NEDOVOLJAN interes za cijepljenjem često se u javnosti predstavlja kao problem neinformiranosti ili manjka obrazovanja. Iako je istina da je kod određenog dijela stanovništva to slučaj, necijepljenje je prvenstveno problem nedostatka povjerenja. Ako postoji povjerenje prema osobi ili instituciji koja donosi neki prijedlog, ljudi ga mogu prihvatiti čak i ako ga ne razumiju. I obrnuto, čak i ako razumiju neki prijedlog ili argument, ljudi ga mogu odbaciti jer ne postoji povjerenje prema onome tko ga iznosi. Biti informiran nije ni nužan ni dovoljan uvjet djelovanja.

Nalaz o vezi između (ne)cijepljenja i (ne)povjerenja nije nešto novo i prethodi pandemiji koronavirusa. Istraživanje iz 2018. godine tako je pokazalo da je uvjerenje da su cjepiva sigurna najmanje prisutno među onim skupinama ljudi koje su manje sklone vjerovati nacionalnoj vladi.

Udio populacije koji se slaže ili ne slaže s tim da su cjepiva sigurna po stupnju povjerenja prema vladi. Izvor: Wellcome Global Monitor, 2018

Cijepljenje nije samo cijepljenje; cijepljenjem odnosno necijepljenjem ljudi odgovaraju ne samo na pitanje kome vjeruju već i kojoj skupini žele pripadati. Tako u Sjedinjenim Državama Demokrati i Republikanci imaju različitu stopu procjepljivanja ovisno o tome koja je stranka na vlasti. Ljudi su skloniji misliti da je cjepivo sigurno, skloniji reći da će se cijepiti i skloniji cijepiti sebe i svoju djecu onda kada je njihova stranka na vlasti. Ne čini se vjerojatnim da promjenom stranke na vlasti ljudi najednom postaju obrazovaniji ili neinformiraniji u pogledu cijepljenja.

Informiranje ne rješava problem nedostatka povjerenja

Povjerenje je bazičnije od informacija jer ono regulira odnos prema informacijama koje pristižu osobi. Neinformiranost se može riješiti s još informacija, no samo ako postoji povjerenje prema onome tko iznosi informacije. Budući da svaka osoba može biti kompetentna samo oko relativno malenog broja stvari, ljudi koriste heuristiku procjenjivanja pouzdanosti informacije prema procjeni pouzdanosti izvora informacije. Kada vam netko kaže nešto u čiju istinitost želite biti sigurniji, pitate tu osobu "kako znaš?" ili "odakle ti to?" Pretpostavka je racionalna: tip i kvaliteta procesa koji generira neku informaciju može svjedočiti pouzdanosti te informacije. 

Ako se izvor procijeni kao nepouzdan, dodavanje još informacija ne rješava problem. Informiranje ili obrazovanje je u tom slučaju otprilike kao sipanje vode u kantu s rupom na dnu – ništa nije dovoljno.

Je li javnost iracionalna?

Uobičajeno objašnjenje zašto postoje kontroverze u javnosti oko vrućih pitanja na koja znanost pokušava dati odgovor - poput klimatskih promjena, kontrole oružja (pogotovo u SAD-u), nuklearne energije ili cijepljenja - jest da kod javnosti postoji određeni deficit u razumijevanju: ljudi nisu dovoljno informirani o znanstvenim zaključcima u pojedinim pitanjima, ne znaju prepoznati najbolje dostupne dokaze i/ili im nedostaju sposobnosti povezane sa znanstvenim načinom razmišljanja. No, kako pokazuje nova znanost o znanstvenoj komunikaciji, ta je slika kriva ili u najboljem slučaju nepotpuna. 

Jedan od zaključaka te znanosti je ovaj: kako obični ljudi stječu više znanstvenih spoznaja i postaju vještiji u znanstvenom rasuđivanju, oni ne konvergiraju prema najboljim dokazima (te time i istom mišljenju) koji se tiču kontroverznih činjenica relevantnih za javnu politiku. Umjesto toga, postaju još više kulturno polarizirani.

Kako pokazuju istraživanja psihologa Dana Kahana sa sveučilišta Yale, to je zato što u takvim okolnostima ljudi koriste analitičke vještine kako bi izvukli dokaze koji podržavaju poziciju svoje skupine dok u isto vrijeme racionaliziraju odbacivanje takvih dokaza kada oni podrivaju poziciju te skupine.

Pretpostavimo da određeno pitanje za neku društvenu skupinu postane pitanje nekih temeljnih društvenih vrijednosti, naprimjer, da epidemiološke mjere, nošenje maski ili cijepljenje postanu pitanje individualne slobode pojedinca. Onaj dio javnosti za koji su navedene stvari postale ograničenje slobode motiviran je iz cjelokupne znanstveno-akademske i druge produkcije sa kojom se susreće izabirati one nalaze, dokaze ili argumente koji najbolje promoviraju ostvarenje njihovih ciljeva, a ignorirati, sumnjati ili umanjivati težinu svih drugih nalaza, dokaza i argumenata. Svaki dokaz se može odbaciti ako napravite dovoljno preinaka u svojoj mreži vjerovanja. U takvoj situaciji promjena stavova se ne ostvaruje s "još informacija" budući da "problem" leži u mehanizmu zaduženim za njihovo procesiranje. Štoviše, "još informacija" može se obiti o glavu.

