Video: Tomislav Brdjanović / Index
Foto: Goran Perešin

SA ŽELJKOM JURIĆ našli smo u Caffe baru "Den Haag", navodno srpskom ugostiteljskom objektu (sve u i oko Vukovara strogo se dijeli na hrvatsko i srpsko), odmah nasuprot vukovarske bolnice, jednog od najbombardiranijih objekata tijekom tromjesečne opsade grada.

Otamo negdje, kretala je i kolona sjećanja prema Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata. Dan valjda nije mogao biti hladniji, tmurniji i maglovitiji. Pred bolnicom, oko kolone ljudi, natiskali su se i prodavači raznih ratnih odjevnih predmeta: opasača, beretki, maskirnih kapa i sličnih dodataka. Birtije su zauzeli muškarci, dosta njih u uniformama, koji su za šankom pili od ranog jutra. Stvarala se atmosfera kao da je sve u tim birtijama na rubu incidenta. Ipak, koliko nam je poznato, ništa se takvog nije dogodilo.

Željka Jurić, "djevojčica u plavom kaputiću", danas 26-godišnja majka plavokose djevojčice Maje i simbol palog grada Vukovara, 20. obljetnicu ulaska srbočetničkog agresora u ovaj grad provela je s ekipom Indexa te nas prošetala svojom pričom o padu grada.

"Vukovar je prodan"

"Vukovar je prodan", ponavljala je ogorčeno Željka, koja se razočarana postratnim događanjima potpuno povukla u intimu svoje obitelji.  Istinski branitelji ovoga grada žive na ivici života, dok lažni invalidi uživaju blagodati izdašnih mirovina i državne pomoći, nastavlja Željka.

Odvela nas je u Berak, selo pokraj Vukovara, u svoju kuću koja je nakon pada grada postala logorom, u kojem su mučeni, zlostavljani i ubijeni neki od njezinih suseljana. Napravili su im to neki od Srba iz njezinog sela, čiji roditelji i dan danas žive u Berku.

"Nema rješenja za Vukovar. Ovo će uvijek ostati ovako"

Svega toga, Željka i njezina obitelj sjete se svaki dan. Rat je, kažu, zauvijek postao dio njihovih života. "Nema rješenja za Vukovar. Ovo će uvijek ostati ovako", govorila nam je Željka.

U Berku smo upoznali i njezinog supruga, 70-postotnog invalida Luku i njegovu majku Maricu. Prošli smo pored masovne grobnice u kojoj je pokopano šezdesetak Berčana, a pored bijelog križa Željka je za njih zapalila svijeću.

Na putu prema Lušcu, jedva smo se probijali kroz maglu. Željka nas je odvela u kuću svoga ujaka, vukovarskog branitelja i logoraša Željka Šandora, jednog od četrdesetak branitelja protiv kojih je iz Beograda stigla optužnica za ratne zločine.

Čovjek prevaren i od vlastite strane: Napadnut od jednih, odbačen od drugih

"Vladimir Šeks laže kad kaže da nije znao za optužnice. Za njih se znalo još 1992. godine. Ja svoju imam na tavanu", kazao nam je Šandor. On, kaže, ne želi biti zaštićena vrsta. "Želim da se dokaže da nisam kriv i da budem slobodan čovjek".

No, Željko za Vukovar ipak gaji nadu. Vidi je u povratku omladine, u okretanju nove stranice za Vukovar i pogledu uprtom prema budućnosti, a ne prošlosti ovoga grada.

Sa Željkovom vjerom u bolja vremena za ovaj grad i sa Željkinim knjigama njene poezije koje nam je darovala, za sobom smo u magli ostavili Vukovar, barem do sljedeće obljetnice.