NA DANAŠNJI dan 1895. godine nasred Trga bana Josipa Jelačića skupina studenata okupila se i ceremonijalno spalila zastavu Mađarske. Odabrali su upravo taj dan jer se tada u Zagrebu nalazio austrijski car Franjo Josip I. koji je došao povodom otvorenja nove zgrade HNK.

Carski posjet Zagrebu

Franjo je u Hrvatsku stigao dva dana ranije, a cijeli je posjet organizirao ban Khuen Hedervary koji se caru htio pohvaliti Hrvatskom koja više nije onako nemirna i naporna kao što je bila 1870-ih. U svojem je posjetu austrijski car trebao postaviti zadnji kamen na nekoliko novih zgrada u Zagrebu. 

Međutim, Hrvatska nikako nije bila trankvilizirana kako ju je predstavio ban. U njoj su političke elite bile u konstantnom sukobu s politikama iz Budimpešte, koje je doma provodio Hedervary. Iako su izborili prava na vlastite financije, Hrvate je revoltirala činjenica da se pravni dokumenti o državnim odnosima Mađarske i Hrvatske konstantno krše bez ikakvih posljedica za Budimpeštu.

Naime, baš u to vrijeme više je puta prekršen stavak koji govori o hrvatskoj autonomiji kad je u pitanju kultura i prosvjeta. Mađari su svakih nekoliko godina sproveli djelomičnu mađarizaciju: nekad bi to napravili preko natpisa na željezničkim postajama, nekad bi u državnim institucijama odbijali govoriti ikoji drugi jezik osim mađarskog, a u ranom 20. stoljeću čak su pokušali uvesti mađarski jezik u hrvatske škole.

Studenti u akciji

Činjenica da je ban Khuen Hedervary također bio unionist i pristaša ideja iz Budimpešte nije pomogla. Stanje u Hrvatskoj bilo je zaista iznimno napeto, a mnoga starija fina zagrebačka gospoda komentirala je kako će se sigurno dogoditi nešto neočekivano tijekom carevog posjeta.

Međutim, nije gospoda prosvjedovala protiv Khuena i politike iz Budimpešte, već skupina mladih studenata koja je htjela skrenuti pozornost na prave probleme. Njihov nominalni vođa bio je ne tako fini Stjepan Radić, a tu su se našli i Vladimir Vidrić, Gjuro Balaško, Milivoj Dežman, Vlado Singer, Ivo Frank.

Nakon prosvjeda

Momci su zastavu dali sašiti kod Margarete Mastler, mlade dizajnerice, a prema drugim izvorima kod Zagrepčanke Irene Hirschl. Većina njih je momentalno uhićena. Najistaknutiji među njima dobili su po šest mjeseci kazne, ostali po pet ili četiri. Svima je zabranjeno studiranje na Zagrebačkom sveučilištu pa je većina otputovala u druge gradove Monarhije. 

Braća Radić su nedugo nakon toga osnovali Hrvatsku pučku seljačku stranku, dok su se ostali istaknuli u kulturnom životu. Zaposlili su se kao pravnici ili urednici novina te nastavili borbu za hrvatsku autonomiju unutar Austro-Ugarske.

Vladimir Vidrić umro je desetak godina kasnije u umobolnici, dok je Stjepan Radić upucan u beogradskom parlamentu 1928. godine. Irena Hirschl, premda je navodno povezana s događajem iz 1895. godine, uhićena je u prvim godinama NDH zbog svog židovskog porijekla te je ubrzo umrla u logoru.