ITALIJA, koja je s novom vladom napravila oštar zaokret udesno, ne želi više primati stotine i stotine migranata koji dolaze na njene obale u čamcima iz Afrike. Austrija, kao i Mađarska, Slovenija, ali i Hrvatska, također su čvrsto naumile zatvoriti svoje granice i ne dopustiti da se ponovi kriza iz 2015. kada su stotine tisuća izbjeglica nahrupile u Europu, uglavnom iz Sirije, Iraka i Afganistana.

>> Brodovi s migrantima plutaju po Mediteranu, a europske vođe nemaju pojma što raditi. Ima li rješenja za krizu?

Njemačka vlada Angele Merkel opasno se trese zbog migrantske krize prema kojoj se, smatraju njeni kritičari s desnice, preliberalno postavila. S druge strane Atlantika, administracija Donalda Trumpa izazvala je skandal politikom “nulte tolerancije” za ilegalne migrante iz Južne Amerike, bez obzira traže li azil ili ne, odvajajući njihovu djecu u centre koji, prema kritičarima, imaju opasne asocijacije na nacističke konc-logore.

Bilo da se radi o Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj ili SAD-u, migranti su glavna tema u posljednje vrijeme. Kako i zašto je ovo postao takav gorući problem? Zašto ih EU ili SAD jednostavno ne pusti preko granice? Ne zaslužuju li svi priliku pobjeći od rata, tiranije ili siromaštva i potražiti bolji život tamo gdje misle da ga mogu naći?

Europa odbija migrante jer su Europljani tako glasali

Radi se o iznimno kompleksnom problemu, ali izravni odgovor na pitanje u biti je jednostavan - zato što su Europljani u znatnim brojevima posljednjih godina glasali za stranke koje ne žele daljnju masovnu imigraciju, ili barem ne ilegalnu. Stav austrijskog ministra za EU Gernota Blümela da nije dopustivo da, “ako se ukrcate na čamac u sjevernoj Africi, to automatski postane karta za Europu”, po svemu sudeći dijeli značajan dio Austrijanaca, ali i Europljana.

Da nije tako, Blümelova konzervativna Narodna stranka i njen koalicijski partner, krajnje desna Slobodarska stranka, ne bi bile na vlasti u Austriji, kao ni populistički Pokret pet zvijezda i krajnje desna Liga u Italiji. Koalicijska vlada Angele Merkel ne bi bila na rubu raspada zbog svađe oko primanja izbjeglica koje su već registrirane u drugim zemljama EU-a, a krajnje desna Alternativa za Njemačku ne bi bila najjača oporbena stranka u Bundestagu koja i dalje raste u anketama - kao i krajnje desni Švedski demokrati ili Stranka za Slobodu Geerta Wildersa u Nizozemskoj; Marine Le Pen ne bi ušla u drugi krug predsjedničkih izbora u Francuskoj prošle godine.

Iako je broj migranata koji dolazi u EU ove godine znatno manji - u prvih šest mjeseci u Italiju je došlo “samo” 15 300, a u Grčku “samo” 12 000 izbjeglica i migranata, što je znatno manje nego u istom razdoblju prošle godine - u Uniji prevladava dojam da je ovo samo uvertira u novi migrantski val, možda i snažniji od prošlog. A desničarski političari - ali i građani koji su ih birali - žele pod svaku cijenu spriječiti takav scenarij.

Psihološka motivacija protivljenja masovnoj imigraciji

“Biti čovjek znači moći osjećati se negdje doma, sa svojom vlastitom vrstom. Ako bujice presahnu… gdje muškarac i žena više nisu produkti kulture, gdje više nemaju obitelji i roda i ne osjećaju se bliže nekim ljudima nego drugima, gdje više nema materinjeg jezika - to bi dovelo do ogromnog isušivanja svega što je ljudsko”, rekao je na kraju Hladnog rata, u razgovoru za Washington Post, liberalni filozof Isaiah Berlin. Bio u pravu ili ne, liberali i ljevičari koji smatraju nacije i granice preprekama slobodi, a sve snažniji antiimigrantski sentiment isključivo kao ksenofobiju i rasizam, trebali bi uzeti u obzir da je Berlin slikovito opisao izuzetno snažnu i univerzalnu ljudsku motivaciju - potrebu za pripadanjem i ukorijenjenošću u određenu zajednicu.

Kao što ističe psiholog Jonathan Haidt, rasizam, iako je prisutan, vrlo je površno objašnjenje protivljenju imigraciji. U suštini, radi se o reakciji na "normativnu prijetnju", na tjeskobu izazvanu percipiranom ili stvarnom prijetnjom našem “moralnom poretku” i strahom da se "mi" – zajednica, norme i vrijednosti, identitet – raspadamo.

Čovjek je komunalno biće, a kozmopolitizam je prije iznimka nego pravilo. To stoji čak i ako ne ulazimo u pitanje jesu li sve kulture jednako vrijedne i napredne, kao što tvrde kulturni relativisti. A argumenti protiv te teze prilično su brojni i uvjerljivi. Bogatstvo, kvaliteta života, sloboda, univerzalna ravnopravnost, poštivanje ljudskih prava i uređenost društva po principu vladavine prava i odgovornosti vlade građanima na neusporedivo su višem nivou na Zapadu nego u ostatku svijeta, a mnogo toga upućuje da su ovi faktori međusobno povezani.

A s potpuno otvorenim granicama, odnosno s imigracijom takvih razmjera kakvima svjedočimo u Europi posljednjih godina (ili, bolje rečeno, desetljeća), integracija useljenika i sam društveni ugovor koji nas drži na okupu, kako tvrde protivnici imigracije, dolazi u pitanje. Ako useljenici, kako tvrde desni političari, ali i građani koje predstavljaju, ne mogu ili ne žele raditi već živjeti od socijalne pomoći koju financiraju europski porezni obveznici, ako iz tog razloga obavljaju tzv. “azilni šoping”, birajući azil samo u najbogatijim europskim zemljama (drugim riječima, u Njemačkoj i Švedskoj, a ne u Grčkoj ili Hrvatskoj), ako odbijaju prilagoditi svoje kulturne običaje i vjerske norme i vrijednosti društvu u kojem se nalaze, ako ne poštuju zakone zemlje domaćina, a ista to tolerira, onda je ona ta koja se prilagođava došljacima, ne obrnuto. Što su demografske promjene veće, i ta transformacija će biti znatnija i nepovratnija.  

>> Što stoji u pozadini dramatičnog govora Angele Merkel?

Zločini i terorizam stvaraju osjećaj nesigurnosti

Osjećaj nesigurnosti europskih - konkretno talijanskih - građana i njihovo okretanje antiimigrantskih desnici još su razumljiviji ako uzmemo u obzir da znatan dio migranata koji stignu iz Afrike ne dobiju azil jer nisu izbjeglice, već ekonomski migranti, da u Italiji često žive kao beskućnici, bez posla i perspektive, društveno isključeni i neintegrirani; i da u Italiji, ali i u Njemačkoj, Švedskoj i drugim zemljama EU-a novinske stupce sve češće pune vijesti o brutalnim zločinima koje su počinili pojedini migranti, bili izbjeglice ili ne. Slučajevi silovanja i ubojstva 19-godišnje Marije Ladenburger iz Freiburga (počinitelj iranski azilant koji se lažno predstavio i koji je već u Grčkoj osuđen za pokušaj ubojstva), 18-godišnje Talijanke Pamele Mastropietro iz talijanskog gradića Macerata (počinitelj nigerijski migrant i diler), 14-godišnje Susanne Feldman (počinitelj irački izbjeglica Ali Bašar, koji je potom pobjegao u domovinu iz koje je izručen natrag) samo su neki od primjera.

Također, ne mogu se zanemariti ni teroristički napadi koje su počinili migranti, poput onih prošle godine u Barceloni, Londonu, Manchesteru, Stockholmu, Marseilleu, Parizu i Hamburgu koji su odnijeli na desetke života - ma koliko objektivno neznatne bile šanse da netko u EU nastrada u terorističkom napadu. 

Mogu li se granice i ljudska prava migranata zaštititi u isto vrijeme?

Matteo Salvini, talijanski ministar unutarnjih poslova i čelnik vladajuće Lige, kaže kako je u Italiju u posljednje četiri godine morskim putem stiglo 650 tisuća ljudi, da je zabilježeno 430 tisuća zatraženih azila te da je ta zemlja bila domaćin 170 tisuća "navodnih izbjeglica", što je koštalo više od 5 milijardi eura, pa je ta zemlja odbila posljednjih dana primiti nove migrante. Broj je zapanjujuće velik čak i ako uzmemo u obzir da Italija ima 60 milijuna stanovnika, posebno stoga što je 2016. ukupan broj stranaca u toj zemlji iznosio preko 5 milijuna, ne računajući naturalizirane useljenike.

Još su dramatičniji razmjeri migrantskog priljeva, naravno, u Njemačkoj - u najbogatiju i najmoćniju zemlju EU od 2014. je ušlo čak 1.6 milijuna tražitelja azila. Zajedno s ekonomskim egzodusom iz istočnih članica EU, uključujući Hrvatsku, broj stranaca u ovoj zemlji narastao je prema podacima Saveznog statističkog ureda iz travnja na 10.6 milijuna - drugim riječima, svaki osmi stanovnik Njemačke je useljenik, bilo iz EU ili izvan nje.   

Francuski premijer Emmanuel Macron je u pravu kad kaže da se protiv ilegalne migracije treba boriti na razini Europe, a ne pojedinih država članica, i to na "human i metodičan način", poštujući ljudska prava migranata i držeći se europskih vrijednosti. Do ostvarenja tog cilja još je vrlo dalek put, kad pogledamo način na koji se migranti često tretiraju, bilo u Hrvatskoj, Italiji, Grčkoj ili Libiji.

Međutim, plan o uspostavi migrantskih centara za procesiranje zahtjeva za azil izvan EU (poznatijih kao “hot spot”), za koji se zalažu i ovaj prvak europskog centra i uvjereni branitelj europskog projekta, kao i Giussepe Conte, predsjednik euroskeptične i populističke talijanske vlade, zasad je i dalje na razini lijepih želja - kao i 2015. kad su europski lideri prvi put iznijeli tu ideju. EU povjerenik za proračun Guenther Oettinger iznio je brojku od čak 6 milijardi eura kojima bi EU financirala ovaj program - isti je iznos obećala isplatiti Turskoj za zadržavanje izbjeglica na svom teritoriju i zaustavljanje rute preko Grčke.

No nijedna od zemalja sjeverne ili subsaharske Afrike zasad nije pristala na hot spotove na svom teritoriju. Štoviše, tuniški veleposlanik u EU Tahar Šerif rekao je da je odgovor njegove zemlje “jasno ne”, jer “Tunis nema kapacitete ni sredstva da organizira takve prihvatne centre”. Libijski dužnosnici izrazili su sličan stav za azilantske centre na njihovom teritoriju, iako je Salvinijev prijedlog da isti ne budu smješteni u Libiji, već južno od libijske granice - u Nigeru, Čadu i Sudanu.

Soros kao jednostavan odgovor sitnih umova na složena pitanja

Talijanska vlada, predvođena ministrom unutarnjih poslova Salvinijem, dovela je migrantsku krizu do kritične točke odbijanjem primanja daljnjih humanitarnih brodova nevladinih organizacija s migrantima spašenim na Mediteranu.

"Neka libijske vlasti interveniraju kao što su to činile i dosad. Bez pomoći i uplitanja humanitarnih brodova. Ta gospoda, koju financiraju Soros i društvo, znaju da su talijanske luke zatvorene za njihove brodove koji spašavaju tražitelje azila i zatvorene će i ostati", poručio je Salvini na svom Twitter profilu, aludirajući na raširenu teoriju zavjere da masovni migrantski val prema Europi organizira i financira George Soros kako bi “uništio Europu”. Kao i inače, oni paranoičniji, neukiji i slabije kapacitirani među nama pokušavaju objasniti složene i teško razumljive procese tako da iza njih smještaju nekog svemoćnog i dijaboličnog režisera.

