MNOGO je krivaca za 20-godišnji debakl u Afganistanu, ima ih toliko da se cijela jedna knjižnica može napuniti knjigama. Možda je pokušaj obnove zemlje od početka bio osuđen na propast. No američko napuštanje Afganistanaca koji su im pomagali, računali na njih, stavili svoje živote u njihove ruke, konačna je i bezrazložna sramota koja se mogla izbjeći. Bidenova administracija nije poslušala upozorenja o Afganistanu, nije poduzela hitne mjere, a njezin je neuspjeh desetke tisuća Afganistanaca doveo do užasne sudbine. Ova će izdaja još dugo nositi svoju sramotu. Teret srama pada na američkog predsjednika Joea Bidena, za The Atlantic piše George Packer.

Khan, afganistanski tumač o kojem je Packer prvi put pisao u ožujku, na pragu je bijega iz Afganistana sa suprugom i malim sinom. Tri sata upravo otkucavaju. Prvi je trudnoća njegove žene. Ona je u 34. tjednu trudnoće. Još dva tjedna i više joj neće biti dopušteno ukrcati se na let iz Afganistana. Drugi sat je dostupnost vize za Sjedinjene Američke Države i avionske karte. Nakon godina čekanja, jučer je Khan konačno dobio posebnu imigrantsku vizu kao jedan od tisuća Afganistanaca koji su radili za američku vojsku. Usred opće panike Afganistanaca koji pokušavaju izaći iz zemlje, cijena avionskih karata za Europu i SAD se udvostručila, s 800 na 1600 dolara, a mjesta u zrakoplovima brzo su se prodavala. Putnički agent rekao je Khanu da nema slobodnih mjesta do kraja kolovoza, ali jučer ujutro Khanova pro bono odvjetnica, Julie Kornfeld iz Međunarodnog projekta pomoći izbjeglicama, uspjela mu je rezervirati karte na letu Turkish Airlinesa u utorak.

Treći sat su talibani. U prošlih tjedan dana pobunjenici su preuzeli sve gradove osim Kabula. Prije nekoliko dana američki obavještajni izvori predviđali su da bi Kabul mogao pasti već u rujnu. U nedjelju su talibani bili na ulicama glavnog grada i preuzeli vlast. "Mislim da će, kad uđu u Kabul, prvo blokirati aerodrom, jer ne žele da pobjegnemo", rekao je Khan Atlanticovu autoru telefonom iz Kabula. Iako se čini da ima sve što je potrebno da spasi sebe i svoju obitelj, moglo bi biti prekasno.

Kolaps vladinih snaga

Posljednjih dana Kabul je postao posljednja točka bijega za Afganistance koji strahuju za svoje živote zbog povratka talibana. U pobunjeničkoj ofenzivi pala su sva provincijska gradska središta; regionalne zračne luke su zatvorene; ceste prema Kabulu i granicama kontroliraju talibanski punktovi; vladine sigurnosne snage u stanju su kolapsa u cijeloj zemlji. SAD je poslao nekoliko tisuća marinaca kako bi pomogli u evakuaciji osoblja američkog veleposlanstva, iako se ti dužnosnici upravo bave poplavom zahtjeva za izdavanjem viza i molbama tumača i drugih ljudi povezanih s Amerikancima. Danas je američka vlada više usredotočena na spašavanje svog osoblja nego na spašavanje Afganistanaca koji su računali na američku pomoć. Mnogima od njih vrijeme istječe. Nekima je vrijeme već isteklo, piše Packer.

Sve je to bilo predvidljivo i sve je bilo predviđeno. Mjesecima su članovi Kongresa i zagovornici organizacija za izbjeglice, veterane i ljudska prava pozivali Bidenovu administraciju da hitno evakuira američke afganistanske saveznike. Mjesecima su se u medijima pojavljivala strašna upozorenja. Odgovori američke vlade nisu bili odgovarajući: "Čekamo da Kongres pojednostavi proces prijave. Polovina tumača kojima smo dali vize ne želi otići. Ne želimo uspaničiti afganistanski narod i uzrokovati kolaps vlade u Kabulu. Evakuacija na američki teritorij poput Guama mogla bi dovesti do pravnih problema pa tražimo domaćine u regiji. Većina prevoditelja je u Kabulu, a Kabul neće pasti najmanje šest mjeseci."

Biden se opirao

Neki od ovih odgovora vjerojatno su bili iskreni. Svi su oni bili nevažni, samozavaravajući ili potpuno lažni. Dok su neki dužnosnici State Departmenta, Pentagona i same Bijele kuće potiho tražili hitnije mjere koje bi mogle spriječiti katastrofu, Biden se opirao, kao da ne želi dopustiti da se Afganistan ugura u njegove prioritete, kao da je završio s Afganistanom čim je najavio povlačenje svih preostalih američkih snage. Zbunjujuća je ova tvrdoća predsjednika koji je godine proveo u Senatu radeći za žrtve genocida i ratne izbjeglice; koji je jednom prilikom obećao afganistanskoj učenici da će se pobrinuti da je SAD ne napusti; kome je jako stalo do dobrobiti američkih trupa.

Ratni veterani, sa svojim kodeksom da se nikoga ne ostavlja na bojnom polju, bili su među vodećim zagovornicima afganistanskih tumača. Umirovljeni časnik koji je sudjelovao u razgovorima s visokim vladinim dužnosnicima rekao je kako Uprava za veterane planira ponuditi savjetovanje afganistanskim veteranima koji dožive traumu zbog toga što će talibani odrubiti glave njihovim afganistanskim suborcima. Umirovljeni časnik nije mogao razumjeti Bidenov otpor: "Kad bi njegov sin Beau danas bio živ, mogao bi mu pomoći da se otvori. Ne znam tko bi drugi to mogao učiniti. Pomislio sam pokušati prenijeti poruku prvoj dami? I ona i Michelle bile su jako angažirane oko vojničkih obitelji i veteranskih pitanja."

Odobrene tisuće viza

U posljednjih mjesec dana oko 1200 tumača i članova njihovih obitelji evakuirano je letovima iz Kabula za Fort Lee u američkoj saveznoj državi Virginiji, ali oni su već dobili konačno odobrenje za vizu. Američko veleposlanstvo u Kabulu nastojalo je ubrzati rješavanje tisuća preostalih prijava. U nedostatku bilo kakve organizirane evakuacije od strane američke vlade Amerikanci u institucijama civilnog društva pokušali su popuniti prazninu i spasiti svoje afganistanske suradnike. Zaklade i dobro umreženi donatori pregovarali su sa zemljama kao što su Albanija i Katar o privremenom prihvaćanju čarter-letova s afganistanskim aktivisticama za ženska prava, aktivistima za ljudska prava, učiteljima, novinarima, administrativnim osobljem. Novinari dobivaju očajničke pozive od bivših lokalnih suradnika, samo da bi otkrili kako izbjeglički program P2, za preseljenje Afganistanaca koji su radili za američke medije i neprofitne organizacije i američku Agenciju za međunarodni razvoj, postoji samo na papiru i nigdje drugdje.

U srpnju su Bard College i Sveučilišna mreža otvorenog društva uputili poziv afganistanskim diplomantima američkih programa u Afganistanu i regiji. Odmah je stiglo 120 odgovora.

"Ovog sam ljeta imala učenicu koja je morala izostati s nastave jer su talibani opkolili njen grad. Najavila mi je da će njezin završni rad kasniti jer joj je bomba raznijela kuću. Ovo je tragedija epskih razmjera", rekao je Jonathan Becker, izvršni direktor u obje institucije.

Nakon što je pročitao "Honorable Exit", knjigu Thurstona Clarkea o nastojanjima pojedinih Amerikanaca da spase svoje vijetnamske saveznike prije pada Saigona 1975. godine, Becker je shvatio kako je ostalo još malo vremena. Posljednjih dana Bard i Otvoreno društvo apelirali su na sveučilišta u regiji da ugoste evakuirane Afganistance te na zaklade i članove odbora da plate 400.000 dolara za čarter-letove iz Afganistana.

"U mnogim slučajevima imamo institucije koje će ih ugostiti. Fakulteti, sveučilišta i donatori se sve više javljaju. To nije problem. Izazov je na vrijeme izvesti ljude i ishoditi njihove vize za te zemlje", objasnio je Becker za Atlantic.

"Talibani se nisu promijenili, isti su kao i prije 20 godina"

Kaos koji je nastao zbog kašnjenja Bidenove administracije neke je Afganistance spasio, a druge osudio na propast. Hakim je tumač koji je radio za borbene jedinice NATO-a. Njegov prvi zahtjev za vizu, kao i brojni drugi slučajevi, odbijen je s lažnim birokratskim obrazloženjem. Njegov drugi pokušaj trajao je godinama dok je pokušavao pronaći odjel za ljudske resurse američke kompanije koja ga je zaposlila, a koja je nakon toga prošla kroz nekoliko promjena vlasništva i imena.

U lipnju je njegova provincija došla pod udar talibana. Pobjegao je sa suprugom i troje male djece u glavni grad pokrajine, gdje se pritajio dok je čekao vijesti iz SAD-a. "Stalno razmišljam o tome kako ću uzdržavati svoju obitelj, hraniti svoju djecu. Nemam novca. Kad bih ga imao, mogao bih privremeno preseliti svoju obitelj u Kabul ili u Indiju ili neku drugu zemlju", rekao je Hakim koji je pustio bradu i brkove, obrisao memoriju telefona i računala te sve svoje vitalne podatke pohranio na web stranicu. Tako je otežao vlastitu identifikaciju.

Hakimov slučaj počeo je pomalo napredovati. Konačno je dobio odgovor od američke kompanije. Uz pomoć američkog pukovnika, potvrđeno je njegovo zaposlenje. Sljedeći korak bio je da američko veleposlanstvo u Kabulu to provjeri. Zatim je prošlog tjedna glavni grad pokrajine u kojoj je Hakim živio pao pod talibane. Pobunjenici su se slijevali u središte grada. Na putu do tržnice, Hakim ih je vidio kako sakupljaju osumnjičene lopove i obilježavaju njihova lica ugljenom. "Možda će im odsjeći ruke. Učinit će loše stvari. Nisu se promijenili. Isti su kao i prije 20 godina. Nisu se promijenili", rekao je Hakim Atlanticovu novinaru.

Budući da je zračna luka sada zatvorena, Hakimova jedina mogućnost je putovati preko talibanskog teritorija do stotinama kilometara udaljenog Kabula. Čak i ako u tome uspije, šanse da mu viza bude odobrena prije zatvaranja posljednjeg izlaza i bijega posljednjih Amerikanaca iz zemlje iznimno su male. A i Kabul je u međuvremenu pao. Da je Hakimov prvi pokušaj dobivanja vize bio pravedno ocijenjen, on i njegova obitelj imali bi priliku skloniti se. Sada je bijeg gotovo nemoguć.

No, unatoč slabim izgledima, Hakim je neprestano molio autora teksta da u njegovo ime kontaktira nekoga iz američkog veleposlanstva u Kabulu.

"Molim vas, recite ljudima u veleposlanstvu da sam u vrlo hitnoj situaciji i da je moje pismo preporuke potvrđeno. Nekako ću pronaći put do Kabula. Znam da letovi nisu otvoreni, ali stići ću autobusom. Dovest ću svoj život u opasnost, život svoje obitelji u opasnost i pokušat ću se probiti do Kabula. Na primjer, lagat ću da idem na liječenje u Pakistan ili druge zemlje. Nekako ću se snaći", Hakimov glas postao je jezivo miran.

Godine napora za dobivanje vize

Khan je bio među sretnicima. Nakon nekoliko godina napora, njegova je prijava otišla dalje od Hakimove, a krajem srpnja napokon je dobio termin za intervju u američkom veleposlanstvu u Kabulu. S obzirom na to da se njegova pokrajina urušila pod napadima talibana, on, supruga i njihov mali sin ukrcali su se u ambulantni prijevoz, koji je sigurniji od običnog taksija, iako skuplji. Imali su dobro opravdanje, Khanovoj supruzi je zbog trudnoće potrebna liječnička pomoć. Khan je sve svoje dokumente, dokaze svog višegodišnjeg rada za Amerikance u Afganistanu držao skrivene ispod burke svoje žene. Obrisao je memoriju mobitela, jer je poznato da talibani provjeravaju čak i povijest Googleova pretraživanja.

Na putu za Kabul vozilo je prošlo dvije talibanske kontrolne točke. Na prvoj im je bilo dopušteno proći, a na drugoj su zaustavljeni. Pobunjenici su zavirili unutra prije nego što su pustili ambulantno vozilo, ali Khan je vidio kako ispituju putnike drugih vozila. "Tražili su mlade ljude, od 20 do 35 godina, ošišane i obrijane. Mislim da su tražili ljude koji su radili za američke snage. Imaju informacije da većina ljudi odlazi u Kabul na razgovore, liječničke preglede i evakuaciju. Tražili su ljude koji djeluju moderno", objasnio je Khan.

Khan i njegova obitelj stigli su u Kabul i tražili smještaj. Stalno su mijenjali prebivalište zbog nepovjerenja u ljude oko sebe. Soba u središtu Kabula, u blizini utvrđene diplomatske zone, činila se sigurnom. Khanovi novi susjedi bili su izbjeglice iz ofenzive talibana diljem zemlje. Zatim su se jednog dana u blizini začule dvije glasne eksplozije, nakon čega je uslijedilo višesatno pucanje dok su pobunjenici napadali kuću ministra obrane.

Činilo se da je intervju s konzularnim službenikom veleposlanstva 29. srpnja prošao dobro, ali Khan nije imao pojma koliko će trajati preostali koraci - liječnički pregled i izdavanje viza. Neki su Afganistanci na konačno odobrenje morali čekati tjednima, neki čak mjesecima. Khan i njegova obitelj nisu si mogli priuštiti da ostanu u glavnom gradu više od nekoliko tjedana, a bilo je nezamislivo putovati između Kabula i njegove matične pokrajine.

Obitelj je odlučila ostati u Kabulu, a podršku su dobili od Međunarodnog projekta pomoći izbjeglicama. I Packer je pomogao, poslavši mu 1000 dolara, te kontaktiravši ured kongresnika Jasona Crowa, demokrata iz Kolorada i vojnog veterana koji je predvodio napore u Kongresu za spas afganistanskih prevoditelja. Crowovi pomoćnici su svojim kontaktima u State Departmentu skrenuli pozornost na Khanov slučaj i hitnost trudnoće njegove supruge. A zbog peha i sreće - jer su talibani u siječnju ubili njegovog šogora, također tumača, ubojstvo je skrenulo pozornost na Khana, pa je više ljudi radilo na njegovu slučaju; zbog urušavanja sustava u Afganistanu - stvari su se kretale vrlo brzo.

Liječnički pregled je završen, a rezultati su u rekordnom roku proslijeđeni veleposlanstvu. Khanu je rečeno da čeka e-mail s vizama. No e-mail nije stizao. Početkom kolovoza, pokrajina za pokrajinom padala je pod talibane. Odjednom se slom Kabula učinio neizbježnim.

"Većina ljudi je u panici. Ako postoji bilo koji način za odlazak, nitko neće ostati ovdje", rekao je Khan prošlog petka u razgovoru s Packerom. Otišao je u putničku agenciju i saznao da ne može kupiti avionske karte bez viza i gotovine, koje još uvijek nije imao. "Ako uskoro ne rezervirate karte, više ih neće biti. Ljudi odlaze, mnogima se žuri, a i cijene će opet porasti", rekla je putnička agencija Khanu.

Utrka s vremenom i talibanima

U subotu je Khan otišao do američkog veleposlanstva, pokazao svoje dokumente stražaru koji ga je pustio iako nije imao dogovoren sastanak. U konzularnom uredu, koji je bio otvoren i prepun ljudi iako je bio vikend, Khan i njegova obitelj dobili su putovnice s američkim vizama. Dokumenti su bili spremni još od srijede, ali veleposlanstvo je propustilo poslati Khanu e-mail.

U putničkoj agenciji Khanu su rekli da nema mjesta ni na jednom letu prije 27. kolovoza. Tada njegova supruga više neće moći letjeti, vlada predsjednika Ashrafa Ghanija će pobjeći, Amerikanci će biti u punoj evakuaciji, a Kabul otvoren talibanima. No u subotu ujutro je Julie Kornfeld, američka pro bono odvjetnica koja je pomagala Khanu, pronašla tri mjesta na letu Turkish Airlinesa, kao i organizaciju pod nazivom Miles4Migrants koja će platiti troškove. Khan i njegova obitelj trebali su u utorak napustiti Afganistan i u četvrtak stići u Houston.

S američkim vizama i avionskim kartama u ruci, Khan je Packeru rekao da mu je subota 14. kolovoza 2021. bio najsretniji dan u životu. Poslao mu je video svog trogodišnjeg sina u njihovoj unajmljenoj sobi kako pleše afganistanski slavljenički ples.

U nedjelju su talibani ušli u Kabul. Predsjednik Ashraf Ghani navodno je pobjegao u Tadžikistan. Američki dužnosnici spaljuju osjetljive dokumente, evakuiraju veleposlanstvo i odlaze prema zračnoj luci. Napuštaju se sva zapadna diplomatska predstavništva. Četvrt u kojoj je Khan unajmio sobu postala je opasna, a on i njegova obitelj pobjegli su pješačeći desetak kilometara do drugog skrovišta. On još mora pronaći ustanovu koja će obaviti testove na covid-19 koje zahtijeva avioprijevoznik. Mora dovesti svoju obitelj na aerodrom. Trebaju mu još dva dana.