U PROSJEKU svega 20% upisanih studenata završi doktorski studij u Hrvatskoj. To se može zaključiti iz nesavršenih podataka Državnog zavoda za statistiku (DZS).

Što je doktorski studij?

Što je doktorski studij? To nije studij medicine, nego studij koji u pravilu traje tri godine i njegovim se završetkom stječe akademski stupanj doktor znanosti. Poslijediplomski doktorski studij je najviša razina formalnog obrazovanja. Onaj tko želi upisati poslijediplomski doktorski studij u Hrvatskoj neće imati problema s ponudom jer takvih studija ima na pretek, ali će vjerojatno imati problema sa završavanjem tog studija.

Ustanove u Hrvatskoj u pravilu ne objavljuju podatke o uspješnosti završavanja poslijediplomskih studija. Neke od podataka potrebnih za izračun uspješnosti doktorskih studija objavljuje DZS.

Nažalost, ti podaci ne omogućuju kvalitetnu procjenu vrijednosti studija jer DZS brojeve upisanih na poslijediplomske studije prikazuje po sveučilištima i po sastavnicama (odjelima, fakultetima) sveučilišta, dok se brojevi obranjenih doktora znanosti prikazuju samo po sveučilištima, a ne i po sastavnicama.

DZS ne objavljuje podatke kad su osobe koje su doktorirale upisale doktorski studij pa se uspješnost pojedinih doktorskih studija može samo posredno procijeniti temeljem predstavljenih podataka. Primjerice, budući da doktorski studij u pravilu traje tri godine, možda možemo pretpostaviti da su ljudi koji su doktorirali 2020. upisali doktorski studij u akademskoj godini 2016./2017. Ta pretpostavka je lako moguće netočna jer nemamo javno dostupan podatak o prosječnom trajanju doktorskih studija u Hrvatskoj, ali može poslužiti u ovoj gruboj procjeni uspješnosti doktorskih studija.

Na primjer, u Hrvatskoj je u 2020. doktoriralo 615 osoba. Ako pretpostavimo da su se svi upisali u 2016./2017., kad je upisano 3309 studenata na poslijediplomske doktorske studije u Hrvatskoj, to bi značilo da je doktoriralo 18.6% upisanih.

Možda u izračun možemo uzeti broj doktorata od 2008. godine naovamo, a broj studenata upisanih od 2005./2006. do 2016./2017. Medijan broja osoba koje su doktorirale u tom razdoblju bio bi 716, a medijan broja doktoranada upisanih je 3129. To bi značilo da je doktoriralo 21% upisanih. Nije puno više od onog prvog postotka.

Naravno, ništa od ovoga nije savršena računica, nego ono što se može pokušati izračunati temeljem podataka DZS-a, ali jasno vam je koliki je nerazmjer upisanih studenata i obranjenih doktorata.

Valja ponoviti, to ne znači da su svi poslijediplomski studiji jednako (ne)uspješni. Za pravi izračun uspješnosti pojedinih doktorskih studija potrebni su podaci koji se odnose na svaki studij posebno, čak ne ni za svaku ustanovu posebno jer pojedine ustanove imaju više doktorskih studija. A takvi podaci za sve poslijediplomske doktorske studije, valja ponoviti, nisu javno dostupni.

Znači, uvažavajući sva ograničenja ovakvog pristupa procjeni uspješnosti doktoranada u Hrvatskoj, reklo bi se da svega dvadesetak posto studenata taj studij i završi, odnosno stekne doktorat znanosti.

Broj obranjenih doktorata se smanjuje, broj upisanih studenata se povećava

Na mrežnoj stranici DZS-a može se vidjeti koliko je studenata upisano na poslijediplomske studije od 2005./2006. naovamo – taj broj se kontinuirano povećava (Tablica 1). Od 2005./2006., kad ih je bilo upisano 1170, do akademske godine 2019./2020. taj broj se povećao za više od tri puta.

Tablica 1. Broj studenata upisanih na doktorske studije u Hrvatskoj od 2005./2006. (izvor podataka: Državni zavod za statistiku)

*Državni zavod za statistiku na ovaj način prikazuje podatke o broju doktoranada. Jedna brojka je broj osoba koje su upisale doktorske studije, a druga brojka je broj prijavljenih tema. Vjerojatno se radi o osobama koje su prijavile temu doktorata izvan doktorskog studija, što je moguće u slučaju osoba s određenim propisanim znanstvenim postignućima.

Je li to povećanje broja upisanih bilo popraćeno odgovarajućim povećanjem broja obranjenih doktorata? Izgleda da nije. Kad se pogleda koliko je doktorata znanosti obranjeno od 2004. naovamo – taj broj bio je 357 u 2004. godini, povećavao se do 1338 u 2012. godini, a onda se smanjivao do 2020. godine kad ih je bilo 615 (Tablica 2). Broj obranjenih doktorata godišnje kontinuirano se smanjuje od 2012. naovamo, a broj upisanih studenata kontinuirano se povećava.

