U POVIJESTI sporta bilo je epskih kikseva i izgubljenih utakmica koje su se činile dobivene. U svakom sportu koji vam padne na pamet, sjetit ćete se neke priče u spektakularnom raspadu velikih favorita.
Prvi koji pada na pamet je Milan u finalu Lige prvaka 2005. godine i legendarnih 3:3 s Liverpoolom. Ili Bayern u finalu 1999. godine i vodstvo 1:0 u 91. minuti koje se do 93. minute pretvorilo u poraz 1:2 od Manchester Uniteda. Atlanta Falconsi imali su vodstvo 28:3 protiv New England Patriotsa u Super Bowlu 2017. godine pa se raspali, a Golden State Warriorsi imali su vodstvo 3:1 u finalu NBA doigravanja pa izgubili od Cleveland Cavaliersa.
Bilo je toga i u individualnim sportovima, ali nitko nikad nije, kako Englezi kažu, “chokirao” kao što je to 1999. godine na British Openu, jednom od četiri najveća turnira na svijetu, učinio Francuz Jean van de Velde. Da biste doživjeli epske proporcije njegova raspada, ne morate znati baš ništa o golfu, pravilima i sustavu natjecanja. Morate samo imati malo smisla za humor i suosjećanje s francuskim golferom koji je u karijeri ostao upamćen samo zbog tog natjecanja.
Senzacija koja bi bila veća i od Goranova osvajanja Wimbledona
Ni prije, ni poslije tog turnira Jean van de Velde nije napravio praktički ništa na golferskom Touru. Osvojio je jedan manji turnir u Rimu 1993. godine, a iako je bio među najboljim francuskim igračima, nitko izvan Francuske praktički nije znao za njega. Na British Open u legendarnom škotskom Carnoustieju, prije točno 20 godina, stigao je kao 152. igrač svijeta, bez ikakvih realnih šansi da napravi značajniji rezultat.
Vremenski uvjeti bili su katastrofalni i baš svi najbolji golferi, uključujući Sergija Garciju i Tigera Woodsa, jedva su svladavali rupe. Ništa bolji nije bio ni naš junak koji je nakon prvog dana bio 24. u ukupnom poretku i ništa nije odavalo ono što će se dogoditi u sljedeća dva dana. Na press konferenciji nakon prvog dana Van der Veldea su slušala dva francuska novinara (četiri ukupno) i baš nikoga nije bilo briga za njega.
Drugog dana uvjeti nisu bili ništa bolji, a baš se Van de Velde počeo u njima najbolje snalaziti. Agresivnom i iznimno rizičnom igrom Francuz se malo po malo uspinjao u poretku da bi nakon drugog dana senzacionalno bio vodeći.
“Zašto bih igrao ziheraški? Ako idem korak po korak, svejedno bih mogao promašiti, a ovako je zabavnije. Kvragu, što mogu izgubiti?” rekao je Van de Velde engleskim novinarima nakon drugog dana, što je sjajno opisano u Netflixovu dokumentarcu “Losers”.
Problem je što ni on sam nije znao što će na kraju izgubiti.
Dvorana u golf-klubu u Carnoustieju je nakon drugog dana bila premala za više od 200 novinara koji su željeli saznati tko je potpuni autsajder koji rastura na jednom od najvećih turnira na svijetu. Van de Velde bi bio prvi Francuz pobjednik The Opena nakon 1907. godine i njegovo ime preko noći je postalo prva vijest u tamošnjim medijima.
Van de Velde je nastavio sa sjajnom igrom te je uoči finalne runde bio vodeći golfer na turniru sa šest udaraca prednosti ispred pratnje. Svi su očekivali njegov kolaps, ali se rasterećeni Francuz nije dao. Očaravao je rizičnom i potpuno nelogičnom igrom, ali išlo mu je baš sve što je pokušao. Da je s Mjeseca igrao, Van de Velde bi vjerojatno pogađao rupe i činilo se da ga ništa ne može zaustaviti.
Novinari već počeli slati izvještaje o njegovoj pobjedi
Na zadnju, 18. rupu posljednjeg dana došao je s tri udarca prednosti. Nogometnim rječnikom, vodio je 3:0 u 85. minuti, teniskim je imao 5:1 u petom setu i servis, a košarkaškim 20 razlike tri minute prije kraja. Sve je bilo u njegovim rukama, a novinari koji su pratili turnir, počeli su već slati izvještaje o njegovoj pobjedi i kopati njegovu biografiju kao najnevjerojatnijeg pobjednika Opena. Jednostavno, nije bilo šanse da to ispