MASONI su posljednjih dana u Hrvatskoj od materijala za ljubitelje teorija zavjera postali top-tema koja puni naslovnice novina i portala i kojoj se posvećuju TV emisije u udarnim terminima.

Razlog je jasan - otkriće da je sad već bivši glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić član masonske lože i da je s velikim meštrom druge masonske lože, Nikicom Gabrićem, direktno komunicirao o kaznenoj prijavi koju je Gabrić podnio - a prema Gabrićevim tvrdnjama i intervenirao u rad Državnog odvjetništva u strahu da se ne razotkrije njegovo članstvo.

To se ipak dogodilo, a Jelenić je zbog ovog, čak i za hrvatske pojmove bizarnog skandala, bio prisiljen dati ostavku, iako je do kraja inzistirao da njegova pripadnost masonima "ni na koji način nije utjecala na obnašanje moje dužnosti".

No premijer Andrej Plenković dao je do znanja da je njegovo tajenje članstva u masonima utjecalo na njegov integritet i "dovelo u pitanje njegovu nepristranost i neovisnost", dok je ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković poručio da je članstvo u masonskoj organizaciji neprihvatljivo jer je njeno djelovanje "ipak prekriveno velom tajne". 

Fra Blažević: Crkva je izdala 600 proglasa protiv masona

O skandalu s hrvatskim masonima i Jelenićevoj ostavci pisao je čak i New York Times, prenoseći Reuters. U članku se prenosi i objašnjenje sa stranice jedne od hrvatskih masonskih loža da ona "okuplja časne ljude koji raspravljaju o raznim moralnim i filozofskim pitanjima i rade za dobrobit svoje zajednice".

Naravno, kritičari masona opisuju ovu misterioznu, stoljećima staru organizaciju s oko 6 milijuna članova diljem svijeta mnogo težim riječima. Bivši živozidaš i saborski zastupnik Ivan Pernar i živozidaš i europarlamentarac Ivan Sinčić, poznati po populizmu i širenju teorija zavjera, tako tvrde da prava moć u Hrvatskoj nije u službenim institucijama, nego u tajnim društvima kao što su masonska. Pernar je čak podnio i kaznenu prijavu protiv Gabrića zbog trgovine utjecajem.

>>U Otvorenom pričali o masonima, zvali Sinčića i fratra

No vjerojatno najsnažniji kritičar, ako ne i neprijatelj masonerije je Katolička crkva. U emisiji Otvoreno na HRT-u u kojoj je gostovao Sinčić, gostovao je i provincijal Hrvatske Provincije franjevaca konventualaca Josip Blažević koji je otkrio da njegov red "već 100 godina moli za obraćanje masona" i da je to jedna od njihovih misija.

"Što se tiče Crkve, čiji sam također član, od osnutka masonerije do dana današnjeg, nekih 600 intervencija i proglasa uputila je protiv masonerije u kojima osuđuje masoneriju i članovima Katoličke crkve zabranjuje pristup u masoneriju", dodao je fratar.

Je li crkvena zabrana članstva u masonima ukinuta ili nije?

I zaista, Katolička crkva ima dugu povijest žestokih napada na masoneriju. Pape su u 18. i 19. stoljeću, kad su masoni u Europi i Americi bili na vrhuncu brojnosti i društvene relevantnosti, objavile niz enciklika. Prva je bila ona pape Klementa XII., In eminenti apostolatus, objavljena 1738., u kojoj je zabranio katolicima da se pridružuju masonima, odnosno slobodnim zidarima (mason je engleska riječ za zidara).

"Ova već spomenuta društva i sekte izazvala su u umu vjernika najveću sumnju i svi razboriti i čestiti ljudi donijeli su isti sud o njima kao izopačenima i pervertiranima. Jer da ne čine zlo, ne bi imali tako veliku mržnju prema svjetlu", zaključio je papa Klement XII., aludirajući na njihovu tajnost. 

Posljednja antimasonska papinska enciklika bila je ona pape Lea XIII., Ab Apostolici iz 1890. No u kodu kanonskog zakona iz 1917. eksplicitno je navedeno da svakom katoliku koji se pridruži masonima prijeti ekskomunikacija, odnosno izopćenje. 

U novom kodu kanonskog zakona iz 1983. ne spominju se izrijekom masoni među tajnim društvima koja se osuđuju, ali se daje do znanja da se "osobu koja se pridruži udruženju koje kuje zavjeru protiv Crkve treba kasniti pravednom kaznom". Iako su neki mislili da to što masoni nisu imenovani znači da je zabrana ukinuta, pa su se i pridružili masonima, kardinal Joseph Ratzinger, koji je kasnije postao papa Benedikt XVI., izdao je na čelu Kongregacije za nauk vjere (bivše Inkvizicije) Deklaraciju o masonskim udruženjima.

"Negativna presuda Crkve u vezi s masonskim udruženjima ostaje nepromijenjena jer se njihova načela uvijek oduvijek smatraju nepomirljiva s doktrinom Crkve i zbog toga članstvo u njima ostaje zabranjeno. Vjernici koji se učlane u masonska udruženja u stanju su teškog grijeha i ne mogu primiti pričest", napisao je Ratzinger u ovom crkvenom dokumentu koji ipak nema pravnu snagu kanonskog zakona, pa je situacija prilično konfuzna.

Zanimljivo, masoni se ne protive tome da im se pridružuju katolici. Ujedinjena velika loža Engleske tvrdi da "slobodno zidarstvo ne želi zamijeniti 'zidarevu' religiju niti traži zamjenu za nju". Štoviše, politika i religija su zabranjene teme razgovora u njihovim ložama, tvrde masoni. 

>>Tko su ustvari masoni i trebamo li ih se bojati?

Strah od masonske ezoterije

Animozitet Crkve prema masoneriji ne bi trebao previše čuditi. Najočitiji razlog za to je, naravno, ezoterični element ove organizacije, s tajnim ritualima, simbolima i članstvom - iako je posljednjih godina dobar dio simbola i rituala otkriven, bilo u knjigama o masonima ili od masona koji sve više otvaraju svoje lože novinarima i znatiželjnim građanima u danima otvorenih vrata. 

No klerikalci i konzervativci i teoretičari zavjera smatraju da su masonske aktivnosti ustvari okultne, odnosno magijske, pa čak i da su prikriveni sotonisti te da je Veliki arhitekt svemira o kojem govore, a što je općeniti masonski naziv za metafizičko vrhovno biće, ustvari Lucifer, odnosno Sotona.

Već spomenuti papa Leo XIII. ustvrdio je čak u svojoj enciklici Humanum genus iz 1894. da se "sljedbenici zla" koji pripadaju "kraljevstvu Sotone", "bore ujedinjenom žestinom, vođeni organiziranim i raširenim udruženjem nazvanim slobodni zidari". 

Pri tom se najčešće pozivaju na istaknutog američkog masona iz 19. stoljeća Alberta Pikea koji je u svojoj ezoterijskoj knjizi Morali i dogme drevnog i prihvaćenog škotskog obreda slobodnog zidarstva spominje "Lucifera, sina jutra" kao onog koji "nosi svjetlo". 

No pritom se prigodno previđa da Pike nije bio apsolutni masonski autoritet kao što bi u Crkvi bio papa jer masonski pokret nije ujedinjen i ima niz različitih, neovisnih velikih loža, od kojih se mnoge međusobno ne priznaju. Previđa se i da se u predgovoru ove knjige, unatoč riječi "dogme" u njenom naslovu, navodi kako "su svi slobodni odbaciti ili se ne slagati s bilo čime što mu se ovdje čini neistinitim ili nerazumnim".

Vjerovanje da su masoni sotonisti seže od 120 godina stare parodije

Još jedan citat često se navodi kao ultimativni dokaz da masoni potajno štuju Lucifera ili Sotonu, onaj iz knjige navodnog bivšeg masona iz Francuske, Léa Taxila, objavljene krajem 19. stoljeća: "Masonsku religiju bismo svi mi inicirani u više stupnjeve (masonstva) trebali održavati u čistoći luciferijanske doktrine. Da Lucifer nije bog, zar bi ga Adonaj (drugo biblijsko ime za Jahvu) i njegovi svećenici ogovarali?".

Međutim, ovaj citat i knjiga iz koje dolazi ustvari je parodija koju je Taxil, pravim imenom Marie Joseph Gabriel Antoine Jogand-Pagès, sam priznao pred novinarima 1897. Na istoj konferenciji za tisak zahvalio se svećenicima što su dali publicitet njegovim suludim pričama koje su uključivale sotonističke rituale i susrete s demonima koji se pretvaraju u krokodile i koji bježe na spomen Ivane Orleanske. 

