PUNIH 55 godina nakon što je objavio svoje epohalne uvide o crnim rupama, 89-godišnji Roger Penrose je dočekao Nobela. Veseli ta vijest o sporoj, ali dostižnoj pravdi, premda malo straši pomisao da je čovjek mogao umrijeti kao 88-godišnji starac i nikada ne dobiti zasluženo priznanje.

Svemir koji ima svrhu

Gotovo istoga onoga trenutka kad je to objavljeno neki moji prijatelji - i vjernici i nevjernici - pitali su me što mislim o činjenici da Penrose, iako deklarirani ateist, vjeruje u dublji smisao svemira.

Da prvo vidimo što je on točno rekao - a na što se osvrće i tekst na engleskoj Wikipediji. U filmu iz 1991. Kratka povijest vremena on kaže:

"Mislim da bih rekao da univerzum ima svrhu (purpose), on nije nekako ovdje pukom slučajnošću... Neki ljudi, mislim, imaju gledište da je univerzum naprosto tu i teče - to je kao neka vrsta računica i mi smo se nekako slučajno našli u tome. Ali ne mislim da je to vrlo plodonosan ili koristan način gledanja na univerzum, mislim da ima nečega dubljega u tome."

>> Tko je novi nobelovac Penrose? Genijalni nevjernik koji kaže da svemir ima smisla

Priznajem da je jako teško iz ovoga citata točno i jasno ustvrditi što Penrose zapravo misli, počevši od višeznačnosti riječi purpose (svrha, smisao, cilj, namjera). 

Zgodno je stoga pogledati njegov dijalog s kršćanskim apologetom Williamom Laneom Craigom, koji se odigrao negdje prošle godine. Dobar je ovo primjer i toga kako ateist i kršćanin mogu razgovarati uljudno i argumentirano.

Ono što ćete odmah zapaziti - i što ne bi trebalo iznenaditi - jest činjenica da je Penrose zadivljen tom matematičkom determiniranošću fizikalnih zakona, koji na vrlo precizan način vode ovaj svijet. 

A onda ide ono što Craig ne može pojmiti - Penrose ustrajava u svom ateizmu, jer smatra kako uvođenje Boga u priču ne bi ništa objasnilo. Craig je (kršćanski) platonist, njemu je Bog potreban i da objasni finu podešenost svemira i vječne etičke zakone. Penrose je, pak, tu da ukaže na klasičnu pogrešku o takozvanom finom podešavanju, koje počesto spominju kršćani kao nekakav dokaz da je "Netko" podesio sav svemir kako bismo mi mogli živjeti.

"Ne znamo je li svemir podešen", siječe Penrose u korijenu svako takvo argumentiranje. "Mi znamo samo za ovaj oblik života i svijesti, ne znamo je li možda neko drugo 'podešavanje' moglo dovesti do drugačijih oblika života, možda čak i boljih i naprednijih od našeg. Nama se čini da je sve podešeno za nas jer smo se mi razvili unutar takvih parametara, ali možda bi sve bilo i bolje i bogatije unutar nekih drugih parametara."

Zapazite samo kako u toj diskusiji jedan nobelovac skromno veli "ne znamo", dok jedan profesor s baptističkog sveučilišta zna navodno sve. Čak i to da su etički zakoni vječni i univerzalni (a nisu).

Paradoks ateizma

Ako ste uspjeli popratiti argumentaciju do ovoga trenutka (na čemu vam osobno čestitam) - onda ste zapazili i paradoks. Svemir ima svrhu, ali nema nekoga tko je tu svrhu postavio posebno suptilnim podešavanjem. 

William Craig Lane jest jedan od onih ozbiljnijih kršćanskih mislilaca koji svoju obranu vjere zasniva na Platonu. Zdvaja nad Penroseovom argumentacijom - kojoj doista katkad nedostaje dorečenosti - a odgovore je mogao pronaći malo "iza" Platona, kod Aristotela. Kojega, usput rečeno, ne navodi Penrose, ali prati njegovu poantu.

I sad se pokušajte koncentrirati pa shvatiti jedan prilično apstraktan, ali genijalan pojam Aristotelove filozofije prirode - nesvjesnu svrhovitost. Najkraće govoreći, genijalni antički filozof prepoznaje da nešto može imati svrhu, ali da nju nije nitko unaprijed tu postavio.

Svrha bez Boga

Zamislite da nađete jednu prilično ravnu granu koja je otpala s drveta u šumi. Ubrzo naiđete na agresivnu lisicu i tom granom je izudarate i otjerate. Ipak, malo ste usput ozlijedili i nogu, pa si onda pomažete tom granom u hodanju. A ujedno vam ona služi kako biste razgrtanjem zemlje našli jestive gomoljike.

Čemu služi ta grana? Je li nju netko napravio kako biste vi otjerali lisicu, pomogli si u hodanju i tražili gomoljike? Za sve to ste to granu doista i koristili, a mogli biste napraviti i matematički model prema kojemu je nastala baš tako ravna grana (nije ravna kao letva, ali ravnija je nego druge). Svejedno, iza te grane i njezinog otpadanja nema ničega osim prirodnih sila, nitko nije pravio drvo pa otkinuo od njega ravnu granu kako biste se vi njome poslužili. 

Upravo je tu aristotelovsku logiku imao i Darwin kad je zapazio da se nama mnoga bića čine tako usmjerenima nekoj svrsi da prirodno pomislimo kako ju je "Netko" postavio u njih. A onda je Darwin sve to objasnio potpuno prirodnim procesima prirodne selekcije.

Baš kao i grana iz našeg primjera, tako je i tijekom razvoja života na Zemlji jedna stvar služila prvo jednoj svrsi, a onda drugoj. Primjerice, perje je grijalo (barem neke) dinosaure, da bi kasnije pticama služilo kao važno sredstvo za kontroliranje leta.

Tom pravcu razmišljanja pripada i Penrose - mi u svemiru svakako vidimo "svrhu", vrlo matematičnu i suptilnu. Ali nju tamo nije nitko stavio, štoviše, nama pojam "Nekoga" i ne treba da bismo objasnili složenost svemira i života.

Penrose, dakle, ne kaže tek da Bog ne postoji, nego nešto više, dublje i uvjerljivije - da se uvođenjem Boga ništa ne objašnjava - pa ni matematički precizna "svrha" svemira.

Dodao bih tome i da koncept Boga ne objašnjava ni etiku, tako da on sam po sebi zapravo nema nikakvu svrhu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala