PRVI put sam se susreo s otvorenom homofobijom kad sam imao 10 godina. Moja je obitelj nekoliko dana boravila kod nekih starijih rođaka i, dok smo brat i ja sjedili pred televizorom, čuo sam kako se razgovor odraslih okreće na temu bivšeg stanara. Bio je izbačen, izjavio je moj ujak, jer je imao muškarce u svojoj sobi.

"Nismo znali da je homoseksualac", nastavio je ujak. Radio je u lokalnoj bolnici i izgovorio je riječ s medicinskom preciznošću koja je jedva prikrivala gađenje što je uopće pustio tog čovjeka pod svoj krov, za BBC piše David Robson.

Nisam se usudio okrenuti se i vidjeti izraze lica svojih roditelja kako ne bi shvatili da sam i ja homoseksualac. Upravo sam se zaljubio u glumca Elijaha Wooda i čuo sam dovoljno dokaza da shvatim kako moja zaljubljenost u muške zvijezde treba ostati zabranjena tema.

Nisam mogao otvoriti temu svoje seksualnosti sa svojom obitelji sve dok nisam napunio 19 godina, studirao na fakultetu i bio u dugotrajnoj vezi sa svojim dečkom. Dok sam se pripremao za taj razgovor, rekao sam si da će ovaj neugodan trenutak trajati samo nekoliko minuta i da se više nikada neću morati suočiti s njim.

Bio sam potpuno u krivu, nastavlja Robson, morao sam to prolaziti iznova i iznova, svaki put kad bih započeo novi posao, susreo stranca koji bi me pitao imam li ženu ili otišao na pregled u bolnicu pa bi me pitali za kontakt bliske osobe. Volim biti otvoren, ali u pozadini uvijek postoji nelagoda zbog mogućnosti neprijateljstva ili agresije, a ponekad su ti strahovi bili opravdani.

"Obitelji ne mogu zaštititi LGBT+ osobe, ali mogu napraviti razliku"

Stavovi u mnogim društvima možda se mijenjaju, ali obilje predrasuda prema LGBT+ zajednici još uvijek postoji u cijelom svijetu. U SAD-u postoji devet puta veća vjerojatnost da će LGBT+ osobe biti žrtve nasilnih zločina iz mržnje nego ne-LGBT+ osobe, navodi se u izvješću Instituta Williams na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu.

U Ujedinjenom Kraljevstvu je oko 20% LGBT+ osoba doživjelo zločin iz mržnje u posljednjih 12 mjeseci. Nije ni čudo da se više od dvije trećine LGBT+ osoba izbjegava držati za ruke s istospolnim partnerom u javnosti zbog straha od neprijateljskih reakcija.

Obitelji ne mogu zaštititi svoje LGBT+ rođake od svih izazova s kojima će se suočiti, ali kvaliteta podrške naših rođaka može napraviti veliku razliku. Zapravo, podrška obitelji ozbiljan je pokazatelj dobrobiti LGBT+ osoba tijekom cijelog životnog vijeka. Međutim, izražavanje tolerancije i pružanje smislene podrške mogu biti dvije vrlo različite stvari.

"Roditelji su možda zaista dobronamjerni, ali možda neće u potpunosti shvatiti što za njihovu djecu znači biti ono što stvarno jesu", kaže Rin Reczek, sociolog sa Sveučilišta Ohio State.

Kad sam se prvi put izjasnio kao homoseksualac, nastavlja Robson, jedan me rođak pitao zašto moram biti otvoren o svojoj seksualnosti. Mogu li to jednostavno ostaviti neizrečeno, pitali su me neki, te tako izbjeći mogućnost predrasuda i maltretiranja.

"Ne trebaš ljudima govoriti sve o sebi." Nisam vidio kako bi to bilo moguće bez puno laži, odgovorio sam. Je li to stvarno bio život koji su željeli za mene?

"Tajne opterećuju ljude"

Psihološka istraživanja pokazuju da skrivanje važnih elemenata svog identiteta doživljavamo kao ozbiljan teret. Taj se osjećaj često utjelovljuje, tako da dolazi s unutrašnjim osjećajem fizičke smetnje.

Studija koju su proveli Michael Slepian sa Sveučilišta Tufts i njegovi kolege otkrila je da ljudi koji skrivaju važne tajne - uključujući svoju seksualnu orijentaciju - imaju tendenciju precijeniti stvari poput strmine brda ili udaljenosti do drugog predmeta u prostoriji te su bili manje voljni pomoći s fizičkim zadacima poput selidbe knjiga. "Tajne opterećuju ljude", zaključili su istraživači.

Prikrivanje ključnog dijela identiteta također može oštetiti društveni život. Intimni odnosi razvijaju se otkrivanjem naših najskrovitijih misli i osjećaja, a velike tajne bit će glavna prepreka tome.

Čak i ako je netko općenito "out", mogu postojati određene situacije u kojima će odlučiti ostati u ormaru zbog straha od neželjenog neprijateljstva ili agresije. U razgovoru s taksistom, primjerice, netko bi mogao izbjeći spomenuti svog istospolnog partnera da to ne bi izazvalo negativnu reakciju.

Reczek naglašava da svakako ne bismo trebali osjećati prisilu da se "outamo" ako se pritom ne osjećamo ugodno: "Prilično je racionalno ne dijeliti sve s ljudima koji bi mogli biti homofobični ili transfobni." Koliko god željeli stalno živjeti otvoreno, moramo odvagnuti štetne posljedice koje mogu biti veće od koristi.

Ipak, povremeno klizanje natrag u ormar stvara još jedan oblik mentalnog opterećenja. Clayton Critcher, profesor marketinga, kognitivne znanosti i psihologije na Kalifornijskom sveučilištu Berkeley, i Melissa Ferguson, sada profesorica psihologije na Sveučilištu Yale, proveli su eksperiment koji oponaša iskustvo LGBT+ osobe koja skriva svoj identitet.

Posljedice "manjinskog stresa"

Zamolili su hetero sudionike da vode 10-minutni razgovor o izlascima i obiteljskom životu, bez otkrivanja ikakvih tragova o svojoj seksualnoj orijentaciji. Ako su, na primjer, govorili o svojim preferencijama u izlascima, morali su opisati svog partnera rodno neutralnim terminima.

Da budemo jasni: ovo je bila vrlo blaga simulacija LGBT+ iskustva jer nije bilo stvarnog rizika od neprijateljstva, a jednokratna 10-minutna interakcija je minimalna u usporedbi s dugotrajnim prikrivanjem koje bi mogao uključivati stvarni život.

Ali heteroseksualni sudionici su ipak otkrili da su mentalna budnost i kognitivna gimnastika bili značajno zamorni, što je narušilo njihove rezultate na kasnijim testovima neverbalnog zaključivanja u stilu IQ-a.

Izazovi snalaženja u tim interakcijama i stalna svijest o implicitnim ili eksplicitnim predrasudama zajedno doprinose mentalnom opterećenju poznatom kao "manjinski stres". Ova vrsta stresa, uzrokovana pritiskom diskriminacije, može imati dugoročne posljedice za mentalno zdravlje, uključujući povećan rizik od depresije i samoubojstva u usporedbi s heteroseksualnim osobama.

Može se očekivati da će se manjinski stres smanjivati kako se stavovi u društvu mijenjaju, ali studija iz 2022. nije pronašla dokaze da se ovaj zdravstveni jaz smanjuje u zemljama kao što su Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, Kanada ili Novi Zeland. Doista, zasebna studija Rina Reczeka i Huija Liua sa Sveučilišta Michigan State sugerira da bi se jaz u zdravlju mogao povećati kod mlađih generacija.

"Morate više puta izaći pred iste ljude"

U najboljem slučaju, naši rođaci mogu djelovati kao tampon za naše tjeskobe, olakšavajući suočavanje s izazovima. Nažalost, obiteljske interakcije također mogu generirati više stresa. Najgora situacija može biti otvoreno neprijateljstvo i queerfobija, ali postoje drugi načini na koje rodbina može povećati teret.

Reczek i njihova kolegica Emma Bosley-Smith s Alma Collegea u Michiganu istražuju to u svojoj knjizi Families We Keep, sociološkom istraživanju veza između odraslih LGBT+ osoba i njihovih roditelja.

Tijekom dubinskih intervjua Bosley-Smith i Reczeka s više od 75 odraslih LGBT+ osoba, jedna točka koja se stalno pojavljivala bila je to što članovi obitelji nisu ozbiljno shvatili "coming out" razgovor. Neki bi opisali identitet osobe kao fazu ili bi joj rekli da je jednostavno zbunjena. Drugi bi pokušali gurnuti temu pod tepih i izbjeći daljnju raspravu.

"Za neke odrasle LGBTQ osobe s kojima smo razgovarali roditelji nisu pokazali nikakvu znatiželju ili interes", kaže Bosley-Smith. U takvim slučajevima djeca bi se ponekad morala ponovno vratiti na temu kako bi provjerila jesu li roditelji doista čuli i razumjeli što su rekli. "Morate više puta izaći pred iste ljude", kaže Bosley-Smith za BBC.

Čak i mali znakovi znatiželje roditelja bili su jako cijenjeni, ali često bi roditelji uložili malo truda da razumiju probleme s kojima su LGBT+ osobe suočene. "Mnogo odrasle djece mora obavljati ovaj edukacijski rad, a to može biti prilično izazovno", kaže Reczek.

"Podrška je posebno važna u formativnim godinama"

Shubhangi Karmakar, queer i poliamorozna liječnica psihijatrije i njezina partnerica, spisateljica iz Dublina, govore da su se osjećale "čeznutljivo" jer nisu mogla podijeliti više od svog samootkrića sa svojim obiteljima u mlađoj dobi.

