GODINE 1943. sovjetska ambasada u Teheranu postala je mjesto sastanka tri najvažnije ličnosti toga vremena. Radi se, naravno, o liderima savezničkih zemalja u Drugom svjetskom ratu: Franklinu Rooseveltu, Winstonu Churchillu i Josifu Staljinu. Tamo su raspravljali o važnim ratnim i geopolitičkim pitanjima te postavili uvjete za budućnost Europe 20. stoljeća.

U Teheran su tada stigli ne samo čelnici već i njihovi najvažniji savjetnici, vojni zapovjednici te politički suradnici. Svi od reda znali su da će ovaj rat pobijediti, no bilo je važno da u Iranu dogovore kako će se to dogoditi. Primarna stvar bila je planiranje novog fronta u Europi, što će rezultirati operacijom Overlord, odnosno Danom D 1944. godine.

Pitanje novih frontova

Otvaranje zapadnog fronta bila je zamisao američkog predsjednika Franklina Delanoa Roosevelta. Njegov plan nije bio osmišljen tek u Teheranu, zalagao se za iskrcavanje u Francuskoj još 1942., no na kraju je odlučeno da će saveznici prvo napasti Italiju.

Taj južni front bila je pak ideja britanskog premijera Winstona Churchilla, koji je smatrao da je bolje napasti s juga zbog dva razloga.

Prvi je bio taj da su Italija i njena vojska bili manji izazov od moderne njemačke vojske. Drugi razlog se ticao geopolitike nakon dobivenog rata. Churchill je želio veću vojnu prisutnost na jugoistoku Europe kako bi kasnije mogao diktirati i tamošnje politike, znajući da je Balkan sovjetska interesna sfera.

Pitanje novih saveznika

Churchill je isto tako potaknuo temu otpora na Balkanu. Njegovi savjetnici i obavještajne službe dali su mu do znanja da je partizanski pokret u Jugoslaviji glavni izvor otpora nacistima, dok četnici surađuju s okupatorima. Lideri su se vrlo brzo složili kako će prepoznati Titove partizane i slati im pomoć. 

Osim toga, saveznici su puno raspravljali o planu uvlačenja Turske u Drugi svjetski rat. Htjeli su time postići otvaranje još jednog fronta. Međutim Turska je 1943. i dalje bila neutralna. Razlog tome bili su nedavni turbulentni događaji u zemlji pa su tamošnje vodstvo i javnost bili uvelike protiv ikakvog ratovanja.

Turska je u Drugi svjetski rat ušla tek u kasnu zimu 1945. godine premda nije sudjelovala u vojnim operacijama saveznika. Njihov simboličan ulazak u rat bio je samo pokušaj da ih se ne izolira u poslijeratnom svijetu, što se dogodilo primjerice Irskoj ili Španjolskoj. 

Sastanci u Teheranu završili su 1. prosinca, a čelnici su se vratili svojim zemljama uz stroge sigurnosne mjere. Staljinu je put do Moskve bio relativno kratak, dok su Churchill i Roosevelt putovali avionom do Kaira (gdje su dodatno vodili razgovore), a zatim se rastali. Britanski premijer vratio se doma preko Gibraltara, a američki predsjednik sletio je u Senegal, gdje je nastavio putovati preko oceana do SAD-a.