MINISTARSTVO obrane Ruske Federacije objavilo je 11. siječnja promjenu zapovjedništva ruskih trupa u Ukrajini. Umjesto zapovjednika zračno-svemirskih snaga Sergeja Surovikina, rusku invaziju na Ukrajinu preuzeo je načelnik Glavnog stožera Valerij Gerasimov. Ova je odluka potaknula neka pitanja budući da je Surovikin uspio postići taktičke uspjehe u ratu, a Gerasimov se smatra prvenstveno vojskovođom lojalnim Kremlju.

New Yorker je upitao zapadnog analitičara i istraživača na Institutu za vanjskopolitička istraživanja (FPRI) Roba Leeja da komentira promjene u ruskoj vojnoj strategiji, a Meduza prenosi ključne dijelove njegova intervjua.

O Putinovoj glavnoj strategiji

Jedno od obilježja ruske strategije je odugovlačenje - Putin čeka dok se stvari ne uspore ili krenu po zlu prije nego što donese teške odluke. Primjerice, dugo se opirao objavi mobilizacije. Građani su strahovali da bi se to moglo dogoditi već 9. svibnja ili kasnije tijekom ljeta. No, objava je stigla tek krajem rujna, kada je nakon gubitka većeg dijela Harkivske regije i neuspješne ofenzive u Hersonskoj regiji svima postalo jasno da Rusi nemaju dovoljno ljudstva za držanje prve crte.

O tome što je Surovikin postigao

Dolaskom Surovikina, vojna situacija za Moskvu se značajno poboljšala. Rusija je počela udarati na civilnu infrastrukturu - što je postao problem za Ukrajinu. Nakon povlačenja ruskih postrojbi s desne obale oko Hersona, Surovikin je relativno uspješno stabilizirao front. Ostaje pitanje koja je strana u tom "ratu iscrpljivanja" u boljoj poziciji. Mobilizirane ruske postrojbe imaju prostora za obuku i naoružavanje, a u konačnici Moskva može steći prednost u ljudstvu.

Kratkoročna strategija je vjerojatno bila: "Spriječimo proboj naših linija, pokušajmo zadržati ono što imamo i čekajmo mobilizaciju. A onda možemo postati jači i možda se čak vratiti u ofenzivu."

O Gerasimovljevoj ulozi u ratu

Čini se da je izvorni koncept za invaziju na Ukrajinu uvelike razvio Putin, zajedno s FSB-om i nekoliko visokih dužnosnika Kremlja. Ovaj plan je nametnut ruskoj vojsci koja je na kraju vodila ratnu kampanju koja odstupa od njene doktrine i u načinu na koji su se obučavali vojnici i u načinu na koji su se borili. Gerasimov je kao načelnik Glavnog stožera, obnašajući najvišu vojnu dužnost u Oružanim snagama Ruske Federacije, nedvojbeno odigrao ključnu ulogu u ratu. Ali teško da se može reći da je to bio Gerasimovljev plan.

Službeno imenovanje Gerasimova za zapovjednika ruske invazije obrazloženo je "proširenjem opsega vojnih zadaća". To bi potencijalno moglo biti točno ako Rusija odluči pokrenuti još jednu invaziju iz Bjelorusije. Drugo objašnjenje je unutarnja dinamika. Postoje različita svjedočanstva o skupinama unutar Ministarstva obrane Ruske Federacije. Ukrajinska obavještajna služba povezivala je Surovikina s čelnikom Wagnera Jevgenijem Prigožinom, dok je Gerasimov pripadao drugoj frakciji.

O uspjehu Wagnera

Tijekom rata u Siriji Prigožinovi plaćenici surađivali su s GRU-om. Jedan od vagnerovaca je u svojoj knjizi napisao da je rusko ministarstvo obrane bilo uzrujano što je Wagner pokupio sve lovorike za vojne uspjehe u Siriji. Moć u Rusiji uglavnom funkcionira na temelju osobnih veza s Putinom. Očito je da Prigožin tu dobro kotira. Kada su ruskoj vojsci u travnju zbog značajnih gubitaka bile potrebne dodatne rezerve za borbu u Donbasu, Wagner je počeo igrati važnu ulogu, budući da je, za razliku od ministarstva obrane, već imao infrastrukturu za brzo regrutiranje ljudi za rat. Štoviše, broj plaćenika značajno je porastao zahvaljujući regrutiranim zatvorenicima.

