KAD PAVLO Žilin i njegova patrola izađu na ulice Čerkasija, ljudi često skreću kako bi ih izbjegli. Pavlo je časnik zadužen za novačenje, koji traži nove vojnike za ukrajinsku vojsku.

No gotovo dvije godine od početka totalne ruske invazije, nema više bujice dobrovoljaca za prvu liniju bojišnice kakva je obilježila početak rata. Većina onih koji su se željeli boriti su ili mrtvi ili ranjeni ili su zapeli na fronti, čekajući da ih zamijene novi regruti.

U Čerkasiju, gradu u središnjoj Ukrajini, ali i drugdje, nije lako pronaći dobrovoljce sada kada je splasnuo prvi nalet entuzijazma i energije. Ukrajina je iscrpljena, piše BBC u reportaži iz te zemlje koja ulazi u treću godinu rata.

Pavlova priča

"Ne shvaćam. Ljudi su vani, hodaju naokolo, kao da je rat negdje daleko. Ovo je totalna invazija, a ljude kao da nije briga", kaže Pavlo, frustriran onim što opisuje kao ravnodušnost svojih sugrađana.

"Trebamo se svi okupiti kao prvog dana. Tada su svi bili složni, kao braća", rekao je.

Umjesto toga, sigurnosna služba u Čerkasima stalno gasi lokalne kanale na društvenim mrežama koji upozoravaju ljude kada su regrutacijske ekipe u gradu te upozoravaju na područja koja treba izbjegavati.

Iako ima samo 24 godine, Pavlo je mnogo žrtvovao za svoju zemlju. Odrastao je sanjajući da postane vojnik, služio je vojsku u veljači 2022. kada su ruski tenkovi prešli granicu.

Borio se kod Kijeva, zatim Soledara u istočnom Donbasu, gdje je bitka bila okrutna. Tog prvog ljeta premješten je u Bahmut. "Našli smo se pod jakom vatrom. Granata je pala pored mene. Izgubio sam cijeli lakat. Ništa nije ostalo", opisuje napad u kojem je teško ozlijeđen.

"Bilo je teško, ne mogu to ni opisati riječima"

Uspio se zavući ispod grma i počeo se moliti. Priznaje da mu je dolazak u bolnicu predstavljao veliko olakšanje. Ne samo zato što je preživio, već zato što je konačno otišao s prve crte. "Tamo je bilo teško, ne mogu to ni opisati riječima", govori. Potom spušta pogled i utihne.

Pavlove ozljede bile su teške. Desna ruka mu je amputirana ispod ramena, još uvijek osjeća bolove na mjestu gdje mu nedostaje ekstremitet, a u nozi ima gelere. Njegova osnovna proteza omogućuje mu tek ograničeno kretanje.

Ali želio je nastaviti služiti, pa je postao časnik zadužen za novačenje. Reporter BBC-ja ga pita razumije li, nakon svega što je prošao, zašto drugi muškarci izbjegavaju mobilizaciju.

“Jednog dana će njihova djeca pitati što su radili u ratu, kad su se muškarci borili. Kad oni odgovore ‘Krio sam se’, past će u dječjim očima”, odlučan je Pavlo. Ipak, cijena koju Ukrajina plaća da bi se obranila već je ogromna.

Na pitanje je li izgubio prijatelje u borbama, priznaje da od cijele njegove čete nije ostao "gotovo nitko". "Jedini preostali su ranjeni poput mene. Ostali su mrtvi", zaključuje.

Serhijeva priča

Daleko od istočne crte bojišnice, postoje znakovi oporavka među ruševinama. Irpin, u blizini Kijeva, okupirale su ruske snage na samom početku rata. Uokolo su granatama porušene zgrade, ali i zvuk građevinskih radova.

Za one koji su ostali bez svega, sada postoje mali "gradovi" montažnih kuća, svaka s dvije sobe i tušem. Otprilike polovica stanovnika je iz samog Irpina. Drugi su premješteni bliže fronti.

Lilia Saviuk i njezin suprug upravo su se doselili iz Kahovke na istoku, koja je još uvijek pod ruskom okupacijom. Na početku rata tamo je zarobljen njihov sin Serhij, kojeg su držali u podrumu i mučili jer je izvikivao proukrajinske slogane.