S jedne strane, istina je da Libija prema evidenciji UN-a nije sigurna zemlja za povratak migranata, odnosno tražitelja azila. Osim što u Libiji i 7 godina nakon svrgavanja diktatora Moamera Gadafija ne postoji jedinstvena vlast koja ima suverenitet nad čitavim njenim teritorijem, iz te zemlje dolaze brojni zastrašujući izvještaji o migrantima koje se otima, drži u ilegalnom zatočeništvu i nehumanim uvjetima, muči, pa čak i prodaje u roblje. No glavnu ulogu u tim zločinima imaju upravo krijumčari ljudi koji šalju migrante u pretrpanim čamcima i s gorivom dovoljnim samo da iziđu iz teritorijalnih voda, 22 km od obale. A tamo ih često kupe upravo brodovi stranih NGO-ova i prevoze ih do Italije, zbog čega ih nova talijanska vlada optužuje da služe kao taksi služba za migrante i da surađuju s krijumčarima.

“Ne možemo primiti sve”

Italija se protivi trenutnom prijedlogu zajedničkog europskog sustava azila i imigracije, iznesenom na neformalnom EU summitu koji je održan u nedjelju. Ali Italija mu se protivi zato što prema njenom mišljenju ne ide dovoljno daleko u reformi Dublinske regulative, prema kojoj su članice koje su prve na udaru migrantskog vala one mediteranske te one moraju dati azil izbjeglicama koje ga zatraže. To su Grčka, Italija i, u manjoj mjeri, Španjolska - ali potencijalno i Hrvatska, ako se situacija razvije u tom smjeru da naša zemlja opet postane središte migrantske rute, bilo iz Srbije, Bosne i Hercegovine ili preko Jadrana.

No Višegradska skupina svojevrsnih odmetnica unutar EU - Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska - pravi je problem u nalaženju zajedničkog rješenja. Članice V4  bojkotirale su nedjeljni summit, a isto tako blokiraju svaku inicijativu tog tipa jer su uvjerene da je to samo izlika, a da je “istinski cilj” službenog Bruxellesa naseljavanje migranata, što bi “uništilo Europu”, kako je rekao Imre Puskas, glasnogovornik mađarske vladajuće stranke Fidesz. Ovakva retorika samo se nadovezuje na teorije zavjera koje je Viktor Orban propagirao u nedavnoj predizbornoj kampanji (očito uspješno, s obzirom na premoćnu pobjedu) o tome da je Bruxelles napunjen birokratima, aktivistima i pravnicima koji imaju za cilj utvrditi useljavanje kao zajamčeno ljudsko pravo i tako onemogućiti državama članicama da štite svoje granice i kontroliraju imigraciju.

Stoga vlade V4 ne žele ni čuti za bilo kakvu obvezu proporcionalne redistribucije izbjeglica u svojim zemljama, jer smatraju da se time krši njihov suverenitet i da se radi samo o početnoj fazi mnogo većeg migrantskog vala kojim bi se, protiv njihove volje, nepovratno izmijenile njihove zemlje. Za Orbana i ostale iz ovog kluba suverenitet je važniji od bilo kakve solidarnosti s drugim članicama.

Pa ipak, razlika između europske desnice i centra po pitanju imigracije manja je nego se čini. “Ne možemo primiti sve”, rekao je Macron pri nedavnom susretu s Conteom. Čak i Angela Merkel, iako je desničari optužuju da je otvorila vrata migrantima iz cijelog svijeta (što je prilično iskrivljena interpretacija njene odluke iz 2015.), vjerojatno bi se složila s Macronom. Pod “mi” je Macron, naravno, mislio na Europu, a pod “sve” na sve siromašne iz Trećeg svijeta koji su se uputili ili će se tek uputiti na Stari kontinent, uvjereni da ih tamo čeka instant bolji život. Pronalazak zajedničkog jezika i minimalnog međusobnog povjerenja između europskog establišmenta i novih populističkih “odmetnika” bit će glavni preduvjet za iznalaženje odgovora na najveći izazov pred kojim se EU našla u svojoj povijesti.