UKRAJINSKI premijer Denis Šmihal izjavio je u utorak u ekskluzivnom intervjuu za američki Hill da će velika ukrajinska ofenziva započeti na ljeto, a ne na proljeće, kako se do sada očekivalo. Prvi je to put da tako visoko rangirani ukrajinski dužnosnik priznaje da pripreme za ofenzivu još nisu gotove.

Šmihal je priznao i da pritisak za što raniji početak ofenzive dolazi isključivo iznutra, dok vanjski partneri traže da prije početka ofenzivnih operacija ukrajinska vojska bude, kako je rekao, više od 100 posto spremna. Kao i svi ukrajinski visoki službenici prije i poslije njega, i on je pozvao na povećanje isporuka oružja, prije svega tenkova, streljiva, aviona i oklopnih vozila.

I bez Šmihalove izjave odgoda velike ukrajinske ofenzive sve je izvjesnija. A možda se nikada i ne dogodi jer velika ofenziva zahtijeva angažiranje velikih snaga, što znači i velike gubitke ako te snage naiđu na žilav otpor. Upravo tako su se proveli Rusi u svojoj velikoj zimskoj ofenzivi.

Velika ukrajinska ofenziva sada nema smisla

Povrh toga, velika ukrajinska ofenziva teško da ima smisla. Čak i da se ukrajinske snage uspiju probiti do obala Azovskog mora, kamo će dalje?

Rascjepljivanje okupiranog teritorija na dva dijela neće automatski donijeti pobjedu. Rusima će jako otežati opskrbu Krima i okupiranih dijelova Hersonske i Zaporiške oblasti, ali ih neće natjerati na povlačenje, još manje na kapitulaciju. Umjesto toga Putin bi svoje generale natjerao da svim snagama pokušaju uništiti ukrajinski klin i vratiti crtu bojišta otprilike na početne položaje.

Da bi ukrajinske snage došle do Azovskog mora, moraju upotrijebiti ne samo svih 12 novoformiranih gardijsko-jurišnih brigada već i svu ostalu pričuvu. Rusi će sasvim sigurno napraviti isto. To bi pokrenulo niz bitaka prema kojima bi bitka za Bahmut izgledala kao omanja seoska čarka. 

Velika proljetna ofenziva tako bi imala krajnje neizvjestan ishod, ali jako lako predvidljive posljedice – masovne gubitke na obje strane. S obzirom na to da tom ofenzivom Ukrajina ne može pobijediti Ruse i osloboditi svoj teritorij, postavlja se logično pitanje čemu sve to, tim prije što bi niz manjih i iznenadnih ofenziva (o kojima se ne bi pričalo mjesecima unaprijed) donio isti ili još bolji rezultat.

Zašto poduzeti ogroman rizik koji ionako ne može donijeti pobjedu (ali zato vrlo lako može donijeti poraz ako ukrajinski gubici budu ogromni) kad bi male ofenzivne operacije na slabim ruskim točkama dale podjednak ili još bolji rezultat?

Niz malih ofenziva

Eto, za početak jedna solidna protuofenziva kojom bi se potisnule ruske snage iz Bahmuta, grada koji je postao simbol ukrajinskog otpora i zbog kojeg su žrtvovane tisuće Ukrajinaca. Pritom ukrajinski glavni stožer ne bi morao upotrijebiti svih 12 gardijsko-jurišnih brigada, možda dvije, najviše tri, plus ukrajinske snage koje se već nalaze u i oko Bahmuta. Tako bi mogao jednim udarcem dokrajčiti ostatke plaćeničke vojske Jevgenija Prigožina.

Još jedno jako dobro mjesto za ukrajinsku ofenzivu je grad Donjeck. Nakon herojske obrane Avdivke oslobađanje Donjecka potpuno bi preokrenulo tijek rata, s novinarskim izvještajima o tisućama Rusa i prorusa koji bježe u smjeru Rusije. Tu je i mogućnost oslobađanja Svatove, malog grada, ali strateški važnog prometnog čvorišta. Ukrajinske snage ne nalaze se daleko od Lisičanska i Sjeverodonjecka, dva grada koja su Rusi uspjeli okupirati nakon dugih i krvavih bitaka. 

S 12 gardijskih jurišnih brigada ukrajinski glavni stožer može odabrati četiri pravca napada i do krajnjih granica rastegnuti i ovako skromne kapacitete ruske vojske, prije svega u ljudstvu, ili dio napada izvesti drugim elitnim snagama te dio novih snaga ostaviti za odlučujući napad na gradić Volnovahu.

Grad koji bi mogao postati svjetska vijest

Za taj gradić, koji je 2021. godine imao tek nešto više od 20 tisuća stanovnika, rijetko je tko čuo izvan Ukrajine, a sad bi se mogao naći na naslovnicama svih svjetskih medija. Njegovim bi oslobađanjem Ukrajinci postigli isti efekt kao kad bi oslobodili Melitopolj.

Zašto? Zato što kroz Volnovahu prolazi pruga koja spaja Rusiju i Donjecku oblast sa Zaporiškom i Hersonskom oblasti te dalje do Krima. Od sadašnjih ukrajinskih položaja do Melitopolja je sedamdesetak kilometara zračne udaljenosti.

Isto toliko je od Vuhledara (koji su Rusi uporno pokušavali osvojiti) do Mariupolja. Od prvih položaja ukrajinske vojske do Volnovahe je manje od 30 kilometara zračne udaljenosti. 

Kad bi ukrajinski glavni stožer za ovaj napad sačuvao najbolje opremljene novoformirane brigade, s ruskim snagama razvučenim na više istovremenih pravaca napada, oslobađanje Volnovahe moglo bi biti lako i brzo.

Zbog razvučenih snaga, čak i pod uvjetom da se ruska obrana ne slomi i da ruski mobilizirani pričuvnici zaključe kako Ukrajina ipak nije dovoljno vrijedna da tamo ostave kosti, ruski generali morali bi početi racionalizirati. To bi na kraju lako moglo dovesti do učestalih pobjeda Ukrajinaca.