Ustavni suci Ingrid Antičević Marinović, Josip Leko i Davorin Mlakar izuzeli su se iz odlučivanja jer su kao saborski zastupnici sudjelovali u njegovu (ne)izglasavanju, a izdvojena mišljenja u neslaganju s odlukom napisali su suci Miroslav Šumanović i Branko Brkić. Dvojica sudaca smatraju da spomenute zakonske odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koje su poslane na ocjenu ustavnosti nisu u nesuglasju s Ustavom, nego upravo suprotno.

 

 

Podnositelji prijedloga za ocjenu ustavnosti smatrali su da spomenuti članci zakona dovode u pitanje ustavno načelo zaštite stečenih prava i nisu u suglasnosti s Ustavom, a niti procesnim zakonima nije predviđeno da se pravomoćna odluka može poništiti ili ukinuti iz razloga koji su navedeni u članku 103 Zakona o mirovinskom osiguranju. 

 

Pitanje koje se postavlja u javnosti u vezi s ovom odlukom Ustavnog suda usmjereno je na to je li ona zapravo omogućila lažnim invalidima da se spase od ukidanja na prevaru dobivenih mirovina. No ako se presuda pažljivo pročita, u njoj se može naći i dio koji spominje mogućnost kaznenog progona onih koji su donijeli korumpiranu odluku o pravu na invalidsku mirovinu, kao i onih koji su platili da bi od nadležnih isposlovali takvu odluku.

 

 

Pravni mehanizam koji je srušen odlukom Ustavnog suda čini se osmišljenim kako bi ista institucija koja je dodjeljivala lažne mirovine imala čistu savjest kada ih nakon mnogo godina ukida, a da pri tome nitko ne bi morao snositi pravu odgovornost. Zavod za mirovinsko osiguranje se ovom odlukom nikako ne onemogućava u tome da provodi reviziju i ukidanje lažnih invalidskih mirovina, jer oni imaju hrpu drugih upravnih instrumenata kojima to mogu napraviti. To su klasični instrumenti upravnog prava koji su na raspolaganju svim upravnim tijelima kada kroz vrijeme shvate da je iz nekog razloga njihovo upravno rješenje bilo pogrešno, uključujući i lažno predstavljanje činjenica na temelju kojih je ono doneseno.

 

To na raspolaganju imaju Zavod za mirovinsko osiguranje, Porezna uprava, matični uredi itd. Članci koje je ukinuo Ustavni sud zapravo su ljudima onemogućavali da se brane.

Zavod za mirovinsko osiguranje, dakle, ima dužnost prezentirati dokaze o dobivanju lažne mirovine te inicirati pokretanje kaznenog postupka, a ako se u njemu utvrdi kazneno djelo ljudi koji su imali lažne mirovine morat će ih vratiti s kamatama, a mogu i završiti u zatvoru, kao i oni iz državnih institucija koji su im pomogli u stjecanje lažne mirovine.

 

 

Zakon o mirovinskom osiguranju je omogućavao da Zavod za mirovinsko osiguranje ispravi malverzacije svojih zaposlenika u prošlosti, a da pri tome ni lažni invalid ni korumpiran službenik ne snose odgovornost. Odluka Ustavnog suda ne onemogućava ni ukidanje lažnih mirovina, niti spašava lažne invalide, nego potiče nadležne institucije da svoje optužbe dokažu u redovitom postupku u kojemu se optuženi ima pravo odgovarajuće braniti, ali i da se kazne ljudi iz državnih institucija koji su sudjelovali u odobravanju lažnih mirovina.

 

Zamjerili su i zakonodavcu što nije odredio vremenski okvir, nego omogućio Zavodu za mirovinsko osiguranje stavljanje upravnih akata izvan snage u svako doba, što proizvodi pravnu nesigurnost.

 

''Ustavni sud svjestan je nužnosti provedbe djelotvornog nadzora nad zakonitošću upravnih akata nižih upravnih odnosno drugih nadležnih javnopravnih tijela kad odlučuju o pravima, obvezama i pravnim interesima stranaka u upravnom postupku neposredno primjenjujući mjerodavne zakone i druge propise. Nema sumnje da je država dužna taj nadzor provoditi i u tom smislu propisivati instrumente za njegovu djelotvornu provedbu, jer o zakonitosti upravnih akata ovisi i ostvarenje ciljeva sadržanih u mjerodavnim zakonima i drugim propisima primijenjenima pri njihovu donošenju'', navodi se u odluci Ustavnog suda.