PREMDA su do sada gotovo sve ankete javnog mnijenja provedene u SAD-u na temu predstojećih predsjedničkih izbora pokazale da američke birače mnogo više od vanjske politike zanimaju unutarnji problemi i proturječnosti, kao što su nelegalna imigracija, dramatično raslojavanje bogatih i siromašnih te rapidno smanjivanje nekada dominantne srednje klase, visoka inflacija, porezne olakšice odnosno opterećenja, pitanje zdravstvenog osiguranja prema Zakonu o pristupačnoj skrbi, legaliziranje abortusa ili uporaba marihuane u rekreacijske svrhe, polje mog interesa sukladno referencama koje imam može biti jedino ono što izbor jednog od dva kandidata za čelno mjesto u Bijeloj kući znači za međunarodni pravni poredak odnosno međunarodne odnose.

Predvidljivost 

Jednostavan odgovor na pitanje iz naslova kolumne bio bi predvidljivost. Ako postoji čimbenik koji se može označiti na temelju svake ozbiljne i kredibilne vanjske politike spram onoga što smo uobičajili definirati kao međunarodne odnose - bilo da je riječ o najvećoj svjetskoj sili ili najmanjem subjektu međunarodnog prava - onda je to nedvojbeno predvidljivost.

Jednostavnom analizom djelovanja tijekom prvog četverogodišnjeg boravka u Bijeloj kući može se bez ustezanja ustvrditi da je Donald Trump svojim aktivnostima, najblaže rečeno, doveo u pitanje multilateralnu strukturu svijeta, koja je i pored svih izazova do danas pokazala opstojnost i opravdala svoje postojanje.  

Trump se cijelo vrijeme predsjednikovanja vodio logikom da je SAD u bilateralnim odnosima u superiornijem položaju nego konkurenti te da u multilateralnim organizacijama različitih profila, od financijskih i trgovačkih do vojnih, uvijek gubi trpeći prije svega financijsku, a potom i političko-gospodarsku štetu.

Je li Trumpova logika zaista bila pogrešna?

Mnogi promatrači smatraju da je Trump, iako bez ikakvog iskustva u vanjsko-sigurnosnim pitanjima, pravilno detektirao određene devijacije u funkcioniranju multilateralnih organizacija. Često se u tom kontekstu spominju tvrdi stavovi u vezi s nedovoljnim financiranjem NATO saveza od europskih partnera, čime se, prema njegovim riječima, "izravno potkradalo američke porezne obveznike". Premda gruba, ova kritika tadašnjeg američkog predsjednika urodila je plodom i Europljani su zaista povećali izdatke za financiranje zajedničke euroatlantske sigurnosti.

Nakon ove uslijedio je niz drugih krajnje diskutabilnih ocjena i kritika koje su, imajući u vidu od koga dolaze, snažno uzdrmale najznačajnije međunarodne organizacije, počevši od Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, preko skupine G7 (izjava o besmislenosti njenog postojanja nakon isključenja Rusije iz skupine), do samih Ujedinjenih naroda (ocjena o neučinkovitosti Vijeća sigurnosti UN-a).

Nepostojanje alternative

Kritika multilateralnog sustava, kao i bilo kojeg drugog modela organiziranja subjekata međunarodnog prava u međunarodnim odnosima, po mom dubokom uvjerenju je dobrodošla ako se umjesto njega nudi razrađena i vjerodostojna alternativa. Međutim, Trump i njegov tim nisu ponudili nikakvu rezervnu agendu izuzev sebične reklamerske opcije produbljivanja osobnih veza sa svjetskim autokratima, počevši od sjevernokorejskog diktatora Kim Jong-una, preko Vladimira Putina, Xi Jinpinga i Mohammeda bin Salmana, do turskog autoritarnog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. U tim su se odnosima tražila rješenja za neuralgične točke svjetske geopolitike. 