Wagner igra važnu ulogu u Bahmutu i Soledaru, koji su bili najaktivniji sektori fronta posljednjih mjeseci. I osnivač ove vojne kompanije, Jevgenij Prigožin, namjerno se eksponira kao naslovno lice ovog rata - odlazi na prve crte, obilazi i nagrađuje ranjenike, oštro kritizira ruske generale.

O bombardiranju ukrajinske infrastrukture

Ruski raketni udari na ukrajinske elektrane pokušaj su da se rat učini što skupljim i za ukrajinsko gospodarstvo i za zapadne zemlje koje podržavaju Kijev. U tome postoji i element prisile - želja da se Ukrajina prisili na ustupke i pošalje signal Zapadu: "Morate prestati podržavati Ukrajinu. Ne možete dobiti ovaj rat."

Ali jedno je jasno, Rusi se često fokusiraju na ono što se događa ovaj mjesec ne razmišljajući o tome kakav će rezultat biti za dva, tri, četiri mjeseca. Takvo bombardiranje obično ne prisiljava drugu stranu na popuštanje. Nema razloga vjerovati da će se Ukrajinci predati pod ovim pritiskom.

O opskrbi Kijeva zapadnim tenkovima

Bilo koja komponenta sama po sebi obično nije dovoljna da promijeni tijek rata. Ukrajina već ima dosta tenkova, uključujući i one koje je zaplijenila od Rusije. Tenkovi su svakako korisni, ali postoje druge vrste oružja koje Ukrajina želi više, poput udarnih i bespilotnih sustava.

Napadne operacije zahtijevaju mnogo različitih vrsta oružja koja djeluju zajedno, uključujući borbena vozila pješaštva i topničko streljivo. Postoji puno novih tehnologija, ali osnove se još uvijek ne razlikuju puno od Drugog svjetskog rata.

Drugi problem je što Ukrajina dobiva razne sustave u malim serijama iz nekoliko zemalja NATO-a. Svi oni zahtijevaju različitu logistiku, rezervne dijelove i obuku. U idealnoj situaciji Ukrajinci bi trebali biti opskrbljeni istim oružjem. Zato se sada toliko govori o njemačkim tenkovima Leopard, koji su vrlo česti u oružanim snagama zemalja NATO-a.

O neuspjehu ruske strategije

U početku je rusko ministarstvo obrane ušlo u rat s Ukrajinom na drugačiji način nego što se inače uči u ruskim vojnim udžbenicima. Činilo se da će Rusija primijeniti obrazac rata s Gruzijom iz 2008., ali u ambicioznijem i većem opsegu. Umjesto toga, čini se da je Rusija primijenila obrazac iz 1968. ili 1979., kada je Sovjetski Savez napao Čehoslovačku i Afganistan. To je bilo iznenađujuće jer ni u jednoj od te dvije operacije Rusi nisu očekivali veliki otpor i nisu nastojali uništiti oružane snage tih zemalja.

Dva prioriteta za invaziju na Ukrajinu bili su brzina i iznenađenje. Američkoj invaziji na Irak prethodili su mjeseci priprema. Ruske jedinice nisu ni znale da idu u rat. Većina vojnika je za to saznala manje od jednog dana prije invazije. Vidjeli smo u prvim danima rata kako su se ruski tenkovi kvarili jer vojska nije imala dovoljno vremena da se pripremi. Jednostavno im je naređeno da napreduju do ukrajinskih gradova što je brže moguće, a oni su se uključili u bitke za koje nisu bili spremni.

Teško je zamisliti lošiju pripremu vojske za invaziju od ovoga što je učinio Kremlj. Nameće se zaključak da je to bila operacija FSB-a. Plan je bio promijeniti režim u Kijevu, a tajna služba je vjerojatno mislila da ima dovoljno suradnika u Ukrajini i da to može učiniti prilično brzo. I da će ruska vojska zauzeti gradove prije nego što ukrajinska vojska stigne odgovoriti. Ali nisu bili spremni na otpor Ukrajinaca.