Tablica 2. Broj obranjenih doktorata u Hrvatskoj (izvor podataka: Državni zavod za statistiku)

Zašto su doktorski studiji u Hrvatskoj tako neuspješni?

E, sad, zašto su ti studiji tako neuspješni i zašto se povećava broj upisanih studenata?

Važan dio odgovora vrlo vjerojatno se krije u jednom dijelu izvješća DZS-a, koji je naslovljen „Troškove studija doktorandi uglavnom plaćaju sami“. Za godinu 2020. podaci DZS-a o plaćanju školarine na doktorskim studijima u Hrvatskoj glase: „Od ukupnog broja doktoranada, 45.6% sami su platili doktorski studij. Za 39.5% doktoranada troškove studija platio je poslodavac, za 10.8% doktoranada studij je financiran iz državnog proračuna, a za 4.1% način plaćanja studija pripada kategoriji Ostalo.“

Dakle, državni proračun financira oko 10% tih školarina, a ostalo sami studenti, njihovi poslodavci ili misteriozni Ostali.

Po mojem dugogodišnjem iskustvu, taj novac od školarina doktorskog studija je problematičan jer se na doktorske studije ne gleda kao na pogon kojem je jedini cilj dovesti studenta do doktorata, nego uglavnom kao na dodatni izvor novca za visoka učilišta. Ako netko usput još i doktorira – super.

A te cijene školarina mogu biti vrlo paprene. Na nekim doktorskim studijima u Hrvatskoj cijena jednog semestra je veća od 20.000,00 kuna, a doktorski studij ima 6 semestara. Dakle, ukupna školarina za takav studij iznosi više od 120.000,00 kuna. Upisom 20 studenata u jednoj akademskoj godini takav studij uprihodi gotovo 2.5 milijuna kuna. Naravno, ta cijena je vjerojatno krajnji ekstrem; školarina mnogih doktorskih studija u Hrvatskoj mnogo je manja, ali svejedno svojim ustanovama osigurava pristojan dodatni prihod „na tržištu“.

Osim novca, drugi mogući razlog (ne)uspjeha doktorskih studija u Hrvatskoj je nedostatak (dobrih) mentora. Doktorski studij ne može se završiti samo polaganjem ispita. Na doktorskom studiju studenti trebaju provoditi originalno istraživanje i onda to svoje istraživanje opisati u doktorskoj disertaciji. Na pojedinim studijima to istraživanje treba i objaviti u međunarodnim znanstvenim časopisima da bi student uopće stekao uvjet za obranu doktorata.

Teško je očekivati da će osoba koja upisuje doktorski studij imati dovoljno znanja o znanosti i znanstvenoj metodologiji da bi takvo istraživanje provela sama. Tu je nužna podrška mentora. A dobri mentori rijetka su roba. Svaki doktorski studij mora imati popis mentora koji se potencijalno nude studentima. Međutim, u komunikaciji s mnogim studentima doktorskih studija može se čuti da ti potencijalni mentori s popisa nisu nužno zaista dostupni za mentorstvo, nego taj popis možda samo služi da bi se pokazalo da ustanova ima (teoretske) kapacitete za mentoriranje studenata na doktoratu.

Osim toga, mnoge ustanove u svojim pravilnicima ograničavaju studentima tko ih može mentorirati te uvjetuju da mentor mora biti nastavnik te ustanove. Ako studentu na raspolaganju nisu dostupni vanjski mentori za mentoriranje, to studenta dodatno značajno ograničava u izboru mentora.

Studentu na doktoratu nije bitno samo da ima mentora nego i da je taj mentor zaista na raspolaganju i da ima znanja koja su potrebna da bi se istraživanje dobro isplaniralo i provelo. Nažalost, neki mentori nisu dobra podrška doktorandima i pitanje je koliko se organizatori doktorskih studija trude da bi pomogli studentu u promjeni mentora, ako je to potrebno. Dakle, to je problem nedovoljnog nadzora napretka studenata i nedovoljnog pomaganja studentima koji nemaju odgovarajuću podršku mentora ili koji uopće nemaju mentora nakon više godina tavorenja na doktorskom studiju.

Jedan od problema doktorskih studija je i loš način izbora kandidata. Doktorski studiji često upisuju kandidate temeljem prosjeka ocjena iz ranijeg obrazovanja ili temeljem intervjua. Pritom obično nije presudno ni bitno kakve planove u tom trenutku kandidati imaju vezano za istraživanje koje bi provodili na doktoratu. Neke kandidate ne bi ni trebalo upisati jer nisu motivirani za provođenje istraživanja na doktoratu, nego upisuju doktorske studije iz drugih razloga, na primjer da bi dobili bodove za prijavu na određene poslove. Da, vjerovali ili ne, na natječajima za određene poslove bodove dobivaju ljudi koji su samo upisali doktorski studij; nije važno jesu li ga i završili.

