4. STUDENOGA 1918. godine pobjednička vojska Italije okupirala je istočnu obalu Jadrana. Područje Istre, Zadra s njegovim zaleđem te nekoliko otoka u Kvarneru i sjevernoj Dalmaciji tada je okupirano, a talijanska vojska planirala je uzeti i više. Ovaj događaj potaknuo je hrvatske političare da ekspresno brzo riješe pitanje buduće državnosti hrvatskog naroda kako zemlja ne bi ponovno bila podijeljena između stranih sila.

Hrvatsko pitanje nakon Prvog svjetskog rata

Hrvatska je Prvi svjetski rat izgubila. Borila se na strani Centralnih sila, a Austro-Ugarska je upravo potpisala kapitulaciju. Cijeli svijet gledao je u iščekivanju što će se dogoditi sa starom silom u srcu Europe. Bila je dom mnogih naroda, a većina je htjela svoje nacionalne države.

Znala je to i Francuska, koja je u novim zemljama htjela pronaći saveznike s kojima će izgraditi dobar odnos te im pomoći kako stare sile poput Njemačke, Austrije ili Mađarske ne bi krenule u ponovna osvajanja.

Međutim Francuska je napravila jednu grešku. 1915. godine s Velikom Britanijom je dogovorila kako će ponuditi Talijanima da ratuju za Antantu, a nova zemlja na jugu Europe bit će kompenzirana posjedima koji su do tada bili dio Austro-Ugarske. Talijanska politika kasnog 19. stoljeća stalno se bavila pitanjem proširenja na istočnu obalu Jadrana i osvajanjem Južnog Tirola pa je ovu ponudu objeručke prihvatila.

Italija nije dobila sve što je htjela

Kada je nastupila Pariška mirovna konferencija, Talijani su tamo stigli očekujući da će dobiti sve obećano, a možda i koji otok, grad i selo više. Ipak, u Parizu su glavnu riječ vodili ljudi koji nikako nisu htjeli dati Italiji teritorij naseljen netalijanskim stanovništvom.

Američki predsjednik Woodrow Wilson smatrao je kako će mir u Europi biti konačno postignut ako granice europskih država prate upravo etničke granice. Teritoriji koji su obećani Italiji 1915. godine ne odražavaju njegove ideje.

Zato je u Pariz stigao s dokumentom koji je nazvao Četrnaest točaka. Jedna od tih točki trebala je ukinuti staru tajnu diplomaciju, a Wilson ju je ubacio vjerojatno misleći upravo na Londonski ugovor. Talijani su bili bijesni. Pitanje istočne obale Jadrana bilo je uvijek vatreno u prostorijama Versaillesa, a cijela priča završila je tek 1920. godine kada se saveznička vojska povukla pa je Italija vršila sve veći pritisak, a jugoslavenska vlast morala popustiti.

Srbiju se tada gledalo kao spasitelja

Hrvati su tog 4. studenoga shvatili da se pred njima nalazi povijesna prekretnica, koja će obilježiti hrvatsku politiku za idućih nekoliko generacija. Ako ne pronađu rješenje, nova država na jugu bivše Austro-Ugarske bit će podijeljena između Italije i Srbije, a preostale panonske dijelove tada će lako zgrabiti Mađarska.

Hrvatska je zaista mogla nestati kao sjedinjeni politički entitet. Nakon što bi njezina područja podijelili njezini susjedi, našla bi se u sličnoj situaciji kao današnji Kurdi. Onda bi trebala čekati novi svjetski sukob da na ruševinama Europe pokuša ponovo dobiti priznanje i da okupi s jedne strane Dalmaciju i primorje, a s druge Slavoniju i kontinent. Međutim, postojala je i alternativa.

Hrvatska je tada kao spas vidjela ujedinjenje sa Srbijom. Oni su, kao nova mlada država Europe, nastojali proširiti svoje granice na sve strane, smatrajući da je njihova sudbina da okupe Južne Slavene u jednu političku cjelinu. Hrvatski političari poslali su u Beograd izjavu da smjesta pristaju na ujedinjenje Države SHS i Kraljevine Srbije, samo neka vojska stigne i riješi problem talijanske okupacije.

Počinje zajednička povijest Hrvata i Srba

Srbi su na to pristali i uskoro udvostručili svoj teritorij. Smatrali su da će s vremenom smiriti Hrvate, koji stalno pozivaju na federaciju i decentralizaciju te im pokazati kako će u novoj državi glavnu riječ imati samo Beograd i kralj Karađorđević. U njihovim očima, Hrvati su bili samo katolička verzija Srba - njihov nacionalizam bio je uvijek usmjeren protiv mađarizacije. Sad kada nema više mađarske prijetnje, Hrvatska će s vremenom postati dio Srbije.

U praksi je stvar bila nešto drukčija. Hrvatski prkosni nacionalizam samo se preusmjerio i zadavao Srbima probleme. Prvo su htjeli decentralizaciju, onda su poslali Radića u Beograd, a zatim je dio njih prigrlio fašističke ideje i pobjegao u inozemstvo. Cijela je zbrka riješena tek stvaranjem Banovine Hrvatske, pet dana prije izbijanja Drugog svjetskog rata.

Hrvatska je tako preživjela neizvjesni period nakon Prvog svjetskog rata. Odabrala je Srbiju kako ne bi bila kompletno podijeljena te uspjela postići da većina njezinog teritorija ostane unutar jedne zemlje. Premda je izgubila Prvi svjetski rat, Hrvatska je izbjegla da ju podijele te u narednom periodu mogla nastupati ujedinjeno.