U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Još i danas može se čuti starije da za nekoga tko je brz i vješt za volanom kažu da "vozi k'o Fangio". Iako su njegov rekord u broju naslova svjetskog prvaka Formule 1 premašili Schumacher i Hamilton, Argentinac je i danas simbol i ikona autosporta generacijama fanova.
RASPRAVA o najvećem i najboljem vozaču Formule 1 trajat će vječno. Logičan odabir za najboljeg bili bi Michael Schumacher i Lewis Hamilton, koji imaju po sedam naslova prvaka. Kad se govori o najvećem, prvi na pamet pada Ayrton Senna, koji je unatoč "samo" tri osvojena naslova ostao u srcima ljubitelja Formule 1 kao čovjek veći od života.
No, jako je puno onih koji smatraju da je i najveći i najbolji koji je ikad sjeo za volan Argentinac Juan Manuel Fangio. I jako je malo argumenata protiv te teorije. Dok su Schumacher, Hamilton i Senna svoje titule osvajali u istoj momčadi, Fangio je svojih pet naslova prvaka osvojio u četiri različita bolida, što se gotovo sigurno nikad neće ponoviti.
Za današnje standarde, njegova 51 utrka u sedmogodišnjoj karijeri Formule 1 je vrlo mali uzorak, ali rekordi koje je postavio su zastrašujući. Fangio je pobijedio u 46 posto svih utrka u kojima je sudjelovao. Rekord. Ostvario je 55 posto pole-positiona. Rekord. Čak 92 puta startao je utrku u prednjem redu. Rekord. Imao je 45 posto najbržih krugova. Rekord. Na podiju je završio u 68 posto utrka. Rekord. Svjetski prvak bio je s 46 godina. Rekord.
U trkaći auto sjeo tek s 25 godina
Da stvar bude bolja, Argentinac je imao sasvim atipičnu vozačku karijeru. Nije bio nikakav talent kao dijete, nije sudjelovao u karting utrkama niti je bio iz bogate obitelji. Fangio je prvi put u trkaći auto sjeo tek s 25 godina, a vozačko umijeće je, prije nego što će doći u Formulu 1, brusio na brutalnim utrkama po argentinskim pustinjama, Andama i neizdrživim hladnoćama. Uz sve to, bio je i meta političkih previranja. Priča Juana Manuela Fangia je toliko nevjerojatna da zvuči kao scenarij za film.
Fangio se rodio 24. lipnja 1911. godine u skromnoj obitelji talijanskih imigranata Loreta i Herminije Fangio. Otac je bio, rekli bismo, bauštelac, a majka je bila kućanica i brinula se o čak šestero djece u gradiću Balcarce, južno od Buenos Airesa. Juan je bio tipični klinac koji je volio igrati nogomet i bio je dosta talentiran.
Paralelno s nogometom zanimali su ga automobili, pa je s 13 godina napustio školu i počeo raditi kao šegrt u lokalnoj mehaničarskoj radionici gdje su se popravljali automobili i traktori. Sa 16 godina sudjelovao je u cestovnim utrkama kao suvozač, a paralelno s tim igrao je nogomet.
Nakon što je odradio vojni rok, 22-godišnji Fangio koncentrirao se na nogomet, a usput je otvorio vlastitu automehaničarsku radnju. Kao hobi je počeo rekonstruirati stare automobile i nogomet je polako počeo padati u drugi plan. Došao je do Fordova Modela A, koji je počeo prilagođavati za utrke i 1936. Fangio se prijavio u svoju prvu utrku kao vozač.
Sudjelovao je na lokalnim utrkama, koje su se vozile po lokalnim cestama i putevima, uglavnom na kombinaciji betona, makadama, zemlje i prašine. Dvije godine kasnije počeo se utrkivati u Turismo Carreteri, nacionalnom prvenstvu u cestovnim utrkama, koje je do danas ostalo najstarija serija utrka na svijetu.
U Južnoj Americi su tih godina vrlo popularne bile cestovne utrke, koje su često bile duge nekoliko stotina ili nekoliko tisuća kilometara. U njima je Fangio osvojio naslov prvaka 1940. i 1941. godine, a mnoge utrke vozile su se u neljudskim uvjetima.
Deset tisuća kilometara preko Južne Amerike
Posebno brutalna bila je utrka Gran Premio del Norte, koja se vozila skoro 10.000 kilometara od Buenos Airesa do Lime u Peruu i nazad. Većini današnjih vozača Formule 1 ne bi palo na pamet da sjednu u obični automobil i voze se 15 sati kroz pustinju, džunglu, planine, i to bez ikakve pratnje i pomoći.
Svaki dan vozila se jedna etapa, a vozač i suvozač su bili obavezni sami popravljati svoja vozila bez ikakve pomoći lokalnog stanovništva. Putem im je pukao ovjes, imali su sudar s lokalnim traktorom, a u pustinji im je otišao hladnjak, pa su putem dugim gotovo 400 kilometara svako malo ulijevali pitku vodu u motor i bili žedni kao psi.
