IGOR KOSSOV, novinar Kyiv Independenta, ukrajinskog medija na engleskom jeziku, proveo je dan s malom grupom volontera pomažući ljudima da izađu iz najopasnijih područja oko Kijeva. Bio je u Irpinu i Stoianki.

"Bit će danas zanimljivo, Igore", rekao mu je volonter Oleksandr s dozom optimizma. Tog muškarca novinar je upoznao ranije u ratu dok je pratio evakuaciju izbjeglica na prijelazu rijeke Irpin. Oleksandr je izašao iz kombija i zamolio Igora da ode po liječnika. Jedan od putnika bio je ranjen u nogu. Igor mu je također pomogao ponijeti tijelo prijatelja njegovog strica, kojeg su Rusi ubili u selu Stoianka, kako piše novinar, bez razloga. 

Oleksandr se s prijateljem Andrijem već tjednima vozi u ratna područja oko Kijeva, dopremajući im zalihe i pomažući im da pobjegnu iz tih mjesta. Oleksandr kaže da su uspjeli evakuirati više od 250 civila, a u jednom danu kada je novinar bio s njim evakuirali su njih sedam. 

Volonteri pomažu ljudima i životinjama, miču trupla

Volonteri također pomažu u isporuci hrane i lijekova, spašavaju ostavljene kućne ljubimce, a kada je prekasno za spašavanje nekoga, iznose tijela i pokapaju ih u Kijevu, za što se nadaju da će poslužiti kao dokaz u budućnosti na sudu za ljudska prava. 

"Kada ljudi sjede više od tjedan dana bez svjetla, interneta ili vijesti, izlaze i pitaju nas je li Kijev još uvijek naš. Uvjeravamo ih da je Kijev naš, tamo je sve dobro, pogledajte, donijeli smo vam kruha", kaže Oleksandr. Volonteri su dopustili Igoru da prati njihovu dnevnu misiju i objavi to u medijima, ali im je morao sakriti prezimena radi sigurnosnih razloga jer ne planiraju prestati pomagati ljudima.

"Danas će biti zanimljivo" u ratnoj zoni može znači niz stvari, poput kineskog epigrama "živite u zanimljivim vremenima", piše Igor. "Ostatak dima od topničke granate koja je prije nekoliko minuta pala u obližnje polje još uvijek se vidi po nebu. Gušći dim se diže iz smjera Buče. Ovo je pakao bez kraja za koji nisam siguran jesam li ga spreman vidjeti", napisao je novinar.

No nema previše vremena za razmišljanje. Uskočili su u kombi sa ženom po imenu Irina, koja treba evakuirati svoje pse s ruba šume Irpina. Nevjerojatno je koliko pasa vidite kada izbije rat, govori Igor. Psi su posvuda, a mnogi čak nisu ni iznemogli, već otmjeni psi, zdravi, budni i dobro uhranjeni. Zbog kućnih ljubimaca mnogi ljudi odlučuju hoće li ostati ili otići.

Ukrajinci moraju odlučivati hoće li napustiti svoje ljubimce

Nakon što shvate što će biti s njihovim obiteljima, najteže pitanje je što učiniti sa životinjama. Igor kaže da je u nekoliko dana upoznao desetke mještana koji se nisu mogli natjerati da odu iz mjesta zbog svojih životinja. Sredovječna žena jeca kao dijete, opisuje Igor, jer mora ostaviti psa i mačke za sobom.

"Kad nas ljudi pitaju trebaju li ostaviti psa, pitam ih zašto. Ponesite ga sa sobom. Ne ostavljamo nikoga iza sebe", kaže volonter. Irina, koja je već izvela svoje pseće prijatelje, također je odlučna da nijednog neće ostaviti iza sebe.

Vodila je sa sobom dva mastifa, od kojih je jedan imao intenzivno krvave oči. Mastifi, iako su veliki i prijateljski nastrojeni, potpuno su neobučeni za bilo kakav rat i nisu pod kontrolom ako im vlasnik nije u blizini. Ako žele negdje otići, odrasli čovjek ih u tome neće spriječiti.

"Ovdje smo na vlastiti strah i rizik", rekao je Oleksandr novinaru prije vožnje. Kada se izgovori ta izreka, kaže novinar, zvuči posebno potresno na bojištima izvan Kijeva. Rizici su rijetko neproračunati i uvijek se provjeravaju dostupni obavještajni podaci.

Dobivaju informacije od ukrajinskih vojnika i mještana

Volonteri su se, navodi novinar, sprijateljili s ukrajinskim trupama koje su dolazile u Irpin. Oleksandr je ponekad u svom kombiju prevozio snajperske i minobacačke timove na određena mjesta i postao je dobro poznata "taksi služba". 

Velika većina vojnika i lokalnog stanovništva spremna je podijeliti informacije koje imaju o kretanju Rusa, kamo je sigurno ići, a kamo ne. Korisni su, ali nisu uvijek u pravu. "Možda će reći ne idite tamo dečki, tamo je strašno, tamo ubijaju ljude, iako kad smo došli nitko nije nikoga ubijao", kaže Oleksandr. 

"Uvijek provjeravamo s određenim ljudima koji nas dosad nisu iznevjerili. Zatim analiziramo i odlučujemo, ali uvijek s dozom rizika", dodaje. Mine i minobacači mogu doći niotkuda, napominje Igor. "Kako se ruske snage suočavaju s teškim otporom, oni tada postaju nervozni i ljutiti i jasno su dali do znanja da neće štedjeti civile", piše novinar.

Ispričao je i anegdotu s ukrajinskim vojnicima. "Naišli smo na dva ukrajinska vojnika čija su lica bila prekrivena. Zaustavili su nas i zahtijevali vidjeti naše dokumente, a potom su rekli da legnemo na zemlju licem prema dolje. Dok smo mi ležali zbunjeni, vojnik skida masku s lica i govori 'sada možete promijeniti pelene'. Počeli su se smijati, pustili nas i poželjeli nam sreću."

Volonter evakuirao svoju bivšu ženu

Oleksandr je inače IT poduzetnik, a prvi put je volontirao 2014. godine kada je Rusija napala Lugansk i Donjeck te pripojila Krim. U veljači, trećeg dana rata, ponovno je počeo volontirati. Njegova bivša supruga je bila ranjena, zarobljena u gradu s prijateljicom i djetetom koje ima s drugim suprugom. 

"Nitko nije mogao skupiti hrabrosti doći po njih, uključujući njenog oca i supruga. Otišli smo autom do mosta pa prešli pješice. Izveli smo ih van", kaže Oleksandr, koji s bivšom suprugom dugo nije razgovarao zbog osobnih nesuglasica, ali sve je to bilo nebitno kada je njezin život bio na kocki.

Riskirajući svoj život zbog nje probudio se u njemu spektar emocija. Budući da je bio jedini muškarac koji je došao po nju, njihov odnos je prešao u novu fazu. "Stvarno sam se bojao, ali nisam je htio izgubiti drugi put", rekao je Oleksandr. Njegova bivša supruga je otišla u Italiju, gdje borave Oleksandrova sestra i nećaci, a ovo iskustvo je u volonteru promijenilo njegov sustav vrijednosti.

"Tada sam shvatio da ne mogu samo sjediti na jednom mjestu", rekao je. Njegov prijatelj Andrii proputovao je cijeli svijet i nije se često viđao s Oleksandrom, ali su se ponovno povezali u ovom, kako ga nazivaju, njihovom najvažnijem pothvatu. Andrii je hrabriji, a Oleksandar odmjereniji, piše novinar. 

"Nije puno ljudi spremno riskirati svoje živote za ljude koje ne poznaju", kaže Oleksandr te napominje da ne mogu uvijek doći do svih na vrijeme. "Nisam baš neki vjernik, ali vjerujem da se pogrebi moraju obavljati na kršćanski način. Tijelo se mora prijaviti, utvrditi uzrok smrti... Ti ljudi ne zaslužuju biti zakopani u nekoj rupi", rekao je Oleksandr. 

Izrešetani kombiji i ubijeni civili

Osim spašavanja ljudi, volonteri se moraju pobrinuti i za beživotna tijela na ulicama i ispod ruševina. Početkom ožujka Rusi su pucali na jedan konvoj za evakuaciju civila u blizini sela Stoianka, a tijela su bila ostavljena oko vozila. Irpin i Stoianka su u lošem stanju. Mnoge zgrade su oštećene, a neke su urušene. Prozori su razbijeni u svježim, novoizgrađenim zgradama. Ostaci ruskih tenkova blokiraju ceste.

"Brzo se navikneš kako stvari stoje. Postaje sve normalno, ali kada se odmaknete i pogledate to ponovno... ", govori Oleksandr. Novinar je s volonterima svratio do jedne ukrajinske obitelji u Stoianki kako bi dobili nove informacije. U selu su vidjeli kombi izrešetan mecima. To je bio kombi koji je vozio Oleksandrov ujak Dmitro sa svojim prijateljem, a Rusi su pucali na njih. Prijatelj je umro na licu mjesta, a Dmitro je uspio preživjeti i sada je na sigurnom u Kijevu. 

Cesta kojom su se vozili volonteri je puna znakova ljutih Rusa. Automobili, na kojima su naljepnice "djeca", propucani su i ostavljeni nasred ulice. Tijela nisu tamo. Volonteri su tragali za njima i sreli pse, koji su prijateljski nastrojeni i smireni. Dok su obilazili stambeni kompleks, uočili su da je ruska kontrolna točka prazna. Prazne kartonske kutije u kojima su bili njihovi obroci bačene su na pod. Tu je bila i boca viskija, piše novinar.

Naišli su na mrtvo tijelo muškarca, no ženama nije bilo ni traga. U tom trenutku im prilazi stariji muškarac imena Petro koji ih je zamolio za pomoć i evakuaciju. "Hvala Bogu", jecala je starica Tatjana koja je išla s njim. Oleksandr je tješio staricu, govoreći joj da su Rusi otišli i da je na sigurnom.

Mještanin vidio da Rusi pred njim strijeljaju ženu

Ona je od početka rata odsječena od svoje obitelji, bez struje i interneta, a volonteri su joj pomogli da ode do Lavova. Mnogi ljudi su bili tako zarobljeni, posebice stariji, koji se ponekad teško nose sa stresom. "Pokušavam ih potaknuti na optimizam. Moja majka ima prijatelja koji je bio u granatiranom Irpinu. Bili su jako uplašeni. Grlio sam ih i savjetovao im da pobjegnu", prepričava Oleksandr. 

Petro, s druge strane, izašao je iz kuće da nahrani pse, a onda je ugledao ruske vojnike kako prelaze preko ograde. Vikao im je da ne pucaju, da je on civil. Rusi su ga odveli u obližnju zgradu, uzeli mu mobitel i pregledali ga. Kada su vidjeli da spominje Putina u porukama s bratom, razbili su mu mobitel. Bio je vezan. Rusi su ga pustili, ali zbog vezanih nogu i poze, ne može pravilno hodati.

Petro je prepričao novinaru da su pred njegovim očima Rusi pucali na automobile. "Pred mojim očima su ustrijelili ženu koja je vozila svoj automobil. Nije stala, a čuo sam naredbu 'ne pucaj', no bilo je prekasno", priča Petro, koji u početku nije mogao pobjeći iz sela zbog svoja dva psa.

Mnogi ljudi zbog istog razloga ne napuštaju svoje domove. "Eno kokoši, zečeva. Pas prilazi liže vam ruke, stavlja glavu u krilo... Žao vam je sve to ostaviti iza sebe", prepričava jedan mještanin. 

Novinar Igor probao je i hranu kojom se Rusi hrane na bojištu. Stari krekeri, ragu, pašteta, sir... "Razmišljao sam da se vratim nahraniti napuštene mačke, ali čak i one imaju bolje standarde", opisuje novinar.

"Dobrota, požrtvovnost, herojstvo... Najbolje što čovječanstvo može ponuditi"

Volonteri su dobili poziv dvoje drugih ljudi iz Čehova koji trebaju evakuaciju. Što su se više približavali adresi, to im je bilo jasnije da je to područje u rukama Rusa. Kada su shvatili da tamo mogu poginuti, odlučili su što prije otići. Pokupili su ljude koji trebaju evakuaciju i pobjegli. 

Već je došao kraj dana i novinar Igor završava svoju dnevnu misiju s volonterima. Vratio se u Kijev i donio svoj zaključak o ratu i stanju u razrušenim ukrajinskim mjestima.

"Rat je nešto najgore što čovječanstvo može napraviti. Pustošenje Harkiva, Mariupolja, pokolj u Buči, Irpinu i Hostomelu, to sve pokazuje na što je ruska vojska spremna, posebno kada im zapovijeda čovjek kojemu u žilama teče ledeni otrov, koji bi se okrunio za cara Rusa i dopustio da deseci tisuća ljudi umru pokušavajući mu to omogućiti. 

Ali uz nasilje i sadizam, mogu se vidjeti mali potezi koji ispunjavaju negativan prostor. Dobrota, požrtvovnost, herojstvo, milost i plemenitost ljudi pred uništenjem. Najbolje što čovječanstvo može ponuditi.

Dok se vozim natrag u svoj stan u Kijevu, osjećam utjehu što sam izbliza pogledao što se događa. Podsjeća me da se kroz veliko more crnila proteže i osvijetljeni put kojim većina nas može prijeći na drugu stranu. I podsjećam se da uvijek postoje ljudi kao što su Oleksandr i Andrii, koji se brinu za ta svjetla."