PROTEKLIH dana su globalnu avijacijsku zajednicu, kao i sve zadužene za sigurnost, iznenadili videozapisi iz kineske provincije Chengdu. Na njima se vidi velik i dosad nepoznat vojni avion trokutastog oblika koji leti gotovo bez zvuka, prenosi Al Jazeera.

Iako su se zapisi prvo pojavili na kineskim društvenim mrežama, a tek nešto kasnije i na zapadnim, jasno je da je zapravo Peking službeno dozvolio da se snimke prošire kao javna poruka Zapadu, prije svega Washingtonu.

Sam avion najvjerojatnije je nastavak razvoja kineskih takozvanih stealth lovaca - bombardera sa smanjenom radarskom vidljivošću, poput već poznatog Shenyang J-35A. Stručnjaci navode da bi novi avion mogao imati čak i mogućnost letenja u stratosferi Zemlje, na visinama većim od pedeset tisuća metara. Ono što se iz nekoliko kratkih videozapisa vidi je da novi avion nema vertikalni rep za stabilizaciju leta i da ima integrirani prostor za oružje unutar trupa.

Prijave u Teksasu

Sredinom 2006. godine stanovnici gradova širom američke savezne države Teksas počeli su prijavljivati izuzetno snažne i kratke zvučne eksplozije na nebu. Iako su naviknuti na letove različitih vojnih i civilnih aviona, pa čak i na povremena probijanja zvučnog zida, ovi misteriozni zvukovi bili su dosta kraći i snažniji. Na nebu bi se nakon te pojave redovno mogao vidjeti trag isparavanja, koji je očigledno nastao nakon leta nekog aviona, ali s jednom velikom razlikom - umjesto da bude prava linija, ovaj trag imao je i male krugove na ravnomjernoj međusobnoj udaljenosti.

Ta misteriozna pojava kasnije je zabilježena i iznad Novog Meksika te dijelova Kalifornije u 2007. godini, a nakon toga je jednostavno nestala. Sve bi bilo brzo zaboravljeno da se početkom 2008. nije pojavio znanstveni rad nekoliko američkih zrakoplovnih konstruktora i znanstvenika pod nazivom Principi rada PDWE motora.

Zanimljivo je i da su istraživanja takve vrste motora prethodno već obavljana unutar NATO saveza, a njima su se tražile moguće zamjene za mlazne motore u budućnosti. Sam termin PDWE opisuje pulsni motor, koji u ravnomjernim vremenskim ciklusima oslobađa velike količine dodatnog pritiska, zbog čega se još naziva i pulsna detonacija.

SR-71 je i danas obavijen velom tajne

Iako teorija o PDWE pogonu postoji još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, generalno se smatralo da je ona neupotrebljiva u praktičnim letjelicama zbog toga što još nema pouzdane legure metala od koje bi bili napravljeni sami motori kako bi mogli izdržati pritisak nekoliko puta veći od današnjih mlaznih motora velikog protoka.

Ipak, još sredinom devedesetih godina bivši vojni testni piloti i zviždači iz Pentagona tvrdili su da SAD još od početka osamdesetih ima leteći prototip aviona s pulsnim mlaznim motorom, koji je zamjena za nekadašnji špijunski avion Lockheed Martin SR-71 Blackbird.

Zbog toga je misteriozna letjelica prvobitno i nazvana Son of Blackbird, da bi kasnije dobila ime po kojem je poznata i danas - Aurora. SR-71 je i danas obavijen velom tajne, nastao je kao supertajni projekt šezdesetih godina za špijunske letove iznad tadašnjeg SSSR-a i zemalja Varšavskog pakta. Dizajniran da leti brzinama od gotovo 3 maha (triput brže od zvuka) i s maksimalnom brzinom od 3.7 maha, SR-71 je bio u stanju pobjeći bilo kojoj tadašnjoj sovjetskoj raketi ili avionu presretaču.

Ukupno su izgrađene 32 Crne ptice iako se vjeruje da je neslužbeni broj nešto veći te da je nekoliko polukonstrukcija stiglo u NASU upravo zbog ispitivanja pulsnih mlaznih motora za sljedeću verziju.

Aurora ima kultni status

Iako nikad nije fotografirana, Aurora ima kultni status. Većina spomenutih zviždača slaže se da je riječ o letjelici takozvanog dizajna letećeg krila, s četiri pulsna motora ispod trupa te mogućnošću leta brzinama iznad 5 maha. To bi u praksi značilo da bi Aurora mogla izbjeći i većinu modernih radara zbog njihovog relativno sporog osvježavanja polja za detekciju, što je uvjetovano samim dizajnom radarskih antena.

Možda Aurora nikad nije fotografirana jer je čuvana kao tajna, a tvrdi se i da ona leti sa samo nekoliko lokacija, iz aviobaze Groom Lake u Nevadi (blizu čuvenog Area 51) te aviobaze AFTC unutar kompleksa Edwards AFB u Kaliforniji. Prije nekoliko godina se na avijacijskim forumima pojavila i satelitska slika s te lokacije, na kojoj se vidi trokutasta letjelica bez repa, upravo onakva kakvom stručnjaci opisuju i Auroru.

SR-72 bi trebao biti predstavljen 2025.

Pentagon i američko zrakoplovstvo već dulje od desetljeća negiraju sve tvrdnje o postojanju programa Aurora, kao i tajnih letjelica koje navodno mogu letjeti brzinama od čak 10 maha. Ipak, vrlo slične letjelice već se testiraju, i to javno. Tako su prošle godine zračne snage SAD-a prihvatile Jet Zero kao sljedeću generaciju letjelica ujednačenog dizajna, što znači da su trup letjelice i krila u ravnini. Takav dizajn ima mnogo prednosti u odnosu na klasične avione, a najveća je smanjenje otpora zraka za čak 30 posto, što omogućuje veću brzinu, stabilniji let i veći domet uz manju potrošnju goriva.

Prošlogodišnji budžet obrane SAD-a odobrio je čak 235 milijuna dolara u svrhu daljnjeg razvoja takvih letjelica, koje bi se mogle naći u sastavu zračnih snaga već 2030. Nedavno je otkriveno i da bi Aurora na koncu ipak mogla biti stvarna. Naime, obrambeni gigant Lockheed Martin zaista već dulje od desetljeća radi na nasljedniku letjelice SR-71, nazvanom SR-72.

Taj prototip trebao bi letjeti brzinama od gotovo 6 maha u stratosferi Zemlje (baš kao i njegov kineski pandan) te nositi konvencionalno oružje, ali i višestruke nuklearne bojne glave tipa MIRV. Zanimljivo je i da je stranica s karakteristikama letjelice SR-72 danas izbrisana sa službenog portala Lockheed Martina. Ipak, prema najavama iz 2018., SR-72 bi javnosti trebao biti predstavljen 2025. godine, uz prve javne letove.