Riječ je o opasnoj igri zanemarivanja te zaobilaženja normi i standarda međunarodnog pravnog poretka, koja vodi pravnoj nesigurnosti i nepredvidivosti. Najveći gubitnici ove igre su upravo mali i srednji igrači u međunarodnoj areni, koji ostaju bez mogućnosti bilo kakvog utjecaja na svjetska političko-sigurnosno-financijsko-gospodarska zbivanja. Postavlja se i opravdano pitanje što bi kapriciozni i nepredvidivi lideri mogli učiniti ako bi se kojim slučajem posvađali ili izgubili međusobne simpatije. O tome je bolje ne razmišljati.

Kamala Harris i Kina

Zato je u ovom vremenu rizičnih konfrontacija jedina prava opcija koja bi, po mom sudu, zadovoljila krucijalni princip predvidljivosti u međunarodnim odnosima izbor gospođe Kamale Harris za prvu predsjednicu u povijesti SAD-a. Postoji nekoliko ključnih razloga za tu tezu. Premda gospođa Harris tvrdi da su rastući kineski utjecaj i agresivno ponašanje u pojedinim područjima glavne prijetnje sigurnosti SAD-a te da joj je temeljni zadatak osigurati da "Amerika, a ne Kina, pobijedi u natjecanju za 21. stoljeće", ona ipak ističe potrebu suradnje kroz "smanjenje rizika, ali ne i separaciju". 

Harris se također zalaže za produljenje dugogodišnje američke politike "jedne Kine", uz podupiranje "sposobnosti Tajvana da se obrani" sukladno trenutnoj agendi State Departmenta, definiranoj kao "strateška dvosmislenost" prema otoku koji Peking smatra svojim suverenim teritorijem.

U konačnici, gospođa Harris je u razgovoru s predsjednikom Xi Jinpingom na marginama summita Azijsko-pacifičke gospodarske suradnje tijekom 2022. godine istaknula potrebu "održavanja otvorene linije komunikacije kako bi se odgovorno upravljalo konkurencijom između dvije velesile".

Odnos prema Bliskom istoku

I u pogledu druge žarišne točke koja prijeti stabilnosti cijelog planeta jasno su izražene predvidljivost i uravnoteženost stavova gospođe Harris. Premda bezrezervno podupire pravo Izraela na samoobranu, također otvoreno i bez zadrške govori o ogromnom broju stradalih nevinih palestinskih civila u Pojasu Gaze. Harris smatra da Izrael ima "legitimne vojne ciljeve u pogledu eliminacije prijetnje terorističkih skupina", ali i osuđuje humanitarnu katastrofu koju su "proizveli neselektivni izraelski napadi u Gazi". 

U prvoj debati s Donaldom Trumpom gospođa Harris se založila za rješenje izraelsko-palestinskog sukoba koje podrazumijeva postojanje dvije države te da "Palestinci imaju sigurnost, samoodređenje i dostojanstvo koje s pravom zaslužuju". Pozvala je i na formiranje "revitalizirane" palestinske uprave koja bi vodila ujedinjenu Gazu i Zapadnu obalu. Ujedno je osudila "ekstremističke naseljenike" na Zapadnoj obali koje smatra odgovornima za nasilje nad Palestincima. 

Ukrajina, Rusija i NATO

Ako se svemu navedenom doda dobro poznat stav aktualne američke administracije prema Putinovom nezakonitom ratu u Ukrajini, koji je u značajnoj mjeri determiniran upravo djelovanjem potpredsjednice Harris, čelnika State Departmenta Blinkena i prvog čovjeka obrane Austina te više nego čvrstim pozicioniranjem kada je riječ o daljnjem snaženju multilateralne suradnje u vojno-sigurnosnoj domeni (NATO savez), onda postaje jasno zašto je Kamala Harris pravi izbor za prvu predsjednicu u povijesti SAD-a.

Barem kada je u pitanju vanjska politika najveće sile na svijetu, koja mora biti predvidiva, vrlo odgovorna, precizno kalibrirana i suptilno izbalansirana. Kad bolje razmislim, možda je jedino kompetentna žena i dorasla ovom zadatku. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala