VJERUJEM da su mnogi od vas odgledali film Kum, jedno od najboljih ostvarenja američke kinematografije u njenoj povijesti. Ovaj izuzetni film Francisa Forda Coppole, temeljen na istoimenom romanu Maria Puza, prati priču o mafijaškoj obitelji Corleone iz New Yorka i njenom djelovanju u kriminalnim obračunima američkih mafijaških obitelji porijeklom sa Sicilije tijekom jednog desetljeća (od 1945. do 1955. godine) te usporedno pokreće i analizira nebrojene druge teme poput značaja obiteljskog života, kontrole i samokontrole, relacije moći i nasilja te dvoličnog odnosa prema onome što propovijeda Crkva. Također, u filmu je osobito apostrofirana koruptivnost, hipokrizija te umiješanost u kriminal i zlouporabu moći onih koji predstavljaju državu, od policijskih starješina do najviših državnih dužnosnika, kongresmena i senatora.

Posebno je u tom kontekstu upečatljiv dijalog koji, nakon njegovog povratka sa Sicilije poslije ubojstva dilera heroina Virgila Sollozza i policijskog kapetana McCluskeyja, vode Michael Corleone (Al Pacino) i njegova buduća supruga Kay (Diane Keaton). U tom razgovoru Michael kaže Kay da je počeo raditi za oca koji je jako bolestan. Kay ga podsjeća kako joj je jednom rekao da on nikada neće postati čovjek kao njegov otac, inače mafijaški don Vito Corleone.

"Moj otac nije različit od bilo kojeg drugog čovjeka koji ima moć, bilo kojeg koji je odgovoran za živote drugih ljudi poput senatora ili predsjednika."
"Znaš li kako zvučiš naivno?"
"Zašto?"
"Senatori i predsjednici ne naručuju ubojstva drugih ljudi."
"O, tko je naivan, Kay?"

Je li Putin gledao Kuma?

Nemam informaciju je li Vladimir Putin uspio odgledati gore spomenuto remek-djelo američke filmske industrije, odnosno je li ga, moguće, ono inspiriralo i potaknulo da pokaže prepoznatljivu samokontrolu, hladnokrvnost i proračunatost u cilju zaštite vitalnih interesa Ruske Federacije iz perspektive kako ih on vidi ili, prije će biti, egoističkih, osobnih interesa osiguranja vlastite pozicije, ali je nedvojbena činjenica da je za više od dva desetljeća vladavine ruski predsjednik, koristeći sve mehanizme državne vlasti koji su mu stajali na raspolaganju, brutalno gušio i potiskivao svaku kritičku misao i djelovanje. Kad kažem sve mehanizme, onda to mislim doslovno. Baš onako kako u Kumu kontemplira glavni lik.

Zajedno s poslušnicima iz vrha vlasti pokrenuo je nezapamćenu represiju nad civilnim društvom. Država je pod njegovom komandom uvela niz restriktivnih zakona, maltretirala, zastrašivala i zatvarala političke aktiviste, miješala se u rad nevladinih organizacija, a kritičare vlade proglasila tajnim neprijateljima i stranom agenturom, ugrožavajući na taj način temelje civilnog organiziranja.

Primjena zakona

Riječ je o setu zakona koji uključuje Zakon o stranim agentima, Zakon o izdaji, Zakon Dime Jakovljeva te Zakon o Skupštini. Usvajanjem i primjenom ovih zakona Putin je želio realizirati strategiju kojom bi obezglavio civilni sektor, obezvrijedio demokratske procese i zbunio građane do razine da pomiješaju kategorije promicanja ljudskih prava i odgovornosti vlade s napadima na državni suverenitet. U konačnici, presude po spomenutim zakonima opravdavale bi retoriku dužnosnika i pro-kremaljskih medija koji su kritičare vlade opisivali kao opasne državne neprijatelje.

Ako se u preodgoju "zabludjelih" kritički nastrojenih grupa i pojedinaca ne bi mogli ostvariti željeni rezultati, onda je prethodno navedenim djelovanjem države u očima većine Rusa, čini se, uspješno stvorena slika kako je apsolutno opravdano razračunati se s "izdajnicima" na način njihove fizičke likvidacije. Od trovanja do pucnjave, nelogičnih i neobičnih samoubojstava vješanjem ili misterioznih padova s prozora - dug je trag ušutkanih glasova kritičara ruskog diktatora.

Kritičari koji su umrli u misterioznim okolnostima

Jedna od prvih žrtava u koloni smrti Putinovih oponenata koja je platila životom svoj društveni aktivizam bila je neustrašiva novinarka i borkinja za ljudska prava Ana Politkovskaja. Tijekom karijere radila je za neovisne medije, opširno pišući o korupciji i kriminalu povezanim s ruskim predsjednikom. Također, otvoreno je kritizirala njegov rat u Čečeniji te pokolje koje su planirali i naredili ruski namještenici u toj oblasti, Ahmad i Ramzan Kadirov.

Nakon velikog broja anonimnih prijetnji i nekoliko neuspjelih atentata, Politkovskaja je konačno ubijena u Moskvi 7. listopada 2006. godine, iz vatrenog oružja, dok je izlazila iz dizala u stambenoj zgradi gdje je živjela. Iako su nakon njenog ubojstva ruski pravosudni organi održali nekoliko suđenja, neovisni mediji su na temelju vlastite istrage objavili sljedeće: "Naručitelj Aninog ubojstva nije pronađen."

Zakon Magnitski i Zakon Dima Jakovljev

Sergej Magnitski je bio prije svega borac za ljudska prava, a potom pravnik i porezni savjetnik odgovoran za razotkrivanje korupcije i nezakonitog ponašanja dužnosnika ruske vlade dok je zastupao klijenta Hermitage Capital Management. Nasmrt je pretučen u zatvoru Butirka gdje mu je prije brutalnog ubojstva uskraćena medicinska pomoć zbog zdravstvenih problema koje je imao (žučnog kamenca, pankreatitisa i začepljenog žučnog mjehura).

