Foto: 123rf.com

OPORAVAK javnih financija u većini zemalja izvoznica nafte ne ovisi samo o normalizaciji cijene barela sirove nafte koja se očekuje kao rezultat sastanka u Dohi tijekom nadolazećeg vikenda, s predstavnicima OPEC-a i ne-članica tog saveza. No, možda je potpuno pogrešno vjerovati u hitnost sastanka i odluke, smatra Christopher Dembik, analitičar Saxo banke, jer je sadašnja cijena barela iznad dugoročnog prosjeka, bez obzira što je značajno pala od sredine 2014. godine.

Povijesni prosjek cijene nafte je 33,90 dolara

Podaci naime pokazuju da je od 1861. do danas barel prosječno koštao 33,90 dolara i da se poremećaj s cijenom zapravo dogodio od 2011. do 2014., sa zaključkom da povrat ulaganja na naftu nije konstantan od prve industrijske revolucije, navode iz Saxo Banke.

"Da bi se postigao dogovor potrebno je uskladiti interese, a to se još nije dogodilo. Iran i Irak pokušavaju ponovno osvojiti tržišni udio i ne iznenađuje da je mjesečna proizvodnja u Iranu porasla za 13 posto, u usporedbi s lipnjem 2014. godine, odnosno za 32 posto u Iraku u istom razdoblju. Jasno da im količinsko zamrzavanje proizvodnje nije ni na kraj pameti", smatra C. Dembik i pojašnjava da se kratkoročno svijet okrenuo prema raspletu s Iranom, ali smatra da je puno važniji priljev nafte iz Iraka i upravo će te dvije države najviše osjetiti stratešku kontrolu koju predvodi Saudijska Arabija. 

Naftna industrija loše se prilagodila padu cijena pri čemu je, primjerice, mjesečna proizvodnja u Venezueli pala za 0,3 posto i za 6,7 posto u Alžiru, u usporedbi s lipnjem 2014. godine. Obje su te države na rubu i vjerojatno će morati posegnuti za nekim srednjoročnim financijskim mjerama kao što su devalvacija valuta, kapitalne kontrole ili zamrzavanje cijena, kao i mogućom međunarodnom pomoći u dugoročnom smislu, misle u Saxo banci.

Venecuela ima najveće troškove proizvodnje

Kada se pogleda niska cijena barela nafte kroz duže nadolazeće razdoblje, za zemlje izvoznice nafte najvažnije da prodajna cijena mora pokriti troškove proizvodnje, a upravo Venecuele ima najveći udio troška proizvodnje u krajnjoj cijeni, od čak 23,50 dolara za barel. Također, cjenovna ravnoteža koja se pokušava uspostaviti mora biti takva da tim zemljama omogući ekonomsku tranziciju u najmanje mogućim stresnim uvjetima. Taj je proces već započeo i članice OPEC-a svjesne su da moraju diverzificirati izvore prihoda, prodati imovinu koju mogu ili se okrenuti međunarodnim kreditima u pozitivnim uvjetima niskih kamatnih stopa. 

"U slučaju da ne dođe do dogovora, cijena barela nafte naglo će reagirati na financijskim tržištima, ali dugoročni investitori su spremni na takav scenarij i za njih neće zapravo predstavljati nikakav značajan faktor. Ako se ipak postigne minimalni dogovor o zamrzavanju proizvodnje za neke od država izvoznica, to neće riješiti problem prekomjerne količine na globalnom tržištu i nastavit će se pritisak na spuštanje cijene. Ujedno, ponovno će se otvoriti pitanje poštivanja uvjeta dogovora, kao kada je Rusija u veljači vrlo liberalno shvatila dogovoreno zamrzavanje količine isporuke. Brojke za ožujak su čak pokazale da je Rusija povećala proizvodnju, kulminirajući s 10,91 milijuna barela na dan što je najviša brojka u post-sovjetskom razdoblju. Takav rasplet ne priželjkuje sigurno ni Saudijska Arabija jer bi to značilo da Iranu prepušta poziciju jurišnika na tržišni udjel", pojašnjava analitičar iz danske investicijske banke.

Zemlje izvoznice nafte moraju se reformirati

Treća je mogućnost globalni dogovor koji će uključiti i Iran, s eventualnom posebnom stavkom odgode za Teheran dok dosegne veće količine proizvodnje prije konačnog zamrzavanja, dodaje Dembik. To je najmanje štetan dogovor za sve države izvoznice nafte, ali ujedno znači da će Iran biti pod velikim pritiskom da na to pristane. U takvom hipotetskom razvoju događaja cijena barela mogla bi ponovno dosegnuti 50 dolara, što je OPEC-ov srednjoročni cilj. No, provedba će isto tako biti teška jer će OPEC morati čvrsto kontrolirati cijene na tržištu s obzirom da ne žele dozvoliti da cijena naraste do 60 dolara za barel jer u tom trenutku proizvođači nafte iz škriljevca u SAD-u ponovno dolaze do profitabilne razine i mogli bi preplaviti tržište crnim zlatom iz svojih podzemnih zaliha. 

Čak i uz takav globalni dogovor, OPEC se mora suočiti s ključnim prijetnjama: priljev nafte iz Iraka i nafte iz škriljevca čiji troškovi proizvodnje sve jače padaju zahvaljujući inovativnim tehnologijama. Članice moćnog naftnog kartela svjesne su da im vrijeme curi i da moraju iskoristiti sve mogućnosti i prednosti da diverzificiraju svoju ekonomiju i postupno reformiraju svoje slabo prilagođeno društveno uređenje za doba niskih cijena nafte, zaključuje analitičar Dembik iz Saxo banke.