TISUĆE žena u državama bivše Jugoslavije vjeruje i tvrdi da su njihove bebe koje su rođene u bolnicama proglašavane mrtvima i potom prodavane.

Majke tvrde da su njihova djeca žrtve trgovinom ljudima.

Deutsche Welle prenosi priču muškarca iz BiH koji tvrdi kako mu je liječnik Ginekološke klinike Kliničkog bolničkog centra Zvezdara u Beogradu 1998. godine u prostoriji punoj novorođene djece rekao da si odabere jednu. Njegova priča budi im nadu.

Trebao izabrati ženu najsličniju supruzi

“Biraj”, tvrdi Marko Ivić da mu je rekao liječnik. 

Ivić je Kuprešanin koji već 40 godina sa suprugom živi i radi u njemačkom gradiću Landshutu. Budući da nisu mogli imati djece, odlučili su usvojiti dijete.

“Željeli smo usvojiti napušteno dijete iz sirotišta. Igrom slučaja upoznao sam čovjeka iz Bugojna koji mi se predstavio kao Dragan i on mi je kazao da ima rješenje za mene u Beogradu. Otputovali smo u Beograd i jako sam se iznenadio kada mi je rekao da parkiramo vozilo kraj rodilišta. Mislio sam da ćemo otići u sirotište", ispričao je Ivić z Deutsche Welle.

Kaže kako mu je medicinska sestra dala bijelu kutu te da je s liječnikom krenuo u obilazak rodilja, gdje je dodirivanjem kreveta trebao dati znak liječniku koja je od rodilja najsličnija njegovoj supruzi kako bi posvojio upravo dijete koje će najviše nalikovati novim roditeljima.

"Pitao me kako izgleda moja žena, a ja sam odgovorio da je crnka. Poslije me je odveo u baby box s bebama i rekao mi da izaberem bebu. Doslovno mi je rekao: 'biraj'. Rekao je da se po djetetu plaća 10.000 DEM, a ako želim blizance, onda 15.000 DEM, da će sve papire srediti kao da je moja žena rodila. Čak mi je govorio da i mojim njemačkim prijateljima, ali i našim ljudima, kažem da u tom rodilištu mogu dobiti dijete ako to žele. Kada je to govorio, predstavljao se kao veliki humanist jer su to, navodno, djeca iz siromašnih obitelji ili studentica koje nisu znale što bi s njima. Znao sam da to nikako ne može biti u redu. Rekao sam da ću razgovarati sa ženom i otišao", tvrdi Marko Ivić.

Uznemirio ga prilog na TV-u

Ivić je ispričao kako je prije dvije godine vidio prilog na srpskoj NTV Happy koji ga je uznemirio. Radilo se o priči o ženama uz Udruženja nestalih beba Srbije. 

One su na televiziji preklinjale za istinu o nestaloj djeci i govorile da sumnjaju u trgovinu ljudima. 

“U Njemačkoj volimo pogledati naše TV kanale, saznati što se događa u našoj zemlji i zemljama bivše Jugoslavije. Supruga i ja gledali smo tu emisiju i ja sam samo kazao: Ane moja, to smo mi mogli biti. Mi smo mogli to ukradeno dijete kupiti. Mi smo mogli biti kupci. Ostali smo šokirani. Vidio sam te majke i rekao da neću šutjeti. Odmah sam nazvao broj s ekrana gdje se pozivalo da se jave majke koje smatraju da su im djeca nestala", rekao je za DW. 

Potom je otišao i Beograd kao svjedok na poziv majki Udruženja nestalih beba iz Srbije. 

Upitan što bi učinio da je kupio bebu, a potom godinama kasnije vidio emisiju, odgovorio je:

"Rekao bih, kćeri moja, spremi se, idemo u Beograd da tvoja majka više ne plače. Odgojen sam kao katolik i ne bih mogao s tim živjeti. Čovječnost je i iznad roditeljstva. Shvaćam da se u Srbiji još boje, ali njihovo tužiteljstvo treba istražiti ove slučajeve. Nije normalno da toliko puno rođene djece bude proglašeno mrtvom", otkrio je.

Što otkriva statistika?

Deutsche Welle prenosi i statistiku Republičkog zavida za statistiku Republike Srbije koja pokazuje da je od 1960. do 1990. godine od ukupno rođenih 4.660.714 djece, mrtvo rođeno 22.792, a umrlo čak 228.006 djece do nepune godine dana.

