2. SIJEČNJA 1492. godine pala je mala država na jugu današnje Španjolske – Granada. Bio je to zadnji korak u ponovnom osvajanju Pirinejskog poluotoka i izbacivanju muslimana. Konačni par Granade omogućio je svakako i brak između aragonskog princa i kastiljske princeze koji je ujedinio dvije regije u zemlju koju danas zovemo Španjolska.

Muslimani na Pirinejima

Prisutnost muslimana na Pirinejskom poluotoku počinje još krajem 7. stoljeća, kada još uvijek traje period muslimanske ekspanzije. Arapi su u pedeset godina osvojili cijeli Arapski poluotok, Mezopotamiju, Levant, Egipat, Libiju, Kartagu i Maroko.

U španjolskoj povijesti period srednjeg vijeka je period muslimanske dominacije njihovim teritorijem. Sve od 7. do 15. stoljeća, kršćani na Pirinejima ratovali su s muslimanima. Do sredine 15. stoljeća većina poluotoka bila je opet u rukama kršćana. Španjolci ovaj period zovu Rekonkvistom.

Kraj španjolskog srednjeg vijeka

Nakon što je pala Granada, Španjolsko Kraljevstvo osnovano je kao država kršćana, što je značilo da oni koji to nisu trebaju prihvatiti novu vjeru ili otići. Nekoliko mjeseci nakon što je pala Granada, počelo je paljenje džamija i sinagoga, uglavnom kako bi se prikrila pljačka koja bi se dogodila neposredno prije paljenja.

Kraljevska obitelj također nije bila naklonjena židovskom i muslimanskom stanovništvu te im je naredila da se obrate ili odsele. Tada se javio osmanski sultan Bajazid II. i poslao mornaricu na drugi kraj Mediterana i pružao utočište protjeranim Židovima i muslimanima. Mnogi od tih pojedinaca bili su obrazovani članovi društva, koji su onda Bajazidu poslužili kao vrsni prevoditelji ili diplomati.

Španjolska je nakon toga nastavila graditi novu državu, a posebno poticati pomorstvo i trgovinu. Već i prije pada Granade upoznali su Kolumba, ali su mu rekli da će financiranje njegovih putovanja bili moguće tek kada se obračunaju s muslimanima. Nakon što je Granada prekrižena s liste, bilo je vrijeme za osvajanje svijeta.