Sljedeće noći skoro su im otpala svjetla, koja su privezali užem, a kroz planine je Fangio sjedio u krilu svojem suvozaču i tako su jedan drugoga grijali po užasnoj hladnoći. Preko Anda su vozili na više od 4000 metara nadmorske visine, gdje je zrak 40 posto rjeđi te je automatski bilo teže disati i njima i motoru.
Utrku je počelo oko 300 automobila, ali je do cilja došlo njih jedva dvadesetak. Fangio je bio najbrži i to mu je bila prva pobjeda na jednoj tako velikoj utrci. Njegovu trkaću karijeru u usponu zaustavio je Drugi svjetski rat i utrkivati se nastavio tek 1947., sad već kao 36-godišnjak.
U listopadu 1948. doživio je veliku tragediju. On i suvozač Daniel Urrutia sudjelovali su na Gran Premiju de la America del Sur, zastrašujućoj utrci dugoj 10.000 kilometara od Buenos Airesa do Caracasa u Venezueli. Fangio i Urrutia nisu pošteno spavali dvije noći, a desetog dana utrke jurili su obalnim cestama uz more u Peruu.
Premoren i pod pritiskom borbe s braćom Galvez, Fangio je izgubio kontrolu nad automobilom i sletio s ceste u provaliju. Automobil se okrenuo nekoliko puta, a Uruttia je izletio iz njega kroz vjetrobransko staklo i umro u bolnici. Fangio se izvukao sa samo lakšim ozljedama, ali nije mogao prežaliti smrt svojeg prijatelja.
Krivio se za smrt Urrutije
"Uvijek sam se krivio za njegovu pogibiju i nitko me ne može uvjeriti u suprotno. Pao sam u depresiju i bio sam siguran da se više nikad neću utrkivati", rekao je godinama kasnije Fangio, koji se ipak psihički oporavio i nastavio karijeru.
Nakon Drugog svjetskog rata na vlast u Argentini došao je njezin najvažniji državnik u povijesti Juan Peron. Novo državno rukovodstvo željelo je podignuti imidž Argentine u svijetu i iskoristiti Fangiove uspjehe i izvan granica Argentine.
U Europi je organizirana nekakva Formula 1, u kojoj je Fangio prvi put sudjelovao mjesec dana prije kobne utrke od Buenos Airesa do Caracasa. Peron je F1 vidio kao priliku da se Argentina preko Fangia pokaže u najboljem svjetlu. Vlada je Fangiu kupila Maseratijev bolid i u njemu je 1949. godine pobijedio na četiri od šest utrka u kojima je sudjelovao.
Svjetsko prvenstvo bilo je u povojima, a prva sezona koja je nalikovala na današnju Formulu 1 održana je 1950. godine. Dotad se Fangio već pokazao kao iznimno talentiran vozač i u svoju tvorničku momčad doveo ga je Alfa Romeo.
Bolidi su u to vrijeme bili doslovno lijesovi na kotačima. Osim što su i bili takvog oblika, bili su ekstremno opasni. Vozači su u njima sjedili u potpuno otvorenom kokpitu, a jedina zaštita bili su im skromna kaciga i naočale nalik skijaškoj masci. Nisu čak imali ni pojas.
Hakkinen: Neopisivo je bilo voziti te bolide
Na ravnici su jurili preko 300 kilometara na sat, vozačima se osovina prijenosa na zadnje kotače vrtjela među nogama, volan i kvačilo bili su iznimno tvrdi, a svako eventualno izlijetanje sa staze ili, ne daj bože, preokretanje značilo je ili teške ozljede ili smrt. Staze su bile puno uže nego danas i s puno manje sigurnosnih elemenata, a vozači su nerijetko vozili uz betonske zidove.
"Jednom sam imao priliku sjesti u Fangiov bolid i provozati ga po stazi. Ne mogu vam opisati koliko je to teško bilo voziti, a ja sam išao vrlo sporo. Nezamislivo mi je u tome juriti stazom", rekao je jednom dvostruki svjetski prvak Mika Hakkinen.
Fangiu je u početku, a i kasnije u karijeri jako pomogla činjenica da je i sam bio automehaničar. Znao je osluškivati motor, znao je kad ga može, a kad ne može tjerati preko granica i sudjelovao je u razvoju i uštimavanju bolida prije utrke.
U svojoj prvoj sezoni u Formuli 1 1950. godine završio je na drugome mjestu. Vozilo se samo sedam utrka, a Fangio je zbog problema s bolidom morao odustati čak triput i titulu je osvojio njegov momčadski kolega Giuseppe Farina.
Bilo je samo pitanje vremena kad će osvojiti svoj prvi naslov i nije morao dugo čekati. Već sljedeće sezone Fangio je postao svjetskim prvakom, i to nakon nekoliko nevjerojatnih utrka. Na Silverstoneu je bio drugi iako je dvaput morao u boks, a na Nürburgringu je osvojio drugo mjesto iako je bio bez prve i druge brzine veći dio utrke.
