KADA sam posjetio Irak tijekom sukoba 2007. godine, otkrio sam da uvriježena mišljenja u Washingtonu obično zaostaju za stanjem na terenu dva do četiri tjedna. Nešto slično vrijedi i danas. Analitičari i komentatori su nevoljko objavili da je ruska invazija na Ukrajinu blokirana i da je rat u zastoju. Vjerojatnija istina je da Ukrajinci pobjeđuju, za The Atlantic piše Eliot Cohen, profesor na američkom Sveučilištu Johns Hopkins i stručnjak za međunarodne odnose.

Ovaj rat bit će vrijedan proučavanja u budućnosti

Zašto onda zapadni analitičari to ne mogu priznati? Većina profesionalnih analitičara ruske vojske prvo je predvidjela brzu i odlučnu rusku pobjedu, zatim su tvrdili da će Rusi zastati, učiti iz svojih pogrešaka i pregrupirati se, a potom zaključili da bi Rusima zapravo išlo puno bolje da su slijedili svoju doktrinu.

Sada su skloni promrmljati da se sve može promijeniti, da rat nije gotov i da brojke i dalje idu u prilog Rusiji. Njihov analitički neuspjeh bit će samo jedan od elemenata ovog rata vrijedan proučavanja u budućnosti.

Istodobno postoji malo analitičara s uvidom u ukrajinsku vojsku, što je prilično ezoterična specijalnost, pa je stoga Zapad bio sklon ignorirati napredak koji je Ukrajina postigla od 2014. godine zahvaljujući teško stečenom iskustvu i opsežnoj obuci koju su pružile Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Kanada.

Zašto je ukrajinska vojska tako uspješna?

Ukrajinska vojska pokazala se ne samo motiviranom i dobro vođenom nego i taktički vještom, integrirajući lako pješaštvo s protutenkovskim oružjem, bespilotnim letjelicama i topničkom vatrom kako bi više puta porazila mnogo snažnije ruske vojne formacije. Ukrajinci ne brane samo svoje ključne točke u urbanim sredinama već i manevriraju izvan njih i između njih, slijedeći Clausewitzevu izreku da je najbolja obrana zapravo štit koji čine dobro usmjereni udarci.

Nespremnost da se prizna što se događa na terenu u Ukrajini možda djelomično proizlazi iz zaštitničkog stava koji znanstvenici osjećaju prema svom predmetu (čak i ako im se gadi iz moralnih razloga), ali više iz sklonosti naglašavanju tehnologije (Rusi imaju neka dobra oružja), brojeva (kojima dominiraju, iako samo do određene točke) i doktrine. Ruska vojska ostaje na neki način vrlo cerebralna, a intelektualci se olako dive elegantnom taktičkom i operativnom razmišljanju bez utjecaja na praksu. Ali rat je nasilno skrenuo pozornost na ljudsku dimenziju.

Važnost dočasnika

Na primjer, većina modernih vojski oslanja se na jak dočasnički kadar. Narednici se brinu o održavanju vozila i predvode taktiku desetina. Ruski dočasnički korpus danas je, kao i uvijek, slab i korumpiran. A bez sposobnih dočasnika čak će i veliki broj tehnološki sofisticiranih vozila raspoređenih prema uvjerljivoj doktrini završiti polomljeno ili napušteno, a vojska će podleći zasjedama ili se raspasti pod vatrom.

Međutim, najveća prepreka Zapada u prihvaćanju uspjeha je to što smo se u prošlih 20 godina navikli smatrati da je naša strana u zastoju, neučinkovita ili nesposobna. Vrijeme je da krenemo dalje od toga i razmotrimo činjenice koje možemo vidjeti, piše Eliot.

Brojni dokazi da Ukrajina pobjeđuje u ratu

Dokazi da Ukrajina pobjeđuje u ovom ratu su brojni, ako se samo pomno pogledaju dostupni podaci. Izostanak ruskog napretka na linijama bojišnice samo je pola slike, iako je prikrivena kartama koje prikazuju velike crvene mrlje, koje ne odražavaju ono što Rusi kontroliraju, već područja kroz koja su prošli.

