ČINJENICA da je jedna necijepljena stjuardesa Croatia Airlinesa oboljela od ospica dobar je povod da se još jednom naglasi i objasni važnost kolektivnog imuniteta za sprječavanje širenja bolesti.

Prema prvim informacijama, oboljela članica kabinskog osoblja u 40-im godinama nije se smjela cijepiti iz medicinskih razloga. Za sada još nije jasno kako je unatoč tome odabrala karijeru koja je izlaže velikom riziku oblijevanja od zaraznih bolesti, kao ni to kako je unatoč tom problemu dobila dozvolu za rad. No kako god bilo, jedno je sigurno – kolektivna zaštita dobro bi došla i njoj i njezinim kolegama i putnicima i svima koji bi mogli doći u kontakt sa zarazom.

Imunitet

Imunitet je sposobnost organizma da se zaštiti od uzročnika zaraznih bolesti, bakterijskih ili virusnih, a sastoji se od urođenog i od stečenog. Urođeni imunitet prisutan je od rođenja. Važan je za početno prepoznavanje prisutnosti mikroorganizma i njihovih proizvoda te pruža prvi otpor njihovom prodoru u organizam. On također upravlja aktivacijom i razvojem stečenog imuniteta.

Stečeni imunitet je odgovor na antigene koje najčešće čine proteini uzročnika bolesti, primjerice iz ovojnice bakterije ili virusa. Dijeli se na aktivan i pasivan. Aktivni imunitet je zaštita koju stvara obrambeni sustav pojedinca. Pasivni imunitet je zaštita stečena prijenosom antitijela druge osobe koja je razvila imunitet, primjerice s majke na dijete preko posteljice. Njegova je zaštita kratkog vijeka - nekoliko tjedana ili mjeseci. Aktivni imunitet može se steći prirodnom infekcijom ili cijepljenjem. Cijepljenjem se stvara imunitet sličan prirodno stečenom, no bez izlaganja bolesti i njenim komplikacijama.

S padom povjerenja u cijepljenje raste vjerojatnost izbijanja epidemije

Kolektivni imunitet

Ključna ideja cijepljenja je zaštita cijepljene osobe, ali i podizanje razine kolektivnog imuniteta. Naime, osobe koje su imune neće se zaraziti u kontaktu s uzročnikom pa uglavnom neće postati ni prijenosnici bolesti osobama koje ga iz raznih razloga nisu razvile.

U svakoj populaciji postoji određeni broj ljudi koji se ne mogu cijepiti protiv ospica iz medicinski opravdanih razloga. To su primjerice u slučaju ospica trudnice, dojenčad, osobe koje imaju neku kroničnu bolest poput HIV-a, kojima su presađeni neki organi pa su na terapiji protiv odbacivanja ili pak osobe jako alergične na cjepivo. Također postoje i osobe koje su nereaktivne, koje, čak i ako su primile dvije doze cjepiva, nisu u stanju razviti specifičnu imunost. Kolektivni imunitet važna je zaštita za sve osobe koje nemaju razvijen imunitet, uključujući i one koji se nisu cijepile iz nemedicinskih razloga, primjerice zbog slabe opskrbe, nekog propusta ili namjernog odbijanja cijepljenja.

Razine procijepljenosti  

Postotak ljudi koji moraju biti cijepljeni da bi se u populaciji razvio kolektivni imunitet ovise o zaraznosti uzročnika. Virus ospica spada među najzaraznije poznate – zaraznost mu je gotovo 100 posto (od sto nezaštićenih oko 90 bi dobilo ospice). Širi se vrlo lako, kapljičnim putem preko kihanja i kašlja zaražene osobe. Bolesnik postaje svjestan simptoma tek jedan dan nakon što je postao zarazan, tako da može zaraziti više ljudi s kojima je došao u dodir, a da nije ni znao da je bolestan. Virus ospica može preživjeti oko dva sata izvan tijela oboljele osobe, a osjetljiva osoba može se zaraziti i preko korištenih predmeta, a ne samo kapljično. Oboljeli od ospica u prosjeku će zaraziti oko 18 osoba. Za usporedbu, osoba s gripom zarazit će tek dvije do tri osobe. Ako jedna osoba u prosjeku zarazi dvije osobe, potrebno je cijepiti pola populacije za razvoj kolektivnog imuniteta. Ako zarazi tri, potrebno je cijepiti oko dvije trećine itd. Kako u prosjeku osoba oboljela od ospica zarazi oko 18 osoba, za kolektivnu zaštitu od ospica potrebno je postići procijepljenost od visokih 95 posto. Na taj način virus zaražene osobe neće imati puno mogućnosti za širenje – povećat će se vjerojatnost da će virus uginuti prije nego što stigne do osjetljive osobe.  

Problem nastaje kada je procijepljenost protiv ospica u populaciji značajno ispod 95 posto kao što je posljednjih godina u priobalnim područjima Hrvatske, osobito u Splitsko dalmatinskoj i Dubrovačko neretvanskoj županiji. U Dubrovniku je procijepljenost pala na malo više od 40 posto (grafike gore i dolje). U takvim okolnostima epidemija se može vrlo brzo širiti. Kolektivni imunitet razvija se i prirodnim putem. Kada se bolest jako proširi i veliki udio populacije postane prokužen, broj infekcija privremeno pada, čak i među osjetljivim osobama. Stvaranjem kolektivnog imuniteta razina bolesti može se svesti na nulu i bolest postaje suzbijena. No ona se može vratiti dok god u svijetu postoje žarišta. Programima masovnog cijepljenja suzbijeno je više vrlo opasnih bolesti kao što su primjerice velike boginje.

Posljednjih godina procijepljenost pada u mnogim razvijenim zemljama svijeta. Jedan od ključnih razloga je upravo uspjeh u suzbijanju bolesti cijepljenjem. Zbog njega posljedice bolesti postale su nešto imaginarno i daleko, a nuspojave cijepljenja bliska stvarnost. No treba se uvijek sjetiti da su posljedice epidemije ospica neusporedivo opasnije od posljedica cijepljenja. Teške nuspojave cijepljenja su iznimno rijetke, dok je prije ere cijepljenja u SAD-u godišnje umiralo u prosjeku oko 6.000 ljudi, uglavnom djece.