Alfa Romeo bio je najdominantniji bolid i pobijedio je na svih 11 utrka koje su se vozile. No, najdominantniji bio je i Fangio, koji je majstorski smišljao taktiku za svaku utrku, fantastično koristio mogućnosti bolida i iz utrke u utrku pokazivao svoj talent. Sve to s 40 godina.
Želio ga Maserati
Formula 1 je za sezonu 1952. godine promijenila specifikacije bolida i Alfa Romeo nije imao adekvatan bolid kako bi zadovoljio nova pravila. Tako se Fangio našao bez bolida za tu sezonu i sudjelovao je uglavnom u nekim drugim utrkama.
Za razliku od Alfe Romea, Maserati je imao novi bolid. Slavna talijanska autokuća i njezin vlasnik grof Orsi željeli su Fangia u svojoj momčadi i zamolili ga da sudjeluje na Velikoj nagradi Italije u Monzi i testira njihov novi automobil. Budući da još nije bio potpisao ugovor s Maseratijem, Fangiu se rezultat u Monzi ne bi bodovao za ukupni poredak.
Kad je prihvatio Maseratijev poziv, Fangio je bio u Sjevernoj Irskoj na jednoj manjoj utrci i obećao je da će doći. U Irskoj se utrkivao u subotu i u nedjelju je trebao biti u Monzi. Trebao je privatnim avionom letjeti u Italiju, ali je to propalo. Odlučan da održi riječ koju je dao Maseratiju, Fangio je kupio zrakoplovnu kartu do Pariza.
Tamo je stigao u ponoć i više nije bilo vlakova do Italije. Jedini način da stigne na utrku bio je da posudi auto od prijatelja i tako je Fangio sam krenuo na tisuću kilometara dug put do Monze. U to vrijeme nije bilo tunela kroz Alpe, pa je morao voziti preko prijevoja uskim alpskim cestama i u Monzu je stigao u nedjelju u 14 sati, pola sata prije starta.
Budući da nije bio u kvalifikacijama, Fangio teoretski nije ni smio nastupiti u utrci. No, organizatori utrke reklamirali su je upravo njegovim dolaskom, a svi vozači su glasali da mu se dopusti nastup jer je ipak riječ o svjetskom prvaku.
Fangiov prvi susret s novim Maseratijem A6GCM-om bio je na startu kad je sjeo u njega. Do tog trenutka ga nije ni vidio, a kamoli vozio, ali to ga nije zaustavilo. Startao je sa zadnjeg mjesta i odmah je bilo jasno da su Fangio i 250F idealan par. U prvom krugu prošao je šest bolida, u drugom još devet i vodeći su mu bili nadohvat ruke.
Stravična nesreća umalo ga je došla glave
Adrenalin je gurao Fangia naprijed, ali njegov um i tijelo u stvarnosti su bili premoreni od utrke dan prije i napornog puta do Monze. Na ulazu u zavoj Lesmo zakvačio je rubnik i bolid se zanio u stranu. Uvjeren u svoje sposobnosti, Fangio je pustio Maserati da malo proklizi u nadi da će ga uspjeti ispraviti kad dođe do boljeg dijela staze. Nije uspio.
Ne postoji snimka Fangiove nesreće, ali očevici kažu da se bolid vinuo u zrak, nekoliko puta se izvrtio i onda katapultirao vozača, koji je odletio u šumu i sletio u grmlje. Kad su mu liječnici stigli u pomoć, bili su šokirani njegovim stanjem, ali i činjenicom da je još živ.
"Jedino čega se sjećam je da sam se probudio u bolnici. Rekli su mi da su prošla tri sata od nesreće. Bio sam tužan jer sam shvatio da mi je propala godina u kojoj sam, kao aktualni svjetski prvak, mogao zaraditi jako puno novca. Jako me to ljutilo i bilo sam nervozan. A onda mi je sinulo 'Zašto se živciraš? Dobio si novi život. Živ si'", prepričao je Fangio.
Prva dva dana u bolnici stalno je spavao i budio se. U jednom od budnih stanja kraj kreveta je vidio dvije vrlo poznate face. Bili su to Giuseppe Farina i Andre Simon, koji su na utrci u Monzi završili prvi i drugi. Farina mu je donio svoj pobjednički vijenac, a obojica su bili u šoku kad su vidjeli u kakvom je Fangio stanju.
Došle mu obje djevojke
Sljedećeg dana probudio se i osjetio da ga netko drži za ruku. Kad je otvorio oči, vidio je jednu od svojih talijanskih djevojaka, a bilo ih je, koja mu je došla u posjet. Par minuta kasnije u sobu je ušetala Andreina "Beba" Berruet Espinosa, Juanova "prava" djevojka, koja mu je u jednu ruku bila životna partnerica iako se nikad nisu vjenčali. Beba je prezrivo gledala drugu djevojku, ali je prihvatila njezinu prisutnost, sjela s druge strane kreveta i uhvatila Fangia za drugu ruku.
Tako je njih troje par sati sjedilo zajedno u sobi i Beba više nikoga nije puštala unutra. Na vratima su se pojavile još neke djevojke, koje je ekspresno istjerala, pa čak i Fangiove dvije nećakinje, koje nikad nije vidjela, pa nije ni znala da su obitelj.
Šest dana Fangio je bio potpuno imobiliziran u krevetu, sa slomljenim vratom i problemima s kralježnicom. Tri tjedna kasnije čitav gornji dio tijela mu je stavljen u gips, koji je nosio tri mjeseca. Iako inicijalne prognoze nisu bile najbolje, Fangio se čudesno oporavio.
"Kad sam izašao iz bolnice i malo o svemu razmišljao, shvatio sam da sam u dvije najveće nesreće u životu jedini krivac bio ja. Oba puta sam bio premoren i tjerao sam se preko vlastitih limita, što je moglo biti kobno. Shvatio sam kako je prokleto lako umrijeti. Jedan trenutak si živ, sljedećeg te više nema", rekao je Fangio.
Ostatak 1952. godine proveo je u Argentini gdje se potpuno oporavio i 1953. se vratio u Europu za novu sezonu Formule 1. Ferrariji su bili predobri pa je u svjetskom prvenstvu završio drugi, a u međuvremenu je ostvario još neke nevjerojatne pobjede u cestovnim utrkama. Pobijedio je na Mille Migliji, 1600 kilometara dugoj utrci po planinskim cestama sjeverne Italije, a krajem godine je slavio na još težoj Carreri Panamaericani, 3200 kilometara dugoj utrci po Meksiku.
Imao je već 42 godine, ali ono najbolje od čudesnog Argentinca tek je trebalo doći. Godine 1954. i dalje je bio u Maseratiju, sve dok u Formulu 1 nije ušao Mercedes. Nakon par utrka Fangio je prešao u njemačku momčad, slavio na ukupno osam od 12 utrka i došao do svojeg drugog naslova svjetskog prvaka.
Horor u Le Mansu
Mercedes je svoj iznimno napredni bolid W196 dodatno unaprijedio za sljedeću sezonu u kojoj je Fangio redao pobjede i opet osvojio naslov svjetskog prvaka. No, te godine je opet gledao smrti u uoči i izbjegao je za dlaku, treći put u životu.
Usred sezone Fangio je otišao u Le Mans, na legendarnu 24-satnu utrku, gdje je vozio za Mercedes s mladim Stirlingom Mossom, jednim od najtalentiranijih mladih vozača u to vrijeme. U drugom satu utrke, u 35. krugu, Fangio i Jaguarov vozač Mike Hawthorn borili su se za pozicije. Hawthorn je prestigao Lancea Macklina, koji je zaostajao čitav krug i uzdignutom rukom signalizirao da ulazi u boks, maknuo se u stranu i počeo naglo kočiti.
Macklina je jako iznenadio Hawthornov manevar i, u želji da ga izbjegne, naglo je skrenuo i zanio se u stranu. Na njega je pri brzini od 220 kilometara na sat naletio Pierre Levegh, također u Mercedesu, koji više nije imao vremena ni mjesta izbjeći nesreću. Levegh i Macklin krenuli su prema zidu, a Fangio je nevjerojatnim refleksima uspio proći između njih i spasiti se.
Nakon što je udario u Macklina, Leveghov bolid vinuo se u zrak, okrenuo se nekoliko puta i izbacio Levegha, koji je na mjestu poginuo. Bolid je preletio jedan dio tribina, sletio i zabio se u betonski zid. Od siline udarca, iz auta su izletjeli motor, ovjes i, ključno, poklopac motora. Svi dijelovi odletjeli su na drugu tribinu, a hauba je, prema riječima svjedoka, poput giljotine doslovno odrubljivala glave tijesno natiskanim gledateljima.
U najstravičnijoj nesreći u povijesti autosporta poginula su 83 gledatelja, a još 120 ih je bilo ozlijeđeno. Organizatori su shvatili da je sigurnost na stazama vrlo loša, da su gledatelji preblizu stazama, pa su do kraja sezone otkazane sve utrke, osim velike utrke Formule 1 u Silverstoneu i u Monzi.
Fangio, koji nakon te nesreće više nikad nije vozio Le Mans, bio je drugi u Silverstoneu i prvi u Monzi te došao do svojeg trećeg naslova svjetskog prvaka. Mercedes, šokiran nesrećom u Le Mansu, na kraje te godine povukao se iz Formule 1.
Enzo Ferrari ga nije volio, ali je znao da će s njim pobjeđivati
Fangio je ostao bez momčadi, ali ne zadugo. Zagovaratelji teze da Fangio nije najveći vozač u povijesti uvijek su tvrdili da je Argentinac mudro birao momčadi za koje će voziti i da je uvijek birao one za koje je smatrao da u tom trenutku imaju najbolji bolid.
Tako je 1956. prihvatio poziv Enza Ferrarija. Legendarni Talijan nije previše volio Argentinca, ali je znao da je on najbolji vozač na svijetu i da će mu donijeti titule. Nije ni Fangio preveliki obožavatelj Ferrarija, ali je znao da je to najbolji bolid i da mu daje najbolje šanse za četvrti naslov.
No, iako je Ferrari imao sjajan bolid, Fangio je imao dosta problem. Za razliku od Mercedesa, gdje je imao svojeg mehaničara, u Scuderiji su svi mehaničari radili na svim bolidima. Fangio je Enzu prijetio da će otići ako mu ne dodijeli njegovog osobnog mehaničara, na što je Enzo i pristao.
Kad je imao svojeg mehaničara, Fangio je mogao podešavati bolid kako je želio i počeo je nizati pobjede. Nizao ih je i Stirling Moss u Maseratiju i njih dvojica su u zadnjoj utrci sezone u Monzi direktno odlučivali o svjetskom prvaku.
Fangiu je dovoljno bilo drugo mjesto, ali je pred kraj utrke imao problema s volanom i morao je odustati. No, uskočio mu je momčadski kolega Peter Collins, koji mu je prepustio svoj bolid i omogućio mu da dođe do drugog mjesta i opet osvoji naslov prvaka.
Zeleni pakao
Iako je obranio naslov, Fangio nije bio prezadovoljan Ferrarijem i 1957. vratio se u Maserati, koji je imao najbolji bolid, 250F. U njemu je Argentinac nastavio pobjeđivati i na Veliku nagradu Njemačke, na Nürburgring, stigao je kao vodeći u poretku i tri pobjede u sezoni.
U to vrijeme i sve do 1976. godine VN Njemačke vozila se na zloglasnom Nordschleifeu, 23 kilometara dugoj brutalnoj stazi kroz šumu, promjenjive uvjete i tisuću i jednim potencijalnim problemom s kojim se vozači mogu susresti.
Fangio je na Nürburgringu slavio i u Mercedesu (1954.) i Ferrariju (1956.), ali u Maseratiju je sad već 46-godišnjak bio još brži. U kvalifikacijama je osvojio pole-position i vlastiti rekord staze iz prošle sezone srušio za nevjerojatnih 16 sekundi. Drugoplasirani u kvalifikacijama, Mike Hawthorn, zaostao je tri sekunde.
Fangio je u kvalifikacijama vidio da novi Maserati jako troši gume na izrazito zahtjevnoj stazi, pa je s ljudima iz momčadi dogovorio da će na pola utrke stati u boks kako bi ih zamijenio. Argentinac je bio toliko pun samopouzdanja da je računao da će dotad već ostvariti dovoljnu prednost da ne osjeti promjenu guma, koja je trebala trajati 20-ak sekundi.
Fangio je letio stazom i do osmoga kruga (od ukupno 21) imao je ogromnih 28 sekundi prednosti. To je kroz sljedeća dva povećao na 30 i onda ušao u boks. Rutinska promjena guma prerasla je u katastrofu. Dok su mijenjali kotače, mehaničari su negdje zagubili jednu od matica. Nisu je mogli naći pa su jurnuli u garažu po novu i siroti Fangio stajao je u boksu 58 sekundi.
Kad se izvukao iz boksa i vratio na stazu, Fangio je bio 40 sekundi iza vodećeg Hawthorna i nije imao nikakve šanse. Ono što je uslijedilo, uz Sennin kvalifikacijski krug u Monte-Carlu 1988. godine, smatra se najnevjerojatnijim vozačkim pothvatom u povijesti utrkivanja i teško da će ga itko ikada nadmašiti.
Nestvarna vremena iz kruga u krug
U prvih par sljedećih krugova Fangio nije mogao ništa, ali kad je potrošio malo goriva i kad su se gume ugrijale, krenuo je u lov na vodeće. U 16. krugu zaostajao je 33 sekunde, u sljedećem krugu skinuo je još sedam i dva kruga prije kraja Fangio je bio "samo" 13.5 sekundi iza Hawthorna.
"Morao sam riskirati, prvi put u životu sam riskirao. Uvijek sam vozio pametno, ne gurajući bolid preko njegovih granica, ali ovaj put se dogodilo nešto čudno. Najednom sam sve više koristio petu brzinu, vozio sam na rubu. Pomislio sam: 'Ajde, jednom možeš ovako, ali nemoj i sljedeći zavoj.' No, nisam stajao. Bolid je postajao sve bolji, sve brži. Samim time i sve opasniji, ali morao sam biti što brži", prisjetio se Fangio utrke života.
Maserati je urlao kroz "zeleni pakao", kako su zvali Nordschleife, a pakao je polako stigao i za Hawthorna i njegova momčadskoga kolegu Petera Collinsa, koji su bili prvi i drugi. Oni nisu imali pojma što se iza njih događa.
"Dva kruga prije kraja na jednoj dugoj ravnici vidio sam dva crvena bolida u daljini. To je bio prvi trenutak u kojem sam shvatio da bih ih mogao dostići", rekao je Fangio, koji je u 20. krugu dvadesetak godina mlađem Collinsu i Hawthornu počeo puhati za vrat.
U tom krugu skinuo je nestvarnih 11 sekundi zaostatka i u jako teškom i opasnom Nordkerveu Fangio je čudesnim manevrom prošao 20 godina mlađega Collinsa i izbio na drugo mjesto. Zadnja meta bio mu je vodeći Hawthorn, koji je bio par metara ispred njega i koji je shvatio da nema nikakve šanse.
Konačno, na pola zadnjega kruga dohvatio je Hawthorna, prošao ga i u cilj ušao s tri sekunde prednosti. Juan Manuel Fangio je tog dana na Nordschleifeu iz kruga u krug rušio vlastiti rekord staze, a u 20. krugu bio je 11 sekundi brži od najboljega kruga oba Ferrarija. Nikad u povijesti nitko na Nordschleifeu nije odvezao takvu utrku, niti na bilo kojoj drugoj stazi.
Poraženi mu jurnuli u zagrljaj
"Nisam bio pretjerano atraktivan vozač u svojoj karijeri, više sam bio pametan. No, tog dana sam napravio neke stvari koje nisam ponovio nikad u životu. Neki potezi koje sam izveo bili su suludo riskantni.
Kad sam izašao iz bolida, shvatio sam da nikad više u životu neću moći odvesti takvu utrku. Dosegao sam vrhunac i vlastiti limit. Nisam više bio toliko gladan pobjeda", rekao je Fangio.
Kad su došli u cilj, Hawthorn i Collins jurnuli su Fangiu u zagrljaj. Klinci su toliko poštivali starog majstora da su mu iskreno željeli čestitati. Sjedili su zajedno, prepričavali trenutke u utrci i željeli čuti od Argentinca kako je uspio pobijediti.
Slučajno ili ne, ta nestvarna pobjeda bila je zadnja u njegovoj karijeri. Fangio je godinu završio kao svjetski prvak, peti put, i ostao u Maseratiju. Nakon što nije uspio pobijediti na Velikoj nagradi Argentine na startu sezone, Fangio je otputovao s kolegama vozačima na Kubu.
Tamo se već dvije godina održavala revijalna utrka na ulicama Havane, koju je zloglasni, brutalni režim Fulgencija Batiste organizirao kako bi Kubu pokazao u lijepom svjetlu. Utrka se vozila po glavnoj gradskoj aveniji uz ocean, gledale su je stotine tisuća ljudi, a Fangio je godinu dana ranije pobijedio.
Iako je Batista pokušavao sve ušminkati i praviti se da je sve savršeno, Kuba je bila na rubu građanskog rata. Revolucionari Fidela Castra skrivali su se po planinama, organizirali demonstracije i željeli skinuti Batistu s vlasti.
Havana je bila karipski Las Vegas za Amerikance i sve željne dobre zabave. Sjedinjene Države pumpale su novac u tu zemlju, osobito u hotele i kasina, i Kuba je bila prepuna bogatih turista. Batista je to iskoristio kako bi im dao još više zabave, pa je organizirao spomenutu utrku. Fangio je 1957. zaradio velikih sedam tisuća dolara za pobjedu, a Batista je za 1958. udvostručio nagradni fond.
Ljubazni otmičari
Tako su u luksuzni hotel Lincoln u Havanu došli Fangio, Moss, Collins i svi drugi najbolji vozači na svijetu. Večer prije utrke organizirana je večera, a Fangia je na stubištu hotela presreo jedan mladić. Predstavio mu se, pokazao mu pištolj i rekao da mora poći s njim.
Fangio se isprva nasmijao smatrajući da je riječ o nekakvoj šali, no kad se pojavio i drugi muškarac i rekao mu da nije riječ o šali, Argentinac je poslušao naredbe.
"Nisam želio dizati paniku kako se ti ljudi ne bi uplašili i kako netko ne bi zaista bio upucan. Rekli su mi da su oni revolucionari pokreta '26. srpnja', da odgovaraju Fidelu Castru i da mi se ništa neće dogoditi", rekao je Fangio.
Njegovom otmicom revolucionari su željeli prikazati režim kao opasan i nesiguran. Jer, ako ne može osigurati svjetskog prvaka u Formuli 1 i svjetsku zvijezdu, kako će osigurati običnog Kubanca?
"Vi ste naš gost i tako ćemo vas tretirati. Jako nam je važno da smo vas oteli, ali vam se ništa neće dogoditi. Nećete sutra startati utrku, a mi ćemo vas osloboditi kad ona završi", uljudno su mu objasnili kad su ga oteli i održali su riječ.
Revolucionari su obavijestili sve svjetske medije, koji su stigli na utrku, da su oteli Fangia i vijest se proširila poput munje. Bijesni Batista, čiji imidž je naglo bio narušen, poslao je vojsku u hotel da čuva stale vozače i pokrenuo ogromnu potragu za Fangiom u Havani.
Lukavi otmičari selili su Argentinca iz kuće u kuću i Batistini ljudi nisu ga mogli naći. Sve je krenulo nizbrdo za diktatora, koji se nadao da će se Fangio pojaviti do starta utrke sljedećeg dana u 14 sati, ali se to nije dogodilo.
Jeo je zlatnim priborom i dobio tranzistor da može slušati utrku
Fangio je za to vrijeme uživao najveći komfor koji su mu gerilci mogli dati. Bila mu je poslužena bogata večera sa zlatnim priborom, mogao je piti što je želio, a i družio se s otmičarima, kartali su i dobro se zabavljali.
Očajni Batista pomaknuo je start utrke za dva sata u nadi da će naći Fangia, no više se nije moglo čekati i utrka je počela bez njega. Otmičari su svojem taocu osigurali i tranzistor kako bi mogao pratiti utrku i svi zajedno su slušali užas koji se odvijao u Havani.
Uz stazu se, zbog kašnjenja starta, natiskalo skoro 300.000 ljudi. Budući da je ogroman broj policajaca tražio Fangia, osiguranje oko staze je bilo vrlo slabo i ljudi su nerijetko pretrčavali ulicu kojom su jurcali bolidi.
U šestom krugu jedan vozač je izletio sa staze, zabio se u ljude te ubio sedmero, a više od pedeset ih je bilo ozlijeđeno. Batista je naredio da se utrka nastavi, ali ona je konačno prekinuta kad su vozači Phil Hill i Bob Said zaustavili bolide nasred staze i rekli da više neće voziti. Ubrzo su to napravili i ostali i kubanska utrka završila je na najgori mogući način.
No, u problemima su bili i otmičari. Budući da su i sami iznimno cijenili Fangia, nisu željeli da mu se nešto dogodi. Bojali su se da bi ga Batista mogao dati ubiti kad ga nađe i za to okriviti njih. Nisu željeli Fangia samo tako pustiti na cestu, pa su ga odvezli pred argentinsku ambasadu i tamo ga ostavili na sigurnom. Ispričali su mu se što su ga zadržali i pustili ga nakon 29 sati.
Fangiova otmica bila je početak kraja Batistina zloglasnog režima. Debakl s Fangiom i stravična nesreća na utrci uzdrmali su povjerenje građana u njegovu vlast. Revolucionari su ojačali i devet mjeseci nakon što su odveli Fangia iz hotela Lincoln, srušili su vlast, a Batista je pobjegao iz zemlje.
Osjetio da je kraj
Fangio se vratio u Europu i na svjetsko prvenstvo, ali to više nije bilo - to. Ne zbog otmice u Havani u kojoj mu, kako je rekao, uopće nije bilo loše. Nego zato što više nije osjećao onaj žar koji je imao prije Nürburgringa.
"Kad sam se sjetio te utrke, osjetio sam strah od samog sebe. Nikad to ne bih ponovio. Nürburgring je bila moja najdraža staza, znao sam svaki njezin centimetar. Tog dana sam je pobijedio, ali mogla je i ona mene. Bio sam svjestan da ne mogu bolje od toga", rekao je Fangio.
Imao je dosta problema s bolidom, a kad je bolid bio dobar, on nije bio. Griješio je, nije bio brz kao prije i u takvom stanju došao je u Reims, na Veliku nagradu Francuske. Bila je to zadnja utrka u njegovoj karijeri.
"Uoči utrke, promijenili su mi amortizere na bolidu, koji je zbog toga išao lošije. Kad sam pitao mehaničare zašto su to napravili, odgovorili su mi da taj proizvođač plaća više od onog starog. Malo mi se u tom trenutku sve to zgadilo, postalo je prekomercijalno.
U 15. krugu mi je propalo kvačilo. Puno toga se dogodilo te godine, bio sam otet, u Indianapolisu mi se pokvario bolid, a ja sam čovjek koji vjeruje u sudbinu. Dok sam se vozio tako stazom bez kvačila, sjetio sam se i svojih roditelja, koji su već bili stari.
Pomislio sam da bih mogao malo više vremena provesti s njima i da još imam vremena nadoknaditi im sve što smo propustili, jer me nije bilo kod kuće godinama. Sve mi se skupilo i odlučio sam da će mi to biti zadnja utrka u životu", prepričao je Fangio.
Hawthorn nije želio poniziti velikog šampiona
Za vodećim Mikeom Hawthornom zaostajao je čitav krug. Kad je došao blizu cilja, Hawthorn je usporio kako bi Fangio smanjio zaostatak i ušao u cilj unutar kruga zaostatka. Britanac je to učinio iz poštovanja prema velikom šampionu jer je smatrao da bi ga inače ponizio. Kad je završio utrku, Fangio je objavio da završava i karijeru.
U vrijeme kad je na stazama godišnje pogibalo troje-četvero vozača, Fangio je preživio, a uz to je bio vrlo uspješan. Kad se vratio u Argentinu, organizirao je večeru za 300 ljudi, na kojoj su bili obitelj, prijatelji, kolege sa staze i svi s kojima se susreo kroz karijeru. Ustao je i održao govor.