Neuspjeh gotovo svih ruskih zračnih napada, nesposobnost Rusije da uništi ukrajinske zračne snage i protuzračni obrambeni sustav i višetjedna paraliza opskrbne kolone 60 kilometara sjeverno od Kijeva su sugestivni. Ruski gubici su zapanjujući - između 9000 i 14.000 mrtvih vojnika, ovisno o izvoru - što implicira (koristeći najniže pravilo o omjerima takvih stvari) minimalno gotovo 30.000 odnesenih s bojnog polja u ranama, zarobljenih ili nestalih.

Takva bi brojka predstavljala najmanje 15 posto cjelokupne invazijske snage, dovoljno da većinu jedinica u borbi učini neučinkovitima. I nema razloga misliti da se stopa gubitaka smanjuje - zapravo, zapadne obavještajne agencije izvještavaju o neodrživim stopama ruskih žrtava od tisuću dnevno.

Upečatljiva nesposobnost Rusije

Dodajte ovome ponovljene taktičke pogreške vidljive na videosnimkama čak i amaterima: vozila okupljena na cestama, nema pješaštva koje pokriva bokove, nema blisko koordinirane topničke vatre, nema potpore iznad glave iz helikoptera te panične reakcije na zasjede. Omjer 1 prema 1 između uništenih vozila i onih zarobljenih ili napuštenih govori o vojsci koja se ne želi boriti.

Upečatljiva je nesposobnost Rusije da koncentrira svoje snage na jednu ili dvije osovine napada ili da zauzme veliki grad. Ogromni su i ruski problemi u logistici i održavanju, koje pažljivo analiziraju tehnički kvalificirani promatrači.

Ruska vojska je u borbu poslala više od polovice svojih borbenih snaga. Iza tih snaga stoji vrlo malo toga. Ruski ročnici nemaju nikakvu obuku koja bi bila spomena vrijedna (za razliku od Nacionalne garde SAD-a ili izraelskih ili finskih rezervista), a Putin je obećao da sljedeći val ročnika neće biti poslan, iako je malo vjerojatno da će se pridržavati tog obećanja.

Izostao je i ruski učinak u kibernetičkom ratovanju

Razmetljivi čečenski saveznici teško su stradali i u svakom slučaju nisu navikli niti su dostupni za kombinirane operacije. Domaće nezadovoljstvo je potisnuto, ali očito postoji dok hrabri pojedinci prosvjeduju i stotine tisuća mladih ljudi bježe iz zemlje.

Ako Rusija sudjeluje u kibernetičkom ratu, to nije osobito vidljivo. Ruske jedinice za elektroničko ratovanje nisu isključile ukrajinske komunikacije. Najmanje pet generala ubijeno je zbog loše sigurnosti signala ili zbog očajničkih pokušaja da se pokrenu postrojbe na prvim crtama bojišnice.

Tu su i negativni pokazatelji s druge strane - nema ukrajinskih kapitulacija, nema značajne panike ili kolapsa postrojbi i malo je dragocjenih lokalnih kvislinga, dok značajniji rusofili, poput političara Viktora Medvedčuka, mudro šute ili odlaze u inozemstvo. Pojavila su se i izvješća o lokalnim ukrajinskim protunapadima i ruskom povlačenju.

Medijsko praćenje stvara iskrivljenu sliku rata 

Medijsko praćenje ne naglašava uvijek ove trendove. Kao što je tvrdio Phillips O'Brien sa Sveučilišta St. Andrews, prizori uništenih bolnica, mrtve djece i raznesenih stambenih blokova točno prenose teror i brutalnost ovog rata, ali ne prenose njegovu vojnu stvarnost.

Konkretno, ako Rusi sravne grad sa zemljom i pobiju njegove stanovnike, malo je vjerojatno da su ubili i njegove branitelje, koji će poduzimati izvanredne i učinkovite akcije iz ruševina kako bi se osvetili osvajačima.

To je uostalom ono što su Rusi u svojim gradovima učinili Nijemcima prije 80 godina. Trezvenije novinarstvo - The Wall Street Journal se u tom pogledu ističe - bilo je analitično, nudeći detaljna izvješća o bitkama, poput uništenja taktičke skupine ruske bojne u Voznesensku.

Usko viđenje sukoba

Većina komentatora ima preusko viđenje ovog sukoba, predstavljajući ga isključivo kao rat Rusije i Ukrajine. No, kao i većinu ratova, vode ga dvije koalicije kojima su na čelu prvenstveno, ali ne isključivo, ruski i ukrajinski državljani.

Rusi imaju neke čečenske suradnike koji tek trebaju pokazati veliku učinkovitost (i koji su rano izgubili svog zapovjednika), mogli bi dobiti neke Sirijce (koji će se još slabije moći integrirati s ruskim jedinicama) i pronaći polovičnog saveznika u Bjelorusiji, čiji su građani počeli sabotirati željezničke pruge i čija bi se vojska mogla pobuniti ako bude zatraženo da napadne Ukrajinu.

Ukrajinci također imaju svoje pomoćne snage, oko 15.000 stranih dobrovoljaca, od kojih su neki vjerojatno bezvrijedni ili opasni po svoje saveznike, ali drugi vrijedni - snajperisti, medicinari i drugi specijalisti koji su se borili u zapadnim vojskama. Što je još važnije, iza sebe imaju vojnu industriju zemalja, uključujući SAD, Švedsku, Tursku i Češku.

Pomoć američkih obavještajaca

U Ukrajinu svaki dan pritječu tisuće komada naprednog oružja - najbolje protutenkovske i protuzračne rakete na svijetu, plus dronovi, snajperske puške i sav ratni pribor. Štoviše, treba napomenuti da je SAD imao izvrsne obavještajne podatke ne samo o ruskom raspoloženju već i o njezinim namjerama i stvarnim operacijama.

Članovi američke obavještajne zajednice bili bi budale kad ove informacije, uključujući obavještajne podatke u stvarnom vremenu, ne bi podijelili s Ukrajincima. Sudeći po spretnosti ukrajinske protuzračne obrane i njenom angažiranju, može se pretpostaviti da oni zapravo i nisu budale.

Mogli bismo vidjeti masovnu predaju Rusa i dezerterstvo

Priče o zastoju zamagljuju dinamičku kvalitetu rata. Što više uspijete u tome, veća je vjerojatnost da ćete nastaviti uspijevati; što više ne uspijevate, veća je vjerojatnost da ćete nastaviti s neuspjehom. Nema javno dostupnih dokaza o tome da bi se Rusi mogli pregrupirati i opskrbiti u velikim razmjerima, postoji mnogo dokaza koji govore suprotno.

Ako Ukrajinci nastave pobjeđivati, mogli bismo vidjeti očiglednije kolapse ruskih jedinica i možda masovne predaje i dezerterstva. Nažalost, ruska vojska će također bjesomučno udvostručiti jedinu stvar koju radi uspješno - bombardiranje gradova i ubijanje civila.

Ukrajinci rade svoj dio posla. A mi?

Ukrajinci rade svoj dio posla. Sada je vrijeme da ih naoružamo dodatno i s potrebnom hitnošću, kao što u nekim slučajevima već radimo. Moramo ugušiti rusko gospodarstvo, povećavajući pritisak na rusku elitu koja u velikoj mjeri ne prihvaća bizarnu ideologiju Vladimira Putina i paranoidni velikoruski nacionalizam.

Moramo mobilizirati službene i neslužbene agencije da prodru u informacijsku čahuru u kojoj Putinova vlada pokušava izolirati ruski narod od vijesti da će tisuće njihovih mladića doći kući osakaćeni ili u lijesovima ili se uopće neće vratiti iz glupog i loše vođenog agresivnog rata protiv nacije koja će ih sada zauvijek mrziti.

Trebali bismo početi organizirati suđenja za ratne zločine i početi imenovati optužene, kao što smo trebali učiniti tijekom Drugog svjetskog rata. Iznad svega, moramo najaviti da će postojati Marshallov plan za obnovu ukrajinskog gospodarstva jer ništa neće ojačati njihovo samopouzdanje kao saznanje da vjerujemo u njihovu pobjedu i da namjeravamo pomoći u stvaranju budućnosti vrijedne za ljude koji su spremni tako se odlučno boriti za svoju slobodu.

Što se tiče završnice, ona bi trebala biti vođena shvaćanjem da je Putin doista vrlo loš čovjek, ali ne i sramežljiv. Kad bude htio izaći iz svega, obavijestit će nas. Do tada, način da se rat okonča uz minimum ljudske patnje je gomilanje pritiska.