PRIJE samo tri mjeseca činilo se da svijet ide na ruku Rusiji i njenom predsjedniku Vladimiru Putinu.

U svibnju je SAD ukinuo sankcije za kontroverzni plinovod Sjeverni tok 2 ruske državne plinske tvrtke Gazprom koji ide kroz Baltičko more za Njemačku. To je otvorilo vrata za povećanje opskrbe Europske unije ruskim plinom, i to, što je za Kremlj još važnije, rutom koja zaobilazi Ukrajinu.

A  summit u Ženevi između Putina i američkog predsjednika Joea Bidena u lipnju prošao je srdačno, i to daleko više nego što se moglo očekivati ​​s obzirom na Bidenovu predizbornu retoriku o Rusiji. Biden, koji je ranije nazvao Putina ubojicom, izjavio je da Rusija "ne želi novi hladni rat", dok je Putin pohvalio Bidenovo iskustvo i rekao da su dvojica čelnika "govorili istim jezikom".

Jesu li sami vjerovali u to, drugo je pitanje. Dogovorili su suradnju u vezi s kibernetičkim kriminalom i terorizmom i formirali radne skupine za kontrolu strateškog naoružanja. Biden je poslije sastanka rekao da je Putinu dao do znanja da "da nećemo trpjeti pokušaje kršenja našeg demokratskog suvereniteta i destabilizacije naših demokratskih izbora te da ćemo uzvratiti".

Zatopljavanje odnosa s Amerikom - i onda eskalacija

Ipak, zaključak CNN-ove analize nakon toga bio je da je Putin od Bidena "dobio ono što je htio" - stabilizacija odnosa s Washingtonom koji su se prije summita srozali, prema njegovim riječima, na "najnižu točku". Dapače, u tom trenutku ni SAD ni Rusija nisu imale veleposlanike u Moskvi, odnosno Washingtonu. Analitičarima nije promaklo ni da je Putin dobio summit nakon iznenadnog i dramatičnog gomilanja ruskih snaga uz ukrajinsku granicu, što je i tada potaklo strahove o mogućoj invaziji na Ukrajinu. 

To blago otopljenje bilateralnih odnosa još je bilo daleko od još jednog potpunog američko-ruskog resetiranja, jer su sjećanja na Putinovu aneksiju Krima 2014. i miješanje u američke izbore 2016. bila presvježa, pišu američki novinari Michael Weiss i Owen Matthews za portal New Lines. Ali "sve u svemu, odnos je išao bolje nego što se moglo očekivati", rekao im je jedan visoki britanski dužnosnik: “Pogotovo jer je Biden bio tako neprijateljski raspoložen tijekom kampanje. Bili smo optimistični.”

Onda je, u listopadu, nešto naglo krenulo po zlu. Satelitske snimke pokazale su ponovno masovno gomilanje ruskih kopnenih trupa, oklopnih jedinica, tenkova i samohodne artiljerije koje se gomilalo pored grada Jelnja, blizu ruskih granica s Bjelorusijom i Ukrajinom. Štoviše, prema zapadnim sigurnosnim izvorima, njihovi obavještajni podaci sugerirali su da su ruski vojni zapovjednici dobili naredbu da pripreme detaljne taktičke planove za invaziju na Ukrajinu.

Planiranje invazije, naravno, ne znači nužno i namjeru. No Bijela kuća je odmah poslala svoje najviše dužnosnike da Putinu izdaju strogo upozorenje.

Prognoza o napadu sa 175 tisuća vojnika 

"Naša je zabrinutost da bi Rusija mogla napraviti ozbiljnu pogrešku pokušavajući ponoviti ono što je poduzela još 2014. kada je skupila snage duž granice, prešla na suvereni ukrajinski teritorij i učinila to lažno tvrdeći da je bila isprovocirana. Nemamo jasan uvid u namjere Moskve, ali znamo njenu taktiku", rekao je američki državni tajnik Antony Blinken novinarima prošli mjesec.

A nakon što su ukrajinske obavještajne službe u medije pustile svoja saznanja, odnosno procjenu ruskih planova za invaziju, to su napravile i američke obavještajne službe od kojih je Washington Post dobio dokument s kartom, satelitskim snimkama i procjenom da ti planovi "uključuju opsežno kretanje 100 bataljunskih taktičkih skupina s procijenjenih 175.000 ljudi, zajedno s oklopom, topništvom i opremom".

"Ruski planovi predviđaju vojnu ofenzivu na Ukrajinu već početkom 2022. s razmjerom snaga dvostruko većim od onoga što smo vidjeli prošlog proljeća tijekom ruskih izvanrednih (vojnih) vježbi u blizini ukrajinskih granica", rekao je za Washington Post anonimni dužnosnik Bidenove administracije.

>> Procurio dokument američkih službi: Rusi će napasti Ukrajinu sa 175.000 vojnika?

I dok je po američkim procjenama trenutno u blizini granice s Ukrajinom dovedeno oko 70 tisuća ruskih vojnika, po ukrajinskoj procjeni taj je broj viši od 90 tisuća. 

KGB-ova škola "deze"

Nadalje, jedan visoki europski obavještajni dužnosnik za New Lines je rekao sljedeće: “Vojne jedinice koje su raspoređene na razna mjesta u blizini Ukrajine nisu u skladu s uzorkom. Za sada, Rusima nedostaje vatrena moć i ljudstvo za pokretanje velikih operacija. Za nekoliko tjedana mogla bi biti drugačija situacija, ali potpunu spremnost (za napad) vjerojatno će imati za dva mjeseca.”

Malo je vjerojatno da ćemo ikada saznati što je točno motiviralo Putina na naglu eskalaciju nakon svojevrsnog detanta sa Zapadom, ali.ionako je hitnije i važnije pitanje namjerava li on zaista napasti Ukrajinu ili je trenutno zveckanje oružjem samo blef kako bi prestrašio ukrajinske vlasti i testirao odlučnost Zapada kako bi ga natjerao da prepusti Ukrajinu ruskoj zoni utjecaja, odnosno kako ne bi ni pomislio da je primi u NATO. Putin je, naime, jasno dao do znanja Bidenu da je to "crvena linija" preko koje ne misli prijeći.

Kao bivši časnik KGB-a, Putin instinktivno razumije stratešku vrijednost prikrivanja i dezinformacije - ili 'deza', u žargonu KGB-a. Deza koju proizvodi Kremlj okosnica je njegove moći kod kuće i u inozemstvu. Jedan od poznatijih primjera te deze je Putinovo poricanje bilo kakvih ruskih trupa na Krimu u travnju 2014. da bi godinu dana kasnije u ruskom dokumentarcu priznao da su takozvani "mali zeleni ljudi", kako ih se posprdno zvalo jer su bili u uniformama bez ikakvih obilježja, zaista bili ruski vojnici koji su zauzeli Krim nakon što je u valu prosvjeda svrgnut Viktor Janukovič, tadašnji ukrajinski predsjednik i Putinov saveznik.

>> Objavljene nove satelitske snimke ruske vojske na ukrajinskoj granici

Prvi scenarij: Puzajuća okupacija

Prema scenariju koji je Pentagon prenio saveznicima u NATO-u, 100 ruskih kombinirano-mehaniziranih postrojbi poznatih kao bataljunske taktičke skupine ušlo bi u Ukrajinu duž nekoliko pravaca - iz Bjelorusije, jugozapadne Rusije i Krima. Napad na više frontova bio bi podržan dalekometnim zračnim napadima na ukrajinske zračne luke. Ciljevi bi uključivali ukrajinski glavni grad Kijev i grad Harkov, koji se nalaze nedaleko od bjeloruske, odnosno ruske granice.

Visoki dužnosnik ukrajinske vojne obavještajne agencije objasnio je za New Lines njihovu procjenu ruske prijetnje u tri scenarija, poredana prema vjerojatnosti.

Prvi i najvjerojatnii je "puzajuća okupacija" koja bi se odvila u okupiranoj regiji Donbas na istoku Ukrajine.Tome bi prethodio poticanje, uz pomoć obavještajnih službi, političkih nemira u Kijevu i drugim većim gradovima - svojevrsni odgovor na Euromajdan, odnosno Ukrajinsko proljeće 2014. kako bi se isprovocirao vojni odgovor ukrajinskih vlasti.

"Rusi su do sada podijelili putovnice za oko 650.000 ukrajinskih građana koji žive na području Donjecka i Luganska. Dakle, Moskva bi svaku akciju Kijeva na ovim područjima smatrala napadom na svoje 'građane' i stoga bi vojnu akciju opravdala kao obrambenu, slično kao njihov izgovor za zauzimanje Krima", objasnio je ukrajinski dužnosnik. 

Prema ovom scenariju, ruske snage bi ušle u Ukrajinu duž jugoistočne obale i zadržale se u Donbasu, a Kremlj bi potom pričekao da procijeni međunarodni odgovor prije nego što odluči o svojim sljedećim potezima.

Drugi scenarij: Ograničena ofenziva i zauzimanje koridora između Krima i Donbasa

Drugi, nešto manje vjerojatni scenarij bio bi višestruka, ali ograničena ofenziva pokrenuta iz zapadne Rusije i okupiranih regija Donbasa i Krima te Bjelorusije, koja je u rujnu izvela zajedničku vojnu vježbu Zapad s Rusijom. To ne bi bila invazija na čitavu zemlju, već bi imala za cilj zauzimanje Sjevernokrimskog kanala i kritične infrastrukture duž jugoistočne obale, uključujući strateški važne Mariupolj, Herson i Zaporožje. Time bi Rusija povezala Krim s okupiranim Donbasom.

Pratila bi je pomorska blokada Ukrajine u Azovskom moru, koj je istočni ulaz u Crno more. Sumnju da bi Bjelorusija sudjelovala u ofenzivi pojačao je sam Lukašenko nedavnom retorikom o priznavanju Krima kao suverenog ruskog teritorija i pridruživanju Rusiji nakon izbijanja bilo kakvog otvorenog sukoba s Ukrajinom. Krajnji cilj ovog scenarija bio bi prisiliti Kijev da prihvati političko rješenje rata pod uvjetima povoljnim za Moskvu.

Treći scenarij: Totalna invazija i dokidanje ukrajinske državnosti 

Treći i najmanje vjerojatni scenarij, ocjenjuje ukrajinska vojna obavještajna služba, bila bi puna invazija "čiji bi cilj bio ništa drugo nego potpuna propast ukrajinske državnosti".

Taj bi cilj bio najteže ostvariv za Putina, ali u stvarnosti bi svaki od scenarija predstavljao ozbiljan izazov za Moskvu.

Ruska vojska je brojčano nadmoćnija od ukrajinske, ali ne toliko da bi pobjeda bila zajamčena. Nakon gotovo osam godina rata, Ukrajina ima stalnu vojsku od oko 250.000 vojnika, od kojih su većina kopnene snage s nedavnim borbenim iskustvom u Donbasu. Zahvaljujući vojnoj pomoći SAD-a, Ukrajina je naoružana protuoklopnim projektilima Javelin i protuzračnim projektilima Stinger.

>> Što ako Rusija stvarno napadne Ukrajinu?

Usto, Putin bi se mogao razočarati ako se bude oslanjao na ukrajinske Ruse kao nekakvu petu kolonu koja bi mu pomogla iznutra. Ruski separatisti koje je podržao Kremlj uspjeli su zauzeti i zadržati manje od polovice teritorija navodnih “ruskih” pokrajina Donjeck i Lugansk, na kojem su onda proglasili dvije nepriznate "narodne republike" istog imena. Preostali dio Donbasa, iako ima većinski rusko stanovništvo, ostao je pod kontrolom Kijeva. Dakle, ruski vojnici bi se borili u stranoj zemlji protiv naroda s kojim mnogi u Rusiji imaju kulturne i obiteljske veze. Ukrajinski vojnici bi, s druge strane, branile svoju domovinu, a u borbe bi se zasigurno uključile i razne paravojne i dobrovoljačke skupine, baš kao i 2014.

Velika cijena invazije, i vojna i ekonomska

Cijena za Putina u vojnim žrtvama bila bi ogromna, ali ne bi bila jedina. Biden je na jučerašnjem virtualnom sastanku Putinu otvoreno zaprijetio teškim ekonomskim sankcijama u slučaju napada. Te bi sankcije, po jednom američkom izvoru, mogle ciljati najveće ruske banke i sposobnost Moskve da mijenja rublje u dolare i druge valute.

A iako se to nije spominjalo nakon sastanka, EU i SAD bi se mogli dogovoriti da blokiraju ne samo Sjeverni tok 2, koji Putin toliko želi, već i sav ruski izvoz plina, nafte, čelika, aluminija i nikla.

>> Rusija gomila vojsku, Ukrajina spominje "krvavi masakr". Održan ključan sastanak

"Ne vidimo nikakav vjerojatan način na koji bi Putin zapravo mogao dobiti rat ako ga započne. Nije baš jasno koji bi uopće bili njegovi ratni ciljevi", rekao je britanski dužnosnik za New Lines.

I ranije spomenuti europski obavještajni dužnosnik otkrio je da su "američka upozorenja od listopada bila poziv na buđenje u europskim prijestolnicama u vezi s ruskom prijetnjom.

"Nekima je trebalo dulje da se probude, ali je posljednjih tjedana situacija shvaćena ozbiljnije. Sada je glavni cilj Europske unije i NATO-a unaprijed pokazati Putinu račun (koji bi platio) za svoje postupke prije nego što ih ima priliku provesti", dodao je ovaj dužnosnik.

Vjeruje li Putin vlastitoj propagandi?

No je li Putin svjestan tih posljedica? Sve ovisi o tome što mu savjetuju najbliži suradnici. Ključni među njima je ministar obrane Sergej Šojgu, koji je nadgledao impozantnu obnovu ruske vojne snage i kapaciteta i njeno "uvježbavanje" u intervencijama u Ukrajini i Siriji. Šojgu je politički igrač i nedvojbeni ruski nacionalist, ali se također smatra tvrdoglavim realistom koji će vjerojatno upozoriti šefa na visoku cijenu bilo koje vrste invazije.

S druge strane, Putinov potez ovisit će i o tome u kolikoj mjeri vjeruje vlastitoj propagandi o agresivnim namjerama NATO-a. Ruski novinar Andrej Kolesnikov utvrdio je da je Kremlj zaista bio uvjeren da je ukrajinska revolucija 2014. bila fašistički puč koji je Zapad orkestrirao i da NATO planira preuzeti stratešku crnomorsku mornaričku baze Sevastopolj na Krimu. Moguće je da je ta paranoja i bila glavni motiv za okupaciju Krima. 

U svakom slučaju, započeti veliki rat u Europi usred zime, protiv susjeda koji je posljednjih sedam godina znatno ojačao i svoje vojne snage i svoj diplomatski kapital čini se suludim potezom, čak i za drugu najjaču vojnu silu . Hoće li se hazarder Putin ipak odlučiti na to?