"Javnost me učinila onim što sam bio, velikim lažljivcem ovog doba, jer kad sam prvo počeo pisati protiv masona, moj cilj je bila naprosto zabava. Zločini koje sam stavio na njihov račun bili su tako groteskni, tako nemogući, tako pretjerani, da sam mislio da će svi vidjeti šalu i priznati mi da sam izmislio novu vrstu humora",rekao je Taxil naknadno u intervjuu za američki National Magazine.

Ali ne samo da mnogi nisu shvatili šalu, već se i više od stotinu godina kasnije Taxilovi citati među teoretičarima zavjera i klerikalistima koriste kao ultimativni dokaz da su masoni zakleti neprijatelji kršćanstva i štovatelji Sotone.

Francuska i američka revolucija i "Novi svjetski poredak"

Drugi bitan faktor je društveno-povijesni kontekst. Masoni su, iako su izrasli iz srednjovjekovnih cehova zidara koji su gradili katedrale i dvorce, kao društveni pokret nastali u doba prosvjetiteljstva, temeljenom na načelima sekularizma, liberalizma i racionalizma. Masoni su bili mahom pripadnici nove građanske klase koja je predvodila i rušenje "ancien régimea", odnosno monarhije, feudalizma i klerikalizma na kojem je Katolička crkva temeljila svoju moć kroz skoro dvije tisuće godina.

Od Francuske revolucije i Američke revolucije nadalje, stari poredak je polako, ali sigurno zamijenjen "novim svjetskim poretkom" u kojem liberalna demokracija i kapitalizam imaju glavnu riječ, što je vjerojatno i originalna trauma iz koje su desničarske teorije zavjere o masonima, iluminatima i fantazmagorijskom Novom svjetskom poretku potekle. Neki katolički autori u 19. st. pripisivali su masonima ključnu ulogu u pokretanju Francuske revolucije, no to je ostalo manje-više na razini spekulacije. 

Što se Amerike tiče, paranoja oko masona nadovezuje se na dokumentiranu činjenicu da su prvi i peti predsjednik SAD-a, George Washington i James Monroe, bili masoni, kao i još nekoliko takozvanih "otaca osnivača" SAD-a: Benjamin Franklin, John Hancock i Paul Revere. Tu su i čuveni kurioziteti poput piramide sa "svevidećim okom" i gesla "Novus ordo seclorum" na pozadini novčanice od jednog dolara - iako ovo latinsko geslo znači "Novi poredak doba", a ne "Novi svjetski poredak". "Svevideće oko" je pak bilo uobičajeni simbol za boga koji gleda na svijet, a nedovršena piramida simbol nove zemlje koja je još uvijek u procesu izgradnje, kako je za CBS objasnio povjesničar masonskog pokreta Brent Morris. 

Nelojalna konkurencija?

No o 56 potpisnika Deklaracije neovisnosti, samo 9 su bili masoni, a od 39 delegata potpisnika novog Ustava, njih samo 13 su bili masoni, piše CBS. To što su neki od njih bili "slobodni zidari" i nije tako bizarno, s obzirom na to da je masonerija tada bila na vrhuncu i da je činila bitan element novog građanskog društva, neovisnog o Crkvi i dotadašnjoj aristokraciji. 

S te strane jasno je da elementi Katoličke crkve u masonima traže krivca za dramatično padanje svoje političke moći i društvenog značaja u posljednja dva stoljeća. S druge strane, oni paranoičniji u masoneriji vide i izravnu "nelojalnu" konkurenciju koja Crkvi radi o glavi. Tu je zasigurno zastupljen i dobro poznati fenomen narcizma malih razlika - nije čudno da jedno drevno društvo sa svojim bizarno staromodnim ritualima, dogmama, kostimografijom i scenografijom te rigidnom hijerarhijom to isto zamjera drugom takvom društvu.

>>Može li se istovremeno biti katolik i mason?

No masonerija, za razliku od kršćanstva, nije religija, pa ni vjerska sekta. Iako ima svoje obrede i iako se od članova traži da vjeruju u nekakvo metafizičko vrhovno biće, nema svećenike, svete knjige i druge ključne elemente religije. 

Da bi ipak moglo doći do pomirenja između Crkve i masonerije, sugerira nova knjiga Loža i oltar Michaela Heinricha Weningera, austrijskog svećenika i suradnika u vatikanskom Vijeću za međureligijski dijalog koji argumentira da je moguće istovremeno biti mason i katolik. Je li Weninger pretjerano optimističan i kako će na takve promjene reagirati notorno konzervativna hrvatska Katolička crkva, ostaje vidjeti.