Tko se brine za doktorande? Ne zna se

Dakle, školarine su jako dobri prihodi visokih učilišta. No što je sa studentima koji su upisali doktorski studij nadajući se doktoratu? Tko se brine za njih? Znaju li ti studenti koliko su (ne)uspješni ti studiji koje su upisali? Jesu li svjesni da im je šansa za doktorirati možda 20%? Da su to znali, bi li upisali taj studij? Ne zna se.

Za studente bi se vjerojatno trebali brinuti voditelji studija, osigurati da svi imaju mentora i da se promijene mentori s kojima nema napretka. Za studente bi se vjerojatno trebali brinuti i mentori, no motivacija sveučilišnih nastavnika nije nužno visoka za mentoriranje doktoranada. Mnoge ustanove ni na koji način ne nagrađuju mentore i ne potiču ih na mentoriranje novih studenata pa nastavnici nisu izvana motivirani za takav dodatni rad, a unutrašnje motivacije možda nemaju.

Kakvi su ti doktorati koji se obrane? Ne zna se

Na mnogim doktorskim studijima od studenata se ne očekuje objava znanstvenog rada u međunarodnim časopisima kao uvjet za pristupanje obrani doktorata. Neke su pak ustanove po tom pitanju vrlo stroge. Primjerice, Medicinski fakultet u Splitu traži od studenata objavu dva znanstvena rada u međunarodnim časopisima koji su indeksirani u točno određenim uglednim bazama, koji imaju definiran prag kvalitete – časopisi moraju imati čimbenik odjeka (engl. journal impact factor) veći od 1 - i student na tim radovima mora biti prvi autor. S takvim kriterijima, istraživanja koja se provode u okviru doktorata procjenjuju međunarodni stručnjaci kroz proces recenzije u znanstvenom časopisu. Takvi doktorati imaju mjerljive pokazatelje uspjeha – jer je lako mjeriti koliko je radova student objavio iz doktorata i u kojim časopisima (kojeg čimbenika odjeka). Kako mnoge ustanove takve kriterije nemaju, student napravi istraživanje u okviru doktorata, ocjenjuje ga u pravilu povjerenstvo iz Hrvatske, u povjerenstvu za procjenu doktorata često zna biti i sam mentor, i nema provjere tih rezultata u međunarodnoj istraživačkoj zajednici prije obrane doktorata. Objava doktorata često bude jedina objava rezultata tog istraživanja. A to nije dobro ni za doktoranda, ni za ustanovu ni za državu Hrvatsku. Uspjeh pojedinca, ustanove i države mjeri se brojem i kvalitetom objavljenih znanstvenih radova i citatima tih radova. Još ako je doktorat javnosti teško dostupan, teško će ga bilo tko naći, citirati, koristiti i neovisno procijeniti.

Je li realno očekivati da će svi doktorirati?

Ne, nije realno da će svi koji upišu doktorski studij doktorirati. Čak i da je doktorski studij savršen u podršci studentima, neće svi doktorirati. Iz ovih ili onih razloga, neki doktorandi ne napreduju na izradi doktorata ni uz dobrog mentora. Neke kandidate nije trebalo ni upisati. Ali mnogi bi doktorirali kad bi imali odgovarajuću podršku i dobrog mentora, mnogo više od 20%.

Tko kontrolira doktorske studije?

Agencija za znanost i visoko obrazovanje (AZVO) od 2016. do 2019. provela je vrednovanje kvalitete (reakreditaciju) doktorskih studija u Hrvatskoj. To je postupak koji je proveden na svim visokim učilištima koja izvode doktorske programe s ciljem utvrđivanja njihove kvalitete i mehanizama njezina poboljšanja.

U javno dostupnom izvješću može se pročitati da je svega 13 (11%) studijskih programa dobilo najviše ocjene, odnosno oznake visoke razine kvalitete. Od 114 vrednovanih studijskih programa, dopusnicu je dobilo njih 50 (43%), 71 program dobio je pismo očekivanja (57%), a za 8% programa postupak je završio pismom očekivanja sa zabranom upisa novih studenata do otklanjanja okolnosti koje su dovele do takve odluke. Ako je više od pola studijskih programa dobilo dopusnicu ili oznaku visoke razine kvalitete, znači da povjerenstva AZVO-a smatraju da ih je pola dobro ili veoma dobro. Nije jasno koliko u toj procjeni igraju ulogu uspješnost doktoriranja i međunarodna vidljivost rezultata iz doktorata.

Iz tog izvješća nije razvidno da je analizirana uspješnost doktorskih studija u smislu postotka studenata koji su doktorirali i međunarodno mjerljivih rezultata koji proizlaze iz doktorata. Izvješće sadrži osvrt ustanova na sami postupak ocjene doktorskih studija i netko je dao jako dobar komentar: „Problem izvješća je što ne dozvoljava usporedbu s drugim institucijama. Neki objektivni pokazatelji bi pri tome bili vrlo korisni. Primjerice, uspješnost programa izražena postotkom studenata koji doktoriraju u određenom roku, čimbenik odjeka radova koji čine doktorat i sl.“

Izvješće lijepo navodi popis nedostataka poslijediplomskih (doktorskih) sveučilišnih studija u Republici Hrvatskoj. Međutim, čitajući izvješće nije moguće dobiti uvid u razmjere tih nedostataka. Lijepo je da je AZVO uočio da je problem nedostatak praćenja napretka doktoranada i mentora, nedovoljno strogi i preopćeniti upisni kriteriji, slabija kvaliteta radova itd. Nego, to bi trebalo i kvantificirati i javno objaviti za svaku ustanovu. Studenti bi trebali imati javnu informaciju o (ne)kvaliteti pojedinih studija kako bi mogli dobro promisliti kad biraju doktorski studij.

Kako poboljšati uspjeh doktorskih studija?

U suradnji s profesorom Damirom Sapunarom zadnjih 11 godina istražujemo kako se može poboljšati uspjeh završavanja doktorskog studija. Naše spoznaje, koje smo objavili u međunarodnom časopisu BMC Medical Education, primjenjujemo na poslijediplomskom doktorskom studiju TRIBE na Medicinskom fakultetu u Splitu. Uočili smo tri kritične točke koje su važne za bolji uspjeh studenata na doktorskom studiju, a to su način izbora studenata, pravila studiranja i nastavni plan. Za bolji uspjeh i kvalitetan doktorat uveli smo sljedeće: studenti odmah na početku doktorskog studija trebaju imati detaljno razrađen plan najmanje dva istraživanja koja čine jednu cjelinu, ti planovi istraživanja trebaju biti napisani na engleskom jeziku, studenti trebaju objaviti najmanje dva rada iz doktorata u međunarodnim časopisima, nužno je redovito pratiti napredak studenata na izradi istraživanja i taj napredak ocjenjivati, treba ispisivati studente koji nemaju odgovarajući napredak, plan nastave treba temeljiti na kolegijima iz znanstvene metodologije i prenosivih vještina i nužno je studentima biti na raspolaganju za raspravu i pomoć oko njihovih problema. Na tom eksperimentalnom studiju TRIBE uspjeh završavanja doktorata sada je veća od 60%, a s postupnim uvođenjem svih ovih mjera za očekivati je da će taj postotak u budućnosti biti i veći. Znači, i doktorski studij u Hrvatskoj može biti uspješan, ali je za to potrebno jako puno rada, znanja i ljubavi prema tom poslu. Potencijalni studenti teško mogu promijeniti postojeće doktorske studije, ali se mogu raspitati kakvi su i ne žuriti s upisom na doktorski studij.

Savjet onima koji razmišljaju o upisu na doktorat

Ako bi netko upisao doktorski studij, a još nije - ne brzajte. Dobro se raspitajte o kvaliteti studija i uvjetima studiranja. Tražite podatke o uspješnosti studija koji vas zanima - koliki je postotak studenata koji su doktorirali, koliko je studentima koji su doktorirali trebalo vremena do doktorata. Ako vam studijski administratori te podatke ne daju ili kažu da ih nemaju, to je za zabrinuti se. Razgovarajte s ljudima koji su upisali studijski program koji vas zanima - vidite kakva su njihova iskustva i kakvu su podršku dobili na studiju. I, što je najvažnije, nemojte upisivati niti jedan doktorski studij ako odmah od nultoga dana studija nećete imati detaljno razrađen plan istraživanja i dobrog, znanstveno produktivnog mentora.

Hoće li biti bolje?

Je li realno očekivati velike promjene u uspješnosti doktorskih studija? Vrlo teško, ako se ovakvi studiji kakve imamo odobravaju, i ako se puštaju da takvi životare. Možda nam nema pomoći.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Index.hr. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezana autorica.

**Prof. dr. sc. Livia Puljak, dr. med. Hrvatsko katoličko sveučilište, Centar za medicinu utemeljenu na dokazima. Utemeljila je hrvatski ogranak ugledne, neovisne svjetske organizacije Cochrane posvećene promociji medicine utemeljene na dokazima, koja joj je 2017. dodijelila nagradu. Urednica je portala Dokazi u medicini i autorica više od 200 znanstvenih radova objavljenih u svjetskim časopisima.

Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz Index Lab, instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: Index Lab

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.