Ana Pejić, tajnica udruženja roditelja nestalih beba Vojvodine koja i sama od 1988. traga za svojom djevojčicom, kaže kako je to jako visok broj.

“Koji je dio od tog broja lažno proglašen mrtvim mi to ne znamo", tvrdi.

Opisala je i kako majke iz BiH imaju sličan problem.

"U naše grupe na društvenim mrežama uključile su se i majke iz BiH zbog istog problema. Tražile su pomoć i susret. Njihova djeca su ili upućena u Beograd na neke od neonatologija ili im se gubi trag u BiH. Imaju problem s podizanjem dokumentacije u Srbiji. Veže nas ista muka, mi se razumijemo", otkrila je.

“Pitala sam bolnicu gdje mi je dijete”

Ana Pejić je otkrila i svoju priču za DW. 

Tvrdi da je njezina djevojčica nestala 1988. godine u Sremskoj Mitrovici te kako je tek 2015. smogla snage zaviriti u dokumentaciju. 

„Krenula sam tek tada tražiti jer sam do tada vjerovala liječnicima. Mislila sam da je zaista umrla. Ali, slučajno sam otkrila da mi je u izvod knjige rođenih upisano žensko dijete koje sam rodila, a u knjige umrlih muško. Žensko ima jedan matični broj, muško drugi. Pitala sam bolnicu gdje mi je dijete, a oni su me uputili pogrebnom poduzeću. Nakon što su me iz pogrebnog poduzeća Komunalije u Sremskoj Mitrovici pismeno izvijestili da dijete tu nije sahranjeno, podnijela sam kaznenu prijavu tužiteljstvu u Sremskoj Mitrovici koje mi je odgovorilo da je moje dijete 'najvjerojatnije' odneseno u Novi Sad i spaljeno u krematoriju u bolnici, iako ova bolnica nije imala krematorij niti ga je smjela imati. Imala je samo jednu peć u ostavi za reciklažu otpada. Nema nikakvog dokaza da je tu spaljeno", tvrdi Ana Pejić.

"Nikom nisu dali da je vidi, ni živu ni mrtvu, a navodno je živjela 36 sati. Groba nema. Nije ni izvršena obdukcija iako je po zakonu obvezna. Ako nije sahranjena, onda je živa. Gdje je? Priče svih roditelja su slične i puno je dokaza koji ukazuju na trgovinu ljudima", kaže Ana Pejić.

“Tražimo istinu”

Dijana Knežević iz Tuzle u BiH, buduća predsjednica Udruženja nestalih beba u BiH, ispričala je kako je 1995. trebala postati majka dječačića. Zbog dijagnoze hidrocefalusa su joj savjetovali da hitno prekine trudnoću.

"Suprotno tome, ja sam se porodila čak tri mjeseca nakon što je dijagnoza postavljena umjesto da se prekid trudnoće uradi što prije, što je više nego vrlo neuobičajeno. I nakon svega nisam dobila tijelo bebe, nalaze. Bila sam vrlo mlada i tada nisam shvaćala što se događa. Nelogičnosti je previše”, tvrdi Knežević.

"Želimo istinu. Samo istinu što se dogodilo s našom djecom. Imamo pravo na to. Ne moram ga vidjeti, ali želim znati. Ako je mrtav, ako sam ja pogriješila u sumnji to se mora dokazati, a ako je živ samo da znam da negdje živi", kaže.

S DW-om je pričala i Dževida Hasić iz Tuzle. Godine 1986. je rodila djevojčicu kod kuće, a potom je s njom bila u tuzlanskom rodilištu tri dana. 

Rekli su mi da u Tuzli tada nije bilo inkubatora za bebe te je poslana u Beograd, da bi mi uskoro telegramom javili da je beba preminula, da ne trebamo dolaziti i da će sahranu obaviti Zavod za nedonoščad. Nisam dobila obdukcijski nalaz, ništa. Velika je sumnja u meni, osjećam da je to dijete negdje živo i drago mi je što se i druge majke javljaju kako bi se sve rasvijetlilo", tvrdi Hasić.

Za DW je pak glasnogovornica Sveučilišnog kliničkog centra Tuzla Ersija Aščerić Mujedinović potvrdila da je klinički centar u to vrijeme imao inkubatore.