"Posebno u tim formativnim godinama, kada gradite identitet, potrebna vam je podrška", kaže Karmakar. One se nadaju da će drugi moći "doživjeti sreću i slomljeno srce i sve ostalo kao zajedničko putovanje", iako su nedavno osobno primijetile neka poboljšanja u svojim obiteljskim razgovorima.

Bosley-Smith i Reczek otkrili su da su čak i neki od "otvorenih" roditelja bili iznenađeni kada su čuli da su djelovali previše neuključeno i nezainteresirano. Mnoge LGBT+ osobe voljele bi malo više poticaja da iznesu svoja iskustva.

Svaka će obitelj imati jedinstvenu dinamiku, tako da ne postoje čvrsta i brza pravila za najbolje načine podrške LGBT+ članovima, ali na temelju svojih istraživanja Bosley-Smith i Reczek imaju neke prijedloge.

Za roditelje i skrbnike prvi korak je stvoriti okruženje u kojem se o spolu i seksualnosti može razgovarati slobodno, bez predrasuda, prije nego što se član obitelji uopće odluči izjasniti. Ono što se može činiti kao bezazlena šala može imati trajne posljedice za nekoga tko još nije progovorio o svojoj seksualnosti ili spolu.

"Moj otac je prvi otvorio tu temu"

Ako sumnjate da je član obitelji queer, moglo bi biti razumno započeti razgovor o toj činjenici. Ponekad je to dobrodošlo i potrebno, kaže Chris Dunne, koji radi u oglašavanju u Londonu. Nakon što se godinama osjećao nesretno u ormaru i pretvarao se da je netko tko nije, došao je do svojevrsne "emocionalne prijelomne točke".

Vidjevši bol svog sina, Dunneov otac odlučio je sam pokrenuti tu temu. "Znamo da si homoseksualac i da se moraš početi nositi s tim. Zato ovo nije zdravo, ta bol kroz koju prolaziš", prisjeća se Dunne očevih riječi. On to opisuje kao zeleno svjetlo koje će mu na kraju omogućiti da živi otvorenije.

Reczek savjetuje da roditelji i ostali članovi obitelji postupaju pažljivo. Iako je potpuna nezainteresiranost štetna, neki članovi LGBT+ obitelji smatraju da se njihovi dobronamjerni rođaci malo previše forsiraju da bi ih natjerali da progovore o svom identitetu, što je djelovalo pomalo kao kršenje njihovih sloboda. Možda je bolje stvoriti siguran prostor za te razgovore kad god se LGBT+ osoba osjeća ugodno.

Kada je član obitelji spreman za razgovor, Bosley-Smith predlaže da tu osobu pita o čemu bi željela razgovarati i izričito kaže da biste željeli razgovarati kad god poželi ponovno govoriti o toj temi. To LGBT+ osobama omogućuje da prihvate proces "outanja" vlastitim tempom.

Umjesto da očekuju da LGBT+ član obavi svu edukaciju, članovi obitelji se također mogu svjesno potruditi razumjeti iskustvo LGBT+ pojedinca iz drugih izvora. Rođaci bi se mogli obratiti drugim ljudima u svom životu koji bi mogli imati bolja saznanja ili internetske resurse i istraživanja ili čak obučene stručnjake iz dobrotvornih organizacija koje pružaju usluge LGBT+ osobama i njihovim obiteljima.

"Odrađivanje domaće zadaće, u bilo kojem obliku, vjerojatno je najkorisnija stvar koju roditelji mogu učiniti", kaže Reczek.

"Rijetko kad je prekasno"

Rijetko je prekasno da se pokaže razvoj. Kad je jedna osoba koju je Robson intervjuirao, a koja nije željela reći svoje ime, prvi put rekla svojoj majci da je gej, njezina je reakcija bila pomalo ledena. Samo je šutjela neko vrijeme, a onda je rekla: "Pa, očito neću dobiti unuke."

S vremenom je postala otvorenija, ali joj je o toj temi i dalje bilo teško razgovarati. Nedavno je, međutim, osoba ušla u dugogodišnju vezu, što je majku nagnalo da se ispriča zbog načina na koji je isprva reagirala.

Isprika je značila više nego što je prije mogla zamisliti, kaže ova osoba: "Podsvjesno sam trebao da to kaže. A činjenica da je to rekla proaktivno, bez da sam pokrenuo temu ili pitao, veliko je olakšanje."

Osobno govoreći, teško mi je kriviti svoje roditelje što nisu razgovarali s mojim ujakom, nastavlja Robson. Bilo je to u kasnim 90-ima, kada je svijest o LGBT+ problemima bila mnogo slabija nego danas, a kada sam se konačno "outao", vrlo su dobro prihvaćali mog partnera.

Kad bih danas odrastao, možda bih osjećao više podrške da budem ono što jesam tijekom tih formativnih godina - to bi skinulo teret s mojih mladih ramena.