ALEKSANDAR III. bio je ruski car u drugoj polovici 19. stoljeća te je ostao zapamćen kao autoritarni car Rusije koji ju je vratio tradicionalnim načelima. Rođen je 26. veljače 1845. godine u Zimskoj palači.

Aleksandar nije očekivao nasljedstvo, bio je drugi sin cara Aleksandra II. Međutim, njegov stariji brat iznenada umire, pa od 1865. postaje prijestolonasljednik Ruskog Carstva. Na prijestolje je došao nakon što su njegovog oca ubili pripadnici revolucionarnih organizacija, a taj događaj uvelike će obilježiti Aleksandra i njegov odnos prema liberalnim idejama tog vremena.

Aleksandrova Rusija

Aleksandar III. naslijedio je prijestolje kada je Rusija bila pogođena valom terorističkih napada i sve većim socijalnim nemirima. Uvjeren da su reforme njegova oca doprinijele političkoj nestabilnosti, vratio se konzervativnim vrijednostima i centralizaciji vlasti.

Proveo je niz mjera usmjerenih na jačanje autokracije i suzbijanje revolucionarnih ideja. Zatvorio je mnoge liberalne institucije, ukinuo lokalne samouprave i pojačao nadzor nad obrazovnim sustavom, bojeći se širenja revolucionarnih ideja među studentima.

Jedan od ključnih poteza bilo je osnivanje tajne policije Ohrane, koja je imala zadatak pratiti i suzbijati revolucionarne pokrete. Također je uveo politiku rusifikacije u područjima poput Finske, Poljske i baltičkih zemalja, pokušavajući nametnuti ruski jezik i kulturu te ojačati centralnu vlast nad različitim etničkim skupinama u Carstvu.

Prvi znakovi industrijalizacije na istoku

Unatoč konzervativnom pristupu političkim reformama Aleksandar III. bio je predan modernizaciji gospodarstva. Razdoblje njegove vladavine obilježeno je gospodarskim rastom i razvojem industrije, posebice u sektorima željeznice i teške industrije.

Njegov ministar financija Sergej Witte igrao je ključnu ulogu u ovoj transformaciji te je pokrenuo izgradnju Transsibirske željeznice, koja je povezala Moskvu s Dalekim istokom, čime je potaknula trgovinu i razvoj novih industrijskih središta.

Za vrijeme njegove vladavine Rusija se nije upuštala u velike ratne sukobe, pa je zaradio nadimak Mirotvorac. Smatrao je da bi daljnji vojni sukobi dodatno oslabili Carstvo i narušili njegovu stabilnost, što ga je razlikovalo od prethodnika i nasljednika. Njegova je vanjska politika bila usmjerena na održavanje prijateljskih odnosa s europskim silama, osobito s Francuskom, s kojom je Rusija sklopila savez 1892. godine.

Aleksandar i Nikola

Aleksandar III. bio je poznat po strogom i ponekad hladnom odnosu prema svojoj obitelji, uključujući sina i nasljednika, budućeg cara Nikolu II. Bio je skeptičan prema Nikolinim sposobnostima i zabrinut zbog njegove nježne i rezervirane prirode, smatrajući da mu nedostaje čvrstina potrebna za upravljanje Carstvom. Aleksandar je bio fizički impozantan i dominantan, dok je Nikola bio osjetljiv i povučen, što je otežavalo njihov odnos.

Kao dio pripreme za buduće carstvo, Aleksandar III. je pred svog sina često stavljao stroge zahtjeve i zadaće. Međutim, Nikola nije bio sustavno uključen u političke poslove, što se pokazalo kao velik nedostatak nakon očeve smrti 1894. godine. Preuzeo je prijestolje bez značajnog iskustva, suočavajući se s rastućim problemima i sve snažnijim revolucionarnim pokretima koji će obilježiti početak 20. stoljeća.

Aleksandar III. preminuo je 1. studenog 1894. godine u 49. godini. Ostavio je Nikoli zemlju koja će uskoro puknuti pod pritiskom autokratskog režima koji je stvorio. Tako će Rusija u 20. stoljeće ući kao zemlja dubokih društvenih problema koja nikako da uhvati korak s vremenom. Bio je to idealan recept za revoluciju koja će u dva udarca svrgnuti Romanove i njihovo Rusko Carstvo.