TORTA della Nonna poznata je talijanska slastica koja mnoge oduševljava kombinacijom prhkog tijesta, nježne, kiselkaste kreme i hrskave teksture, a ubraja se u klasike talijanske kuhinje. Najpopularnija je u Toskani, odakle i potječe, a iako bi se prema imenu koji u doslovnom prijevodu znači "bakin kolač" dalo naslutiti kako je riječ o drevnom receptu koji su nekoć pripremale bake, ovaj recept i nije tako star, a i najvjerojatnije je da ga nisu smislile bake.
Kakav je to kolač
Za početak, nećete pogriješiti ako ovu slasticu zovete kolačem ili tortom - oboje je točno. Torta della Nonna zapravo je jednostavan kolač od prhkog tijesta (na talijanskom "pasta frolla"), a punjen je bogatom kremom od vanilije ("crema pasticcera") i pokriven slojem badema ili pinjola koji su tradicionalno posuti šećerom u prahu.
Ono što je karakterizira je nježan i kremast okus limuna od limunove korice, koja se koristi u kremi kako bi kolaču dala svježinu. Osim okusa limuna, ovaj ćete kolač (ili tortu) prepoznati po zapečenim pinjolima ili bademima na vrhu, što daje hrskavu teksturu i dublji okus - poput tostiranih orašastih plodova.
Kako je nastao recept
Torta della Nonna prvi se put posluživala u Firenci u prvoj polovici 20. stoljeća, oko 1929. godine, a vjeruje se da je bila kreirana u restoranu San Lorenzo koji se nalazio u srcu Firence. Prema legendi, Guido Samorini, kuhar u ovom restoranu, pokušavao je stvoriti jednostavan, ali ukusan desert za goste restorana od sastojaka i okusa koji su Talijanima bili poznati, a za koje je smatrao da će im stvoriti ugodan osjećaj i asocirati ih na domaću kuhinju.
Prema priči, kada je prvi put poslužena, kuhar ju je jednostavno nazivao "crostata di crema" ili "crostata di pinoli", čime je samo opisivao glavne sastojke - kremu i pinjole. Za naziv Torta della Nonna pretpostavlja se da je došlo kasnije, nakon što je kolač već stekao popularnost u Toskani i šire. Sam naziv "Bakin kolač" je, prema priči, vjerojatno nastao iz marketinških i kulturoloških razloga budući da su Talijani smatrali kako se zaista i radi o kolaču koji nalikuje onom "bakinom" te je podsjećao na domaće slastice koje su bake nekoć pripremale.
Naziv je brzo postao popularan, a smatralo se kako savršeno opisuje suštinu ovog deserta - rustikalni, jednostavni okusi koji su usko povezani s talijanskom obiteljskom tradicijom. S vremenom se popularnost proširila izvan Firence, pa i izvan Italije i Europe, a slastica se i dalje smatra pravim primjerkom autohtone talijanske kuhinje i dijelom kulturne baštine, zbog čega je se često naziva i "kraljicom Firence".
Kako je pripremiti kod kuće
Pripremu počnite tako što ćete zamijesiti prhko tijesto, podijeliti ga u dva dijela i obavezno ohladiti, a možete ga i pripremiti dan ranije. Od mlijeka, vrhnja, jaja, šećera i brašna skuhajte kremu, a kada se zgusne, dodajte i maslac. Razvaljajte donje i gornje tijesto, donje formirajte u kalup, premažite ga kremom, prekrijte gornjim tijestom i stavite peći.
U nekim varijantama ovog recepta koriste se različiti orašasti plodovi, primjerice neki koriste bademe umjesto pinjola, a tijesto se može premazati mlijekom ili s malo marmelade, prije dodavanja kreme.
"Najbolja je kad odstoji"
Prema pričama, torta zapravo ima dug "rok trajanja", može ostati svježa i nekoliko dana, a neki kažu da je najbolja kada odstoji jedan ili dva dana. Budući da ima kremu, nakon nekog vremena ona se stišće, zbog čega ju je lakše rezati, a i tekstura postaje onakva kakva u originalu treba biti - čvrsta.
Ipak, među Talijanima se oduvijek vode polemike treba li se jesti topla ili hladna, iako se u slastičarnicama uvijek drži na hladnom. Upravo zbog asocijacije na domaću kuhinju, mnogi je vole jesti odmah nakon pečenja, dok je još topla, posutu šećerom.
Cijeli recept s točnim sastojcima i detaljnim uputama pročitajte ovdje.