S LOPTOM u nogama često djeluje kao čovjek koji je uvijek u pravo vrijeme na pravom mjestu. I sve je dobro dok god ga lopta sluša. Onog trenutka kada to prestane, svima postane jasno da se radi o sasvim neprilagođenom liku. Ivan Perišić je buntovnik bez razloga, a Inter samo još jedna stanica na neuspješnom putu osobnog sazrijevanja.
Sjećam se kad sam prvi put vidio javni nastup Ivana Perišića. Njegov Club Brugge gostovao je u Zagrebu u utakmici Europa lige protiv Dinama. U intervjuu uoči meča, Perišić se osvrnuo i na eventualan pogodak koji bi zabio u toj utakmici i emocije koje bi doživio s obzirom na to da se radi o hrvatskom klubu: "Naravno da ću slaviti gol. Ja sam Hajdukovo dijete i bit će mi jako drago ako zabijem Dinamu." Ne treba posebno napominjati da maksimirska publika to nije najbolje doživjela - pri najavi sastava najveći zvižduci i najgore uvrede bili su upućeni upravo njemu. Nakon utakmice mladi i super samouvjereni igrač posprdno je prokomentirao ono što je doživio: "Ovoga ima samo na Balkanu." Tada sam mislio da se radi o nevinoj emotivnoj reakciji mladog igrača koji tek treba odrasti. Danas se pitam je li to bio prvi znak da Perišić ne shvaća kako svako djelo ima svoje posljedice.
Olić uspio ono što Klopp nije
Perišić je vrlo brzo ušao u fokus javnosti. Potpisao je za Borussiju Dortmund koja je doživljavala najbolju eru još od one kad su bili prvaci Europe, a Perišić je postao ključan igrač hrvatske reprezentacije. Kombinacija njegove prodornosti, realizacije i sposobnosti driblinga bila je nešto što hrvatska reprezentacija tada nije imala. Uz "finjake" Modrića, Rakitića, pa i još uvijek "živog" Kranjčara, Hrvatska je konačno dobila igrača koji može iskorištavati i okomitu dimenziju prostora. Stvari u Borussiji djelovale su idealno - igrao je, zabijao i bio jedan od ključnih faktora na pohodu Kloppove družine do naslova. Život se činio kao medeni mjesec. A onda su krenuli problemi.
Klopp ga je sve češće izostavljao iz ekipe u najjačim utakmicama zbog Perišićevog upornog odbijanja da igra obranu, da slijedi njegove upute i da pripomogne održavanju timske kohezije i na terenu, ali i izvan njega. Nisu pomogla ni javna prozivanja kojima je Klopp inače izrazito nesklon, a već je tada bilo jasno da Klopp nema problem s Perišićem samo kao igračem. Usijana germanska i dalmatinska glava dosegnula je točku u kojoj mjesta za kompromis više nije bilo. Perišić je morao otići, a rješenje je bilo idealno - rastući Wolfsburg. Tamo više nije bilo Felixa Magatha, Atile koji je sezonu prije toga uspio "centrirati" još jednog Đilkoša - Marija Mandžukića, i time mu vjerojatno omogućio ključan korak u karijeri. Ivan Perišić nije imao takvog trenera, ali je imao model koji je preuzeo ulogu. Ivica Olić ne djeluje kao tip koji naročito razumije odnose oko sebe, ali to je strahovito iskrivljena percepcija jednog od naših najuspješnijih reprezentativaca u povijesti.
Olić je odmah snimio Perišića i već ga je nakon prvog treninga pozvao kod sebe na večeru. I dalje relativno neafirmirani Perišić tamo je dobio lekciju koju nikad neće zaboraviti. Olić mu je jasno rekao: "Ti si talentiran igrač, puno talentiraniji od mene. Ja nemam ni 20 posto tvog talenta, ali ako se ne smiriš, ti nećeš imati ni 10% karijere kakvu sam ja imao." Perišića je takav pristup strahovito uzrujao i odupirao se, ali Olić je bio brutalno uporan, izrazito inteligentan i nevjerojatno perceptivan. Perišić je sve češće uviđao kako je stariji kolega u pravu i nije nimalo pretenciozno reći da je Ivica Olić jedan od najznačajnijih trenera u Perišićevoj karijeri. Perišić je tada i u reprezentaciji i u klubu igrao nogomet života. Sjajni nastupi na Euru i kvalifikacijama te odlične partije u Bundesligi izazvali su interes najvećih svjetskih klubova. Perišić je odabrao Inter koji se tada činio sasvim logičnim izborom - velikan u posrtaju koji treba potentne, uzbudljive buduće zvijezde, u kojem ima zagarantiranu minutažu i sve preduvjete za daljnji razvoj. Nažalost, u Interu nije bilo nijednog "Ivice Olića".
Igrač bez granica i buntovnik bez razloga
Ivan Perišić izvanredan je igrač koji vrhunski shvaća prostor u zadnjoj trećini terena, ubojite završnice i velikih mogućnosti da na širokom prostoru naudi suparniku svojom silinom, brzinom i driblingom. Dogodi se da gledate utakmicu i da vam se čini kako ga nitko ne može zaustaviti. Što je ponekad i istina, a to je dokazao i u reprezentaciji u kojoj je godinama bio najkonstantniji i najopasniji igrač. Problem nastaje što Perišić poznaje i prihvaća samo jednu stranu medalje - kad igra dobro. Kad igra loše, on ne igra loše na normalan način. On se duri, širi ruke prema suigračima jer mu nisu pročitali misli u svakom trenutku, donosi loše odluke, sili tamo gdje ne ide, gubi lopte i promašuje. Jednostavno, postane teret i sebi i ekipi. I po treći put u karijeri, čini se da ne shvaća kako problem možda nije ni u navijačima Intera (koliko god njihova očekivanja od njega bila nerealna), ni u Spallettiju, ni u suigračima, nego baš u njemu.
On ne može podnijeti da ga ostali imaju pravo kritizirati i ne razumije da njegova perspektiva nije jedina ispravna. A to sve češće rezultira time da nimalo ne "grize" na terenu, kao da pokušava istjerati svoj inat i pokazati koliko je lošiji Inter koji nema pravog Perišića. Spreman je tvrdoglavo braniti svoj stav i onda kada svi vide da je on dugoročno neodrživ. Ukratko, Ivan Perišić postao je puno bolji igrač od onog golobradog mladića na Maksimiru. Ali nije postao, čini se, mnogo zrelija osoba. Problem njegovih padova nisu ni suparničke obrane, ni treneri koji ga ne razumiju - problem je isključivo njegova percepcija svijeta zbog koje se svađa sa samim sobom i sa svima oko sebe kada stvari ne idu točno onako kako je zamislio. On je krvoločni borac bez suparnika, ljutiti prosvjednik bez cilja i ogorčeni lutalica koji ni od jednog mjesta ne može napraviti svoj pravi dom. Ivan Perišić je, jednostavno, buntovnik bez razloga.
*** Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav uredništva Index Sporta.