"Moj savjet mlađim vozačima je: nikad nemojte doživljavati bolid samo kao vozilo, doživljavajte ga kao punokrvnoga konja, koji se utrkuje kao jedno sa svojim jahačem. U mojem slučaju, jahač je previše ostario i izgubio je entuzijazam da bude na konju.
No, nisam izgubio samo entuzijazam. Izgubio sam svoju obitelj, a u deset godina karijere u Formuli 1 izgubio sam dvadesetak prijatelja, koji su poginuli. Ovakva naša druženja izgledaju kao okupljanja ratnih veterana, koji se prisjećaju onih koji nisu više s njima.
Što uopće ostaje? Novac? Rodio sam se kao siromah, a sad imam više novca nego što mogu potrošiti. Velikani odlaze, a svatko bi trebao otići na vrhuncu. Došao je i red na mene. Preživio bih da budem drugi iza Ascarija ili Collinsa, ali da budem drugi iza nekog početnika jer on ima bolje reflekse bilo bi jako teško za starog prvaka kao što sam ja. Ne želim si to raditi i više se nikad neću utrkivati", rekao je Fangio.
U rodnom Balcarceu otvorio je Mercedesov salon i čitav život bavio se prodajom automobila. Godine 1974. postao je predsjednik Mercedes-Benza u Argentini, a 1987. dobio je i titulu doživotnog predsjednika.
Tu i tamo Fangio se ipak vraćao na stazu, nije stari majstor mogao bez toga. Od 1972. do 1981. mahao je zastavom u ciljnoj ravnini na VN Argentine, a 1978. je kao 67-godišnjak pozvan na 50. obljetnicu Velike nagrade Australije u Melbourneu. Pozvan je bio i 15 godina mlađi Jack Brabham, bivši trostruki svjetski prvak, i njih dvojica trebali su odvesti tri ekshibicijska kruga u svojim bolidima.
Skoro pobijedio mlađeg vozača u boljem bolidu
Fangio je prihvatio poziv, ali samo pod uvjetom da se ta tri kruga utrkuju. Nije Argentinac želio bezveze dolaziti da bi vozio revijalne krugove, nego se želio utrkivati. Brabham se na to nasmijao, ali je pristao i Fangio u Mercedesu W196 i Brabham u svojem Brabhamu BT-19 našli su se na startu.
Vrlo brzo Brabhamu više nije bilo smiješno, jer je vremešni djedica tjerao i njega i njegov deset godina mlađi i moderniji bolid do maksimuma. Tri kruga su se naganjali na oduševljenje tisuća gledatelja, a na kraju su jedan kraj drugoga, u formaciji, prošli ciljnom ravninom.
Kao 70-godišnjak, sad već narušenog zdravlja, u Monzi je vozio demonstrativne krugove u svojim prastarim Alfi Romeu i Ferrariju. Sjedio je u bolidu i 1990., sa 79 godina, i odvezao jedan krug u Silverstoneu. Godine 1994. javno se pobunio protiv ukidanja vozačkih dozvola Argentincima starijim od 80 godina, među koje je i sam spadao.
Nakon što mu je odbijeno produljenje dozvole, Fangio je izazvao ministra prometa i predsjednika Argentinskog auto-moto saveza na 400 kilometara dugu utrku od Buenos Airesa do Mar del Plate. Nisu pristali, ali su ipak napravili iznimku i produljili mu vozačku dozvolu.
Primijetili ste da nismo previše spominjali Fangiov privatni život. Razlog je jednostavan - nije ga baš ni imao. Iako je često bio viđen u društvu djevojaka i imao ih je puno, Fangio nije imao takvu obitelj. Sa spomenutom Bebom bio je u vezi 20 godina i ona mu je rodila sina, kojeg je tek kasnije priznao.
Senna je sve rekao
Puno ljudi se kasnije javljalo i tvrdilo da su njegova djeca, ali Fangio se na to nije previše obazirao iako su neki slučajevi DNK testiranjem potvrđeni. Njegova djeca bili su Alfetta, Maserati 250F, Mercedes W196, Ferrari D50. Njegov dom bile su staze diljem svijeta, a njegova obitelj bili su kolege vozači, koji su 1995. na njegovu sprovodu u Balcarceu nosili njegov lijes.
Fangiovih pet naslova prvaka bili su nedodirljivi sve do 2003. godine, kad je veliki Michael Schumacher osvojio šesti naslov s Ferrarijem, ukupno sedam. Prešao ga je i Lewis Hamilton, a možda bi ga prešao i Ayrton Senna. Neprežaljeni Brazilac, koji je Fangia štovao kao božanstvo, najbolje ga je opisao 1993. godine:
"Netko će prije ili poslije srušiti njegov rekord, ali nitko neće nadmašiti Fangia. Ono što je on ostvario u svoje vrijeme, s četiri različite momčadi, primjer je profesionalizma, hrabrosti, stila i što je sve čovjek u stanju postići. Svake godine netko osvoji svjetsko prvenstvo, ali to ga ne čini svjetskim prvakom. Juan Manuel Fangio bio je istinski svjetski prvak."