U tom smislu, glavni izvor društvene podijeljenosti oko pitanja na koje utječu znanstvena istraživanja nije toliko iracionalnost javnosti i manjkavost njene moći razumijevanja znanosti koliko ideološki motivirano rasuđivanje, tj. vrsta procesiranja informacija koja racionalno promovira interese pojedinaca tako što ih navodi da formiraju vjerovanja koja signaliziraju odanost skupini. Jednom kada stav o cijepljenju postane mjera pripadnosti određenoj kulturnoj skupini, novi argumenti i znanstvene činjenice o cijepljenju postaju sve irelevantniji.

Povjerenje i vjerodostojnost

Dovoljno dobro obrazovanje po pitanju cijepljenja može se postići i u vrlo kratkom roku, no povjerenje je nešto što se gradi tokom duljeg vremenskog perioda. Teško se gradi, a lako se gubi.

Posljednjih nekoliko desetljeća bilježi povećanu akademsku produkciju istraživanja povjerenja; od povjerenja građana prema državi i pojedinim institucijama do interpersonalnog povjerenja; kako ono varira među zemljama i kako je povjerenje povezano s drugim faktorima – naprimjer, osjećajem dobrobiti, ekonomskim ili demokratskim razvojem. 

No, kako se gradi povjerenje? Kako nastaje? Za socijalnu vrstu kakva je ljudska jedno od najfundamentalnijih adaptivnih problema jest: kome vjerovati? Kako odabrati kao prijatelja onu osobu koja me neće napustiti u nevolji? U nekim davnim vremenima loša procjena socijalnih partnera i saveznika značila je puno sigurniju smrt nego danas. Za odgovor na taj problem ljudi na raspolaganju imaju mnogobrojne alate, jedan od kojih je procjena dosljednosti osobe - dosljedno ponašanje kroz vrijeme, dosljednost između riječi i djela. Manifestirajući dosljedno ponašanje osoba postaje vjerodostojna. Na engleskom jeziku se kaže trust i trustworthiness, biti dostojan povjerenja. Jedno rađa drugo. Jasno je onda zašto se i povjerenje gradi postupno, tokom dužeg razdoblja – procjena dosljednosti to zahtijeva.

Nepovjerenje prema institucijama za vrijeme pandemije je kobno

Učinkovito upravljanje epidemijom zahtjeva odnos povjerenja ne samo prema vlasti nego i prema širem setu ne samo nacionalnih institucija: medijima, akademskoj zajednici i znanosti, zdravstvenom sustavu i tako dalje. Izvanjska opasnost poput virusa skupa s oslabljenim povjerenjem u institucije koje su ključne za izlaženje na kraj s tom prijetnjom čine fatalnu kombinaciju. Oklijevanje u vezi cijepljenja samo je jedan primjer.

Rasprava oko toga je li trebalo ulagati u kampanju cijepljenja velikim dijelom promašuje bit – tu "kampanju" državni akteri u realnosti provode svakodnevno i neovisno o ikakvoj pandemiji. Provode je demonstrirajući ponašanje koje kod građana "ulijeva povjerenje" tako da u slučaju potrebe za procjepljivanjem stanovništva kakva je sada, država gotovo da ni ne treba provoditi nikakvu kampanju jer ionako postoji dovoljno povjerenja tako da obrazovanje i motiviranje u tu svrhu postaju izlišni.

Zemlje poput Finske i Norveške uspješnost upravljanja pandemijom dijelom duguju visokom povjerenju koje javnost poklanja državi:

"Kad vlada donese pravila kako bi nas zaštitila od pandemije, ne izlazimo na ulice kako bismo prosvjedovali protiv njih kao [ljudi u] drugim zemljama", rekla je glasnogovornica finskog ministarstva zdravstva Vivikka Richt osvrćući se na slične prosvjede diljem SAD-a i Europe.

Slično tako će i norveški ministar zdravstva Bent Høie: "Vrlo je važno da ljudi vjeruju ne samo vladi, već i jedni drugima: znaju ako slijede pravila, da će to činiti i njihov susjed."

Međutim, za razliku od Finske i Norveške, odnosno općenito sjevernijih europskih zemalja, Hrvatska spada u europske zemlje s nižim povjerenjem u državu. Dok u Norveškoj, Švedskoj, Finskoj i Danskoj preko 60 posto ispitanika kaže kako vjeruje vladi, u Hrvatskoj to vrijedi za samo 35 posto ispitanika.

No, u situaciji u kojoj visoki državni dužnosnici iskaču po optuženičkim klupama, suci postaju predmet sudskih radnji, a ravnatelj nacionalne televizije glumi mitonošu beskrupuloznom gradonačelniku, možda ni ne bi trebalo čuditi da građani smanjuju povjerenje prema političkim elitama koje se onda odražava i na oklijevanje u pogledu cijepljenja. Posljedice toga snosit ćemo svi.