REUTERS je 28. svibnja prenio izjavu švedskog ministra obrane Pala Jonsona kojom je potvrdio odluku švedske vlade o odustajanju od isporuke Gripena Ukrajini. Do toga je došlo zbog procjene kako ukrajinsko ratno zrakoplovstvo nema kapaciteta, ni osobnih ni logističkih, za prihvat još jednog tipa višenamjenskog borbenog aviona uz F-16. S obzirom na to da je Ukrajini obećana isporuka više od 80 Falcona, isporuka Gripena samo bi imala negativne posljedice.

Iako, mora se reći da je teoretski Gripen puno bolji izbor za ukrajinsko ratno zrakoplovstvo u odnosu na F-16 Fighting Falcon. Međutim, ukrajinski piloti su još od samog početka ruske agresije tražili Falcone, vjerujući da su oni čudo od aviona. Isto onako kao što su ukrajinski tenkisti vjerovali da su Leopardi 2 nepobjedivi. Prvi bi Fighting Falconi trebali stići u Ukrajinu na ljeto pa ćemo se njima tada opsežnije pozabaviti.

Avion vrjedniji od svih F-16

Iako su Šveđani odustali od isporuka Gripena, ukrajinskom ratnom zrakoplovstvu će dati avion koji je vrjedniji od svih tih silnih F-16. Riječ je o S100 Argus koji je kombinacija komercijalnog aviona za regionalni promet Saab 340 i radara Erieye. Njegova isporuka bit će prekretnica u razvoju ukrajinskog ratnog zrakoplovstva. Zašto?

Zato što na suvremenom bojištu razliku između pobjede i poraza čini informacija. Pobjeđuje onaj koji ima jasniju i cjelovitiju sliku bojišta. Stoga ne čudi da iznad bojišta u Ukrajini u svakom trenutku lete stotine izvidničkih bespilotnih letjelica, pokušavajući otkriti svaki pokret neprijatelja. Za izviđanje se koriste i dronovi kamikaze jer, prije nego što se samounište, pogotkom u cilj preko dvosmjernog data linka šalju sliku bojišta operateru. Pravilo je da dok jedan dron kamikaza napada, drugi snima njegov napad. Ako je bio neuspješan, kreće napad drugog drona. U slučaju uspješnog napada drugi se dron kamikaza usmjerava na novi cilj. Ili se vraća u bazu (ako ima dovoljno električne energije u bateriji).

Glad za informacijama već je sada velika. A još će se povećavati kako će vojske uvoditi zapovjedno-nadzorne sustave u kojima će umjetna inteligencija obrađivati podatke i prenositi ih zapovjednicima kao kompletnu sliku. U vrlo bliskoj budućnosti u naprednim zapovjedno-nadzornim sustavima umjetna inteligencija će odlučivati umjesto zapovjednika te usmjeravati robotizirana borbena vozila na ciljeve.

AWACS-i

Za djelovanja ratnih zrakoplovstava, naročito kad je prostor djelovanja velik tisućama kilometara, najdjelotvorniji način nadzora zračnog prostora je uporaba letećih radara. U puku su poznatiji kao AWACS-i, što je skraćenica od Airborne Warning and Control System. Kao što i naziv kaže, radi se o kombinaciji aviona (najčešće preuređenog komercijalnog) koji se oprema radarom.

Radarska antena u pravilu se postavlja na hrbat aviona. Najveća prednost letećeg radara je što se može podići na više od 10 tisuća metara. Zbog toga na njih znatno manje utječe zakrivljenost Zemlje, tj. radarski horizont je puno dalje u odnosu na radare smještene na zemlji. Za usporedbu, za radar smješten na jedan metar visine radarski horizont počinje već na 4.12 kilometara. Za radar smješten na visini od tisuću metara radarski horizont počinje na udaljenosti od 130.34 km. Dok za radar koji se nalazi na avionu na visini od 10 tisuća metara radarski horizont započinje na udaljenosti od 412.18 km.

Zbog toga je kod letećih radara puno važnija kvaliteta radara u odnosu na kvalitetu aviona. U slučaju S100 Argusa radi se o vrlo suvremenom kompaktnom AESA radaru Erieye. Proizveo ga je Ericsson Microwave Systems (sada Saab Microwave Systems) kako bi švedsko ratno zrakoplovstvo dobilo učinkovitu platformu za rano otkrivanje ciljeva koji lete na malim i vrlo malim visinama. Švedsko ratno zrakoplovstvo je za ugradnju odabralo Saabov regionalni turboelisni avion 340, dok mnogobrojni drugi korisnici Erieya radije odabiru business jetove s turbomlaznim pogonom.

Radar PS-890 Erieye AESA SLAR

Radar PS-890 Erieye AESA SLAR (Side-Looking Airborne Radar) je vrlo suvremeni radar čije su dvije antene dugačke 8 i široke 0.6 m, a svaka ima više od 200 primopredajnih modula. Saab tvrdi da mu je instrumentalna zona motrenja 450 km, a zona otkrivanja ciljeva veličine lovačkog aviona oko 350 km.

Međutim, domet motrenja AESA radara s tako velikom antenom mora biti znatno veći od deklariranih 450 km. Svaka antena pokriva po 150 stupnjeva, tako da je zona motrenja 3000. Iako mu to nije primarna zadaća radar PS-890 Erieye može otkriti i pratiti ciljeve na zemlji i površini mora. Najveći uspjeh Ericssonovih inženjera je masa antene od tek 900 kg. Zbog toga je radar Erieye moguće postaviti i na male avione kao što je Saab 340.

Iako će, po svemu sudeći, ukrajinsko ratno zrakoplovstvo dobiti tek dva S100 Argus (da bi u svakom trenutku barem jedan bio u zraku trebaju imati najmanje četiri) i oni će biti ogroman dobitak. Argusi imaju autonomiju leta od 9 i pol sati što je dovoljno da se avion na zemlji napuni gorivo, pa čak i izvedu manji popravci prije vraćanja u zrak. Tako bi teoretski ukrajinsko ratno zrakoplovstvo moglo u zraku u svakom trenutku imati jednog Argusa. U praksi to nije tako jer svaki malo veći kvar zahtijeva duže vrijeme popravka. Za tako intenzivnu uporabu ukrajinsko ratno zrakoplovstvo moralo bi osigurati barem tri posade po avionu.

Rusi će imati novu glavnu metu

S radarima smještenim samo na zemlji ukrajinski PZO ne može na vrijeme uočavati ruske jurišne aviona koji napadaju jedrećim bombama. Jurišnici u zonu djelovanja dolijeću na vrlo maloj visini, naglo bi podignu, odbace jedreće bombe te se ponovno spuste na vrlo male visine ispod radarskog horizonta.

Zbog toga ukrajinski PZO nema dovoljno vremena djelovati, čak iako se ruski jurišnici nađu unutar dometa PZO raketnih sustava. Dodatni problem je što je rusko ratno zrakoplovstvo počelo koristiti jedreće bombe UMPB D-30SN dometa najmanje 90 kilometara. 

Sa zonom otkrivanja aviona veličine Su-34 od najmanje 350 km na svim visinama, Argusi će takve napade učiniti puno težim. Ne samo da visina leta više neće omogućavati prikriveni prilaz zoni djelovanja već će i ukrajinski PZO dobivati podatke o ciljevima u realnom vremenu. To je moguće zato što je Argus opremljen taktičkom podatkovnom vezom (data linkom) Link 16. On je primarna podatkovna veza za američku vojsku i europske članice NATO-a, te omogućava prijenos podataka u realnom vremenu.

Svi američki i europski PZO raketni sustavi isporučeni Ukrajini imaju ugrađen Link 16. Jedini je problem što se nisu imali na što vezati. S dolaskom Argusa imat će jer osim što su leteći radari ovi avioni služe i kao leteća zapovjedna mjesta. Ova druga odlika bit će itekako važna kad u Ukrajinu stignu F-16 koji su također opremljeni s Linkom 16.

Stoga nema sumnje da će Rusi na sve moguće načine pokušati uništiti S100 Argus jer će im on biti najveća prijetnja. Ukrajincima će najveći problem biti što će (za početak) imati samo jedan.