„Ipak, djeca s kompliciranijim zdravstvenim stanjem upućivana su na liječenje u Beograd jer UKC Tuzla stručnim osobljem tada nije mogao u potpunosti odgovoriti potrebama njihovog liječenja", izjavila je.

Majke sumnjaju da su im djeca prodana u inozemstvo. 

DW javlja i kako se Udruženju javljaju djeca iz inozemstva koja tragaju za svojim porijeklom. 

„Zato nam je potreban DNK registar, ali i otvaranje Udbinih arhiva, jer ovakav zločin nije se mogao događati bez njihovog znanja. Za sada je samo jedna majka, Zorica Jovanović iz Batočine, 2013. dobila presudu Međunarodnog suda iz Strasbourga. Ta presuda je obvezujuća i za sve majke jer Međunarodni sud nalaže da se svakoj majci kaže gdje je nakon rođenja završilo njezino dijete. Ako je umrlo - gdje je sahranjeno, ako je živo - gdje je. Redovito pišemo Vijeću Europe i izvješćujemo ih da se u Srbiji 'afera beba' nije pomakla s mrtve točke. Trgovina bebama je bila sustavno organizirana u lancu liječnika, preko matične službe centara za socijalni rad i policije. Očito su te strukture i danas jake", tvrdi Pejić.

Djeca koja žele znati tko su

DW javlja kako Stela Selvić iz Zenice i Igor Slavković iz Skoplja u Sjevernoj Makedoniji traže svoje korijene.

Stela im je ispričala da je nailazila na sve veći kaos dok je istraživala svoje porijeklo.

„Navodno me našao policajac, a kada sam za njim tragala, nitko mi nije znao nešto kazati o tom čovjeku. Usvojena sam s dva i pol mjeseca. Pogledajte ovo: dijete rođeno 15. listopada, prvi put upisano u matične knjige 14. prosinca, usvojeno 31. prosinca, a 14. prosinca bilo upisano na svoje roditelje. Matični broj dodijeljen 1989. iako ja imam putovnicu SFRJ iz 1987., gdje piše moj matični broj", tvrdi Stela.

Igor pak tvrdi da zna kako je donesen iz Srbije u Makedoniju. 

„Ne znam jesam li ja jedna od ukradenih beba, ali znam da je moj pokojni otac koji me usvojio kazao da je 'nekoj ženi, babici, debelo platio za mene da mu dođem'. Ja ću nastaviti tražiti svoje biološke roditelje", kaže.

Vlada Srbije reagirala prošle godine

DW piše i kako je ovaj problem dugo poznat u Srbiji, ali i kako je vlada Srbije reagirala tek prošle godine, kada je naložila da se oformi komisija koja će se baviti slučajevima beba za koje roditelji sumnjaju da su nestala iz rodilišta. 

Glasnogovornica spomenute bolnice iz Beograda Zvezdara Aleksandra Jeličić je poručila kako se ne žele govoriti o događaju otprije 30-ak godina.

DW ih je kontaktirao oko Ivićevih navoda s početka priče.

Poslali su i upit Ministarstvu demografije Srbije, iz kojeg su dobili dogovor da je oformljena komisija 2018. godine. „Uvjereni smo da će Komisija u zadatom roku dati maksimalan doprinos kako bi se ustanovile činjenice i poduzele odgovarajuće mjere u cilju rasvjetljavanja prijavljenih slučajeva nestale djece u Republici Srbiji", odgovoreno je.

Član Komisije koji je ujedno i predsjednik Udruženja za istinu i pravdu o bebama, Radiša Pavlović je za DW otkrio kako je podneseno 1500 prijava.

„Za sada u tužiteljstvima i MUP-u postoji 1.500 prijava roditelja protiv NN osoba i naslijeđeni kadrovi čine sve kako bi se ova afera zataškala, roditeljima ponudio novac, a počinitelji izbjegli kazne. Ono što se u prošlosti dogodilo mora se istražiti u neovisnim istragama u kojima će sudjelovati i roditelji. Predloženo je formiranje DNK baze za otetu djecu, gdje bi za svaki slučaj sumnje analiza bila besplatna", tvrdi Pavlović.

I on smatra da treba otvoriti arhive Udbe i to u svim zemljama bivše Jugoslavije kako bi se ovaj slučaj rasvijetlio.