Zbog ubojstva Magnitskog za koje je tadašnja američka administracija okrivila zatvorenu konspirativnu mrežu za koju se vjerovalo da ima vezu s ruskim državnim vrhom i samim Putinom donesen je Zakon Magnitski. Ovim zakonom zabranjeno je izdavanje viza i omogućeno zamrzavanje financijskih sredstava ruskim dužnosnicima za koje Bijela kuća procijeni da krše ljudska prava.

Upravo je Zakon Magnitski bio povod ruskim državnim organima da proglase Zakon Dima Jakovljev, kojim se Amerikancima zabranjuje da posvajaju rusku djecu nakon više prijavljenih slučajeva zlostavljanja. Jedan se upravo i odnosio na usvojenog dječaka Dimu Jakovljeva koji je umro od toplinskog udara 2008. godine, jer su ga njegovi američki roditelji ostavili satima zaključanog u pregrijanom automobilu.

Samoubojstvo ili ubojstvo Borisa Berezovskog  

Boris Berezovski bio je bogati ruski biznismen, oligarh i bivši Putinov suradnik. Međutim, uvidjevši pogubnost politike ruskog predsjednika, postao je jedan od njegovih najglasnijih kritičara. Zbog toga je bio prinuđen napustiti Rusiju te je utočište našao u Ujedinjenom Kraljevstvu. Je li se time uspio spasiti i izbjeći "ruku osvete"? Naravno da nije. Pronađen je zadavljen vlastitim šalom u svom luksuznom domu u Berkshireu u Engleskoj 2013. godine.

Britanska policija je tada priopćila kako je na osnovu provedene istrage zaključeno da je uzrok smrti samoubojstvo. Međutim, i sami inspektori koji su sudjelovali u istrazi u nekim neslužbenim izjavama koje je kasnije prenio britanski tisak izrazili su sumnju da je Berezovski zapravo ubijen te da njegova smrt nije nastupila kao posljedica samoubojstva. Prije nego je ubijen, Boris Berezovski je preživio nekoliko pokušaja atentata. U svojim obraćanjima javnosti otvoreno je govorio da će svrgnuti Putinov režim "revolucijom bez kapi prolivene krvi". A onda je nestao.

Boris Nemcov je morao biti likvidiran

Boris Nemcov je ubijen 27. veljače 2015. godine, na mostu u blizini Kremlja. Bio je potentni ruski znanstvenik na polju kvante fizike, termodinamike i akustike te markantna oporbena figura koja se oštro suprotstavljala Putinovom režimu. Imao je zavidni politički background. Naime, tijekom 1997. i 1998. godine, kao najbliži suradnik tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina, bio je vicepremijer ruske vlade odgovoran za gospodarsku tranziciju u zemlji.

Njegovo otvoreno kritiziranje Putinove uloge u aneksiji Krima koja se odigrala u ožujku 2014. godine moralo je završiti njegovom likvidacijom. Tada su "mali, zeleni" bez oznaka na uniformama i s balaklavama na glavi zaposjeli zračne luke, vladine zgrade i druge strateške objekte, razoružali ukrajinske vojnike te na taj način pomogli da se Autonomna Republika Krim i grad Sevastopolj, prema međunarodnom pravu sustavni dijelovi Ukrajine, proglase neovisnima i ubrzo priključe Ruskoj Federaciji. Nemecov je upucan s nekoliko hitaca s leđa prelazeći Boljšoj Moskvoretski most. Suvišno je govoriti da ubojica i nalogodavci nikada nisu pronađeni.

Navalni

Prije definitivnog nestanka Alekseja Navalnog, čovjeka koji je mnogima u Rusiji bio posljednja nada da se stvari mogu pomaknuti na bolje te da postoji izlaz iz tragičnog labirinta u koji je Putin uveo cjelokupno rusko društvo i državu, dogodio se još jedan neobjašnjiv odlazak s ovog svijeta. Riječ je o smrti Ravila Maganova, ruskog oligarha koji je bio predsjednik nacionalne naftne kompanije Lukoil. Maganov, inače otvoreni kritičar ruskog predsjednika ubrzo nakon početka ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, pozvao je na brzi prekid sukoba opisujući ga kao tragediju.

Maganov je "umro nakon pada s prozora šestog kata u Moskovskoj centralnoj kliničkoj bolnici", 1. rujna 2022. godine. Navodno je bio hospitaliziran zbog srčanog udara. Ruska državna novinska agencija TASS izvijestila je da je riječ o samoubojstvu i ustvrdila da je uzimao antidepresive. Međutim, ljudi koji su ga dobro poznavali gotovo isključuju mogućnost da je počinio samoubojstvo.

Aleksej Navalni je umro u zatvoru. Ruska zatvorska služba izvijestila je da se nakon šetnje nije osjećao dobro i da je izgubio svijest. Kada je novinar BBC-ja upitao jednog od prominentnih političkih znanstvenika na Moskovskom državnom sveučilištu, profesora Markova, je li ruski predsjednik odgovoran za ono što se dogodilo oporbenom lideru, ovaj je kao iz topa odgovorio da su glavni krivci zapravo lokalni voditelji kaznenih ustanova koji ponekad znaju biti pregrubi. "Putin nema ovlasti nad njima." Novinar se ironično nasmijao prokomentiravši kako je Putin sretan čovjek. "Kad god mu se netko u Rusiji suprotstavi, taj jednostavno nestane." Profesor Markov je prešutio novinarsku primjedbu. Tko zna, možda Putin sluša.      

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala