GAMAL Abdel Naser bio je drugi predsjednik Egipta te jedna od najistaknutijih ličnosti moderne povijesti Egipta. Sudjelovao je u Egipatskoj revoluciji, postavio temelje buduće egipatske države, bio jedan od začetnika Pokreta nesvrstanih, ali najviše ga se pamti po djelovanju tijekom Sueske krize 1956. godine. Umro je u Kairu 1970. godine.

Politički angažiran od malih nogu

Rodio se kao sin poštara u Aleksandriji, a zanimanje za politiku prati ga cijeloga života. Tako je još kao školarac prisustvovao demonstracijama protiv egipatskog kralja te se zalagao za promjene. Naser je kao klinac vjerojatno malo znao o politici, no stav o arapskoj suverenosti naučio je od obitelji i starijih prijatelja.

Postao je vođa Egipatske revolucije 1952. godine koja je srušila režim tadašnjeg kralja Faruka I. Egipatska javnost uvelike je smatrala da je Egiptu potrebna radikalna promjena u poslijeratnom svijetu te da trebaju izbaciti utjecaj stranih sila i vladati sami sobom.

Sueska kriza

Kada je revolucija završila, a Egipat bio čvrsto pod rukom nove vlade, postavilo se pitanje kako financirati razne infrastrukturne projekte koje je najavio Naser. Na istočnom dijelu države nalazio se Sueski kanal, u koji su Velika Britanija i Francuska ulagale ogromna sredstva, ali i izvlačile još veći profit.

Naseru su Velika Britanija, Francuska i SAD obećali veliku financijsku pomoć kako bi nadogradio kanal, no nakon što je 1955. godine potpisao oružani pakt s Čehoslovačkom, financijska pomoć je povučena. On je na tu odluku odgovorio nacionalizacijom kanala iduće godine, na opći šok Velike Britanije i Francuske, koje su odmah počele pregovarati kako to spriječiti.

Imao je ogromnu podršku i egipatske javnosti i ostatka arapskog svijeta, gdje je vladao unificirano mišljenje da je doba europskog gospodarenja Bliskim istokom završilo. S druge strane, Velika Britanije i Francuska dogovorile su s Izraelom genijalan plan kojim će ponovo zauzeti kanal a da Europljani ne izgledaju kao agresori.

Plan je bio da izraelska vojska, koja u to vrijeme već ratuje s Egiptom, osvoji poluotok Sinaj. Tada će Britanija i Francuska poslati posebne jedinice na Sueski kanal kako bi „zaštitili kanal od destrukcije izazvane ratom“. Nakon što Egipat i Izrael potpišu mir, Britanci i Francuzi diktirat će što će se dogoditi s kanalom jer će u tom trenu njihova vojska preplaviti regiju kod Sueza.

Kraj imperijalizma u Egiptu

Međutim, Britanci i Francuzi stigli su malo prerano. 29. listopada 1956. godine upali su u Suez, a Izraelci u tom trenu nisu još osvojili Sinaj. Kada je informacija izašla u javnost, većini javnosti je bilo jasno što se događa. Gotovo svake novine tada su pisale o politici neoimperijalizma koju provode London i Pariz. Međunarodna sramota koju su doživjeli Britanci i Francuzi nije se mogla mjeriti ni s čime što se dogodilo ranije.

Dodatna sramota nastupila je kada je američki predsjednik Eisenhower zatražio da sve tri zemlje obustave vojne operacije u Egiptu. Uskoro se u cijelu priču uključio i Sovjetski Savez koji je, u svome stilu, odmah izdao ultimatum Britancima, Francuzima i Izraelcima da puste Egipat na miru.

Nakon što je SAD zaprijetio Velikoj Britaniji ekonomskim sankcijama, vojska je povučena iz Sueza, a kanal je nacionaliziran. Naserova popularnost u Egiptu dosegnula je novu razinu, a cijeli arapski svijet smatrao ga je svojim herojem.

Naser je nakon Sueske krize izgradio vrlo dobre odnose sa Sovjetskim Savezom te je u Egiptu implementirao neke socijalističke ideje, poglavito da država ima veći utjecaj na gospodarstvo. U vrijeme njegovih nasljednika od takvih se politika brzo odustalo, a Egipat je počeo graditi čvršći kapitalistički sustav.

Pokret nesvrstanih, UAR i naslijeđe

Naser je Egipat htio zaštititi od hladnoratovske podjele pa je 1956. godine otputovao na Brijune kako bi oformio treći blok s Titom i indijskim premijerom Nehruom. Puno vremena uložio je u razvijanje Pokret, a druga konferencija Pokreta odvila se u njegovom Kairu.

Njegova popularnost dodatno je ojačala panarapski pokret koji je smatrao da bi se arapski svijet trebao ujediniti u jednu državu. Prva i jedina zemlja koja se priključila Egiptu bila je Sirija. Od 1958. do 1961. godine Egipat i Sirija bili su jedna država pod nazivom Ujedinjena Arapska Republika.

Sirijci su kao glavni benefit unije s Egiptom vidjeli pristup golemom egipatskom tržištu, no kada se u to u praksi nije pokazalo lukrativnim, a sirijsko vodstvo skretalo je u autoritativni režim, Sirija napušta uniju, a san o velikoj arapskoj državi ubrzo je nestao kao politički koncept.

Naser je umro 1970. godine, a njegovo naslijeđe je miješano. Neki ga pamte po Suezu, nacionalizaciji kanala i brojnim socijalnim reformama, drugi mu pak prebacuju što je uništio egipatsku reputaciju u sukobu s Izraelom tijekom Šestodnevnog rata, njegovo uplitanje u jemenska posla, koje je također rezultiralo smrću egipatskih vojnika, kao i autoritativne politike poput smjenjivanja sudaca koji mu nisu bili kompletno odani.