Kada su ga pustili, napustio je regiju i odmah se prijavio u vojsku. Kad Lilia lista po svom telefonu tražeći slike koje bi pokazala novinaru BBC-ja, pojavljuju se slike strašnih ozljeda.

Većina mesa na jednoj nozi njezina sina bila je raznesena eksplozijom, a stopalo mu je bilo u dronjcima. Serhij je ozlijeđen prošle jeseni u Avdiivki, gdje se i dalje vode žestoke borbe. Čak su i ukrajinski dužnosnici priznali da je njihova vojska nadjačana oružjem i ljudstvom.

"Svi čekaju oslobođenje, ali tamo je tišina" 

Jedan je ukrajinski izvor rekao da su Rusi brojčano nadmoćni u odnosu na Ukrajince u omjeru 8 naprama 1. Lilia i njezin suprug nisu mogli napustiti Kakhovku sa Serhijem jer su njihovi stari roditelji odbili otići. Tako su ostali, pod okupacijom, prestravljeni da bi Rusi mogli otkriti da im je sin vojnik.

Napokon su otišli kad je Serhij ozlijeđen, kako bi bili s njim u bolnici, ali Lilia plače od srama koji osjeća jer je ostavila rođake u Kahovki. "Zovemo i pitamo ih: 'Je li tiho?'", kaže ona, misleći na granatiranje. "Tamo svi čekaju oslobođenje. Da bude glasno. Ali tamo je samo tišina. Ljudi plaču već mjesecima i ništa ne ide na bolje", govori.

Ali postoji još nešto što Liliji tjera suze na uči. Pokazuje snimke na kojima gura sina u invalidskim kolicima. Smiju se. Zatim su tu slike presađivanja kože koje je imao. Lilia kaže da su liječnici "napravili čudo".

Ali čim Serhij bude potpuno spreman, rekao je svojoj majci da će se vratiti na front. Kaže da tamo nema dovoljno vojnika. Prijatelji ga trebaju. Stoga se Lilia moli da rat prvo završi.

"Mislim da je već izvršio svoju dužnost", govori očiju punih suza. “Kao majci mi je to teško reći, ali dok je on u bolnici, mogu mirno spavati, ne mogu spavati kad je on na prvoj liniji", dodaje.

"Stoga mi je drago što je moj sin sada u bolnici, iako to stvarno ne bih trebala reći. Drago mi je da nije na fronti", zaključuje.

Vladislavova priča

Na rubu Čerkasija nalazi se groblje s dugim nizom novijih grobova. Tu leže muškarci svih dobi iz grada koji su poginuli u borbama otkako je ruski predsjednik Vladimir Putin izdao naredbu za invaziju.

Ukrajina poštuje mrtve i smatra ih herojima, ali obitelji su te koje najviše tuguju. Svaki grob je ukrašen državnim zastavama i prepun vijenaca i cvijeća. Tu su i fotografije vojnika u odorama, pričvršćene na križeve ili urezane u mramorne nadgrobne ploče.

Ina još ne može staviti sliku svog sina na njegov grob, nema snage za to. Fotografija koju je koristila za njegov sprovod još uvijek je kod kuće. Nije spremna oprostiti se od sina.. 

"Misliš da se moj sin nije bojao kad je otišao u rat?"

Vladislav Bikanov poginuo je prošlog lipnja od eksplozije mine u blizini Bahmuta. Trebao je navršiti 23 godine, a već je bio zamjenik zapovjednika. "Vjerujem da je moj sin umro radeći pravu stvar", odlučno kaže Ina, dok njezina kći tiho plače pokraj nje.

"Ja sam učiteljica i uvijek govorim djeci ovo: Mi smo u pravu, mi branimo svoju zemlju i našu djecu. Moj sin nas je branio. On je vjerovao u tu svrhu. I ja vjerujem", govori Ina.

Već neko vrijeme nije bila na groblju, a red vojničkih grobova je narastao. "Misliš li da se moj sin nije bojao? I ja sam se bojala kad je otišao. Svi se boje smrti", odgovara na pitanje što misli o onima koji se izbjegavaju prijaviti u borbu.

"Možda je biti ruskim robom još strašnije? Sada vidimo smrt. Vrlo je teško. Vrlo teško. Ali nema povratka. Ne možemo odustati", zaključuje.