RODITELJI moraju naučiti svaki teški trenutak iskoristiti za poučavanje, umjesto za kažnjavanje, tvrde psihologinje Tammy Schamuhn i Tamia Johnson. To nije uvijek jednostavno, osobito kada su djeca impulzivna i destruktivna.
"Kao dječje psihologinje razvile smo akronim koji nam može pomoći u takvim trenucima, bez obzira na dob djeteta. On glasi H.E.L.P. i odnosi se na pojmove zaustavljanje (engl. halt), suosjećanje (engl. empathy), ograničenje (engl. limits) i blizinu (engl. proximity)."
Evo kako ga koristiti.
H je za zaustavljanje
"Recimo da vaše dijete udara brata ili sestru igračkom. Prije nego što reagirate, pametno je zastati i zapitati se zašto se tako ponaša. Zaista vjerujemo da nijedno dijete ne želi biti loše. Nezreo mozak proizvodi nezrelo ponašanje. Djeca često prenose svoje probleme kroz loše ponašanje ili izljeve bijesa, a s nelagodom i stresom suočavaju se kroz plač", objašnjavaju Schamuhn i Johnson za CNBC.
Tvrde da loše ponašanje može značiti da je dijete gladno, umorno, pretjerano stimulirano, zbunjeno, bolesno, pod stresom zbog škole ili da se osjeća neželjeno, odbačeno, tužno, prestrašeno, usamljeno ili ljuto.
"Naš je posao da kroz ponašanje proniknemo u srž problema", kažu psihologinje.
E je za empatiju
U ovom koraku važno je osigurati da se dijete osjeća sigurno te da stekne osjećaj da ga vidimo i čujemo. Empatija znači vidjeti njihov svijet onako kako ga oni vide te vjerovati im kada vam pokažu kako se osjećaju.
"Prihvatite djetetove osjećaje, priznajte ih i potvrdite, slušajte dijete bez osuđivanja, govorite manje i regulirajte vlastite emocije", pojasnile su Schamuhn i Johnson.
L je za ograničenja
Granice su vrlo važne kako bi dijete imalo strukturu i znalo se primjereno ponašati. Prema psihologinjama, roditelji trebaju potvrditi emocije djeteta, prenijeti mu da njegovo ponašanje nije prihvatljivo te ponuditi alternative.
P je za blizinu
Naša djeca često pregovaraju ili se pogađaju s nama kako bi nas natjerala na promjenu ograničenja. Kada shvate da ne popuštamo, postaju još uzrujanija.
"Da bi naša djeca postala uspješna u samoregulaciji, prvo ih moramo umiriti. Da bismo u tome uspjeli, moramo biti blizu. Pričekajte da se ljutnja ili frustracija pretvore u tugu. Ovo je trenutak povezanosti koji ne želimo propustiti. To je ključ da djeca nauče da mogu biti ranjiva i pokazati svoju autentičnost. Bilo da smo parkirani na podu, sjedimo za kuhinjskim stolom ili zagrljeni na kauču, nikada ne bismo smjeli podcijeniti moć koju ima naša fizička prisutnost", zaključile su psihologinje.