Autor je neovisni vojni analitičar i autor nekoliko stručnih knjiga iz domene naoružanja i vojne opreme.

KINESKI predsjednik Xi Jinping imao je itekako velik razlog da napusti sigurnost Pekinga i prvi put nakon izbijanja pandemije koronavirusa napusti Kinu. Nakon dvije i pol godine ili skoro tisuću dana, Xi Jinping je odletio u Samarkand u Uzbekistanu na sastanak čelnika država članica Šangajske organizacije za suradnju (ŠOS) s ciljem da osobno učvrsti dominantnu poziciju Kine unutar organizacije koja za sada obuhvaća tek devet članica, ali koja ima ogroman potencijal za rast.

Ove godine punopravnim članom postao je Iran, a države članice su službeno pozvale Bjelorusiju da im se pridruži. Želju za pristupanjem objavile su Armenija i Azerbajdžan, no za sada su stavljene na čekanje. Službeno, dok ne razriješe svoje nesuglasice.

Erdoganovo veliko iznenađenje

Za daleko najveće iznenađenje pobrinuo se turski predsjednik Recep Erdogan koji je zadnji dan sastanka objavio da će se Turska kandidirati za punopravnog člana. Ne treba ni naglasiti da su ruski i kineski mediji odmah krenuli isticati kako druga najvažnija članica NATO saveza želi pristupiti skupini država koju zapadni mediji u pravilu opisuju kao dominantno autokratske.

Istina je da se od svih devet članica jedino Indija može ocijeniti kao država sa slobodnom demokracijom. Sve ostale članice, počevši od Kine i Rusije, preko Uzbekistana, Kazahstana, Kirgistana i Tadžikistana sigurno nisu liberalne demokracije. Pitanje je koliko je to i Pakistan.

S druge strane članice Šangajske organizacije za suradnju obuhvaćaju 40 posto svjetske populacije te ostvaruju 30 posto svjetskog BDP-a. Kad i ako Bjelorusija i Turska postanu punopravne članice, ŠOS će se protezati od Atlantika i Sredozemlja do Tihog oceana.

Putin je najveći gubitnik summita

Iako se nadao da će mu upravo summit Šangajske organizacije za suradnju poslužiti da pokaže kako Rusija nije izolirana i da još uvijek ima pouzdane prijatelje, Vladimir Putin je njegov najveći gubitnik.

Pritisnut sve težim zapadnim ekonomskim sankcijama te činjenicom da ruskoj vojsci u Ukrajini ne ide ni približno kako se nadao, Putin se našao u krajnje nezavidnoj poziciji da gleda kako Xi Jinping preuzima dominantnu poziciju te kako svi ostali državni lideri to prihvaćaju.

Pa čak i indijski premijer Narendra Modi, kojeg je naglo slabljenje ruske političke i vojne moći pogodilo tek malo manje nego samog Putina. Modi je povrh toga doživio i snažne kritike indijskih medija koji su propitivali zbog čega se Indija nalazi u organizaciji u kojoj dominantnu ulogu ima Kina.

Da ruska moć rapidno opada najbolnije su svjesni svi diktatori koji su politički opstanak vezali uz njenu zaštitu. Srednjoazijski vladari sa zebnjom gledaju kako ruska vojska prazni svoje baze u njihovim državama kako bi popunila gubitke u Ukrajini. Vojnici odlaze, a zamjene ne dolaze. Prve posljedice već se osjećaju.

Azerbajdžan već krenuo u akciju

Baku je već zaključio da je došlo vrijeme da dovrši ono što nije uspio prije dvije godine - potpuno oslobođenje Gorskog Karabaha od Armenaca. Prije dvije godine pobjedu azerbajdžanske vojske spriječio je Putin koji je nametnuo prekid paljbe i poslao ruske mirotvorce da nadgledaju primirje.

Azerbajdžanski predsjednik Ilham Alijev na to je morao pristati jer je Putin zaprijetio intervencijom ruske vojske. No sada ta ista vojska krvari u Ukrajini i nema snage miješati se u lokalne razmirice. Na vapaje Erevana da spriječi azerbajdžanske napade Moskva je odgovorila tek pozivom dvjema stranama da obustave neprijateljstvo.

Novonastali odnos snaga već su iskoristile Sjedinjene Države koje su poslale predsjednicu Zastupničkog doma Nancy Pelosi da podrži Armeniju. Pelosi je u Erevanu izjavila da je njen posjet posebno važan nakon “ilegalnih i smrtonosnih napada Azerbajdžana na armenski teritorij”.

To je vrlo loše primljeno u Bakuu, no Alijev je sudbinu Azerbajdžana skoro isključivo vezao uz Tursku. A kako Erdogan sve više solira i udaljava se od politike NATO saveza, Washington očigledno nije smatrao da ima obvezu konzultirati se s Ankarom. Kako bi sve bilo potpuno jasno, Pelosi je još nadodala da „SAD sluša Armeniju o njenim obrambenim potrebama te da Washington želi pomoći i podržati Armeniju u sklopu globalne borbe između demokracija i autokracija”. To se odnosilo na Azerbajdžan, ali i na Rusiju.

Kineska akcija pomirenja

Za razliku od krize u Gorskom Karabahu gdje je priliku iskoristio Washington, Peking je bio puno odlučniji u diplomatskom djelovanju u obustavi sukoba između Kirgizije i Tadžikistana. Nije ni čudno jer obje države graniče s Kinom. Rusija ima vojne baze u obje države i donedavno je suvereno nadzirala taj prostor.

U Tadžikistanu je početkom ove godine bilo oko sedam tisuća ruskih vojnika, ponajviše smještenih u 201. bazi u Dušanbeu. Međutim, od početka rata u Ukrajini iz nje je već otišlo više od 2100 vojnika. S obzirom na tijek ukrajinskog rata, samo je pitanje kad će ih otići još.

U Kirgiziji je bilo oko 500 ruskih vojnika, ali nije poznato koliko ih je izmješteno. Pitanje je vremena kad će Kina popuniti vakuum koji će nastati uslijed drastičnog pada ruske vojne i političke nazočnosti.

Još jedno područje gdje će Kina pokušati popuniti praznine zbog sve veće ruske vojno-političke slabosti je Bliski istok. Mnogo je vlastodržaca tamo svoju opstojnost vezalo uz Putinom režim. Prije svega Bašar al-Asad koji vlada Sirijom isključivo zbog ruske vojne pomoći. Ako i kad ona nestane, Damask će se najvjerojatnije okrenuti Teheranu, što će dodatno uzrujati Izrael.

Približavanje Rijada i Pekinga

Istovremeno, iransko punopravno članstvo u Šangajskoj organizaciji za suradnju uznemirilo je mnoge države Perzijskog zaljeva. Prije svega Saudijsku Arabiju. Procijenivši da dolaskom novog američkog predsjednika Bidena Washington nije posve pouzdan partner, Saudijska Arabija je počela tražiti nove saveznike.

Uz Peking, novi saveznik je postala Moskva. Pritom je Rijad očekivao da će moći utjecati na odnos između Rusije i Irana, a Moskva je prije svega htjela s Rijadom uspostavi nadzor nad cijenama nafte. Povrh toga približavanjem Rusiji i Kini, Saudijska Arabija je htjela pokazati da ima i druge opcije uz Sjedinjene Države.

Kad je američki predsjednik Biden u lipnju posjedio Saudijsku Arabiju, kako bi Rijad nagovorio da povećanjem proizvodnje snizi cijene nafte, činilo se da Amerika više treba Saudijce nego obrnuto. U međuvremenu surova stvarnost ukrajinskog rata natjerala je Moskvu da počne kupovati iransko oružje.

Zauzvrat i Teheran će moći kupovati rusko oružje koje mu Moskva do sada nije bila spremna prodati. Novo savezništvo Moskve i Teherana silno brine Rijad. Koji mora Moskvu zamijeniti novim saveznikom. Stoga ne čudi da se već duže vrijeme nagađa kad će kineski predsjednik Xi Jinping posjetiti Saudijsku Arabiju.

Posjet je već bio dogovoren za drugu polovicu kolovoza, ali je otkazan zbog tajvanske krize. Novi termin najavljen je za listopad. Posljedice posjeta bit će snažno povećanje utjecaja Kine ne samo u Saudijskoj Arabiji, već i na području Perzijskog zaljeva i šire.

Kina Rusiji otima saveznike

Očekuje se da će nakon posjeta Xi Jinpinga Rijadu Kina krenuti u diplomatsku ofenzivu prema drugim državama Perzijskog zaljeva, ali i prema Egiptu. Još jednoj državi koja je desetljećima svoju sigurnost vezala uz SSSR, da bi se potom okrenula SAD-u, a da bi sada ponovno (nakon Egipatske revolucije 2011. i pada Hosnija Mubaraka) ojačala veze s Rusijom. No sada snaga Rusije slabi i sasvim je sigurno da će taj prostor pokušati popuniti Kina.

S obzirom na to da je kineska ekonomija dominantno izvozno orijentirana, a da su joj najveća tržišta sjeverna Amerika i Europa, Pekingu nikako nije u interesu da dodatno zaoštrava političke sukobe koji bi se onda prelili na trgovačke veze.

S druge strane, Kinezi su svjesni da će dugoročna politika Zapada dovesti do smanjenja trgovine. Već i njemačka gospodarska komora zahtijeva od svojih članica da smanje ovisnost o Kini. Robert Habeck, ministar gospodarstva i vicekancelar iz stranke Zeleni, na kraju konferencije ministara trgovine zemalja članica skupine G7, održane sredinom rujna, rekao da je „prošlo doba naivnosti u odnosu na Kinu".

Ako takve izjave dolaze iz još jedne dominantno izvozne ekonomije i zemlje iz koje 5500 tvrtki aktivno posluje u Kini, onda je Pekingu jasno da će se stvari mijenjati. I to ne u njihovu korist.

I tu se vraćamo na početak, na Šangajsku organizaciju za suradnju. U kojoj po dugoročnim planovima Pekinga Rusija služi tek za osiguravanje jeftinih energenata i sirovina, a Kina osigurava sve ostalo.