KLASIK hrvatskog filma - redatelj i scenarist Zvonimir Berković preminuo je u Zagrebu u 81. godini života nakon duge i teške bolesti. Premda se rodio u Beogradu 1. kolovoza 1928. godine, stvarao je u Hrvatskoj gdje živi od 15 godine života. Tu je završio Akademiju za kazališnu umjetnost, današnju ADU, gdje mu je predavao Ranko Marinković.

Oplemenio je hrvatsku kinematografiju režijom četiri dugometražna filma - Rondo (1966.), dobitnik šest Zlatnih arena u Puli i Kontesa Dora (1993.), dobitnik Zlatne arene za najbolji film, Ljubavna pisma s predumišljajem (1985.), ocijenjen je jednim od najznačajnijih filmova osamdesetih te Putovanje na mjesto nesreće (1971.).

Posljednja knjiga - razgovori s knezom Pavlom, Krležom i Stepincem

Autor je nekoliko dokumentaraca i scenarija, a pisao je publicistiku, kolumne (Pisma vlasti), glazbenu i kazališnu kritiku, svirao, smišljao reklamne slogane, predavao na Akademiji za kazalište, film i televiziju...  Njegove su kolumne objavljene u knjigama Zvonar katedrale duha (1995.), Dvojni portreti (1998.) i Pisma iz Diletantije (2004.). Nedavno je otisnuta i njegova najnovija knjiga "Vladko Maček", koja se sastoji od tri razgovora u obliku dramoleta s knezom Pavlom, Miroslavom Krležom i Alojzijem Stepincem, a koja je nastala dok je već bio jako bolestan.

Izjavio je za sebe da je "skoro ekstremni nacionalist", tvrdeći da ta etiketa označava ljude koji "smatraju da je njihov narod dobio od samog Boga nekakvu misiju, da su na neki način privilegirani u odnosu na druge narode" i prezirao je ustaštvo. U intervjuu Nacionalu prije pet godina kazao je kako se pisanja ostavio nakon što je vidio rulju kako na Thompsonov "za dom" odvraća sa "spremni!", jer je tada uvidio da ustaštvo nije umrlo u Hrvatskoj.

Hrvati - nacija s urođenim defektom za stvarnost

Kritičari su za njega govorili pripadate rijetkoj skupini režisera u muškom svijetu koji ženske likove gradi s poštovanjem, jer je znao opisati gradaciju zaljubljivanja. Izjavljivao je da hrvatska, za razliku od Srbije nema kinematografiju, i da Hrvati imaju "urođeni defekt za stvarnost". Od svih zanimanja kojima se bavio, izjavio je u 75. godini života, ne bi se bavio da mora ispočetka graditi karijeru. Upitan čime bi se bavio, Berković je kazao:

"Teolog. Iako sam skoro čitavog života praktički agnostik, nikada mi nije dosadilo preludirati po svojim žicama na religiozne teme. Hodajući ulicom dosta lako prepoznajem svećenike u civilu. Ni jedno takvo lice ne može sakriti ožiljke spoznajnih i moralnih kriza. I mene su prepoznavali, osobito žene. Zato se i ne mogu pohvaliti s mnogo uspjeha kod tog spola. Ne znam je li moja sreća ili nesreća da su vanjske prilike brzo okončale moje dileme oko teoloških studija. Da sam postao svećenikom, sigurno bih postao crkveni brodolomac. I možda ne bi odolio napasti da potražim izgubljeni vjerski zavičaj u komunističkom apsolutu. Mnogo stvari danas sebi zamjeram, ali takvu blamažu nikada si ne bih oprostio", navodi Nacional.

A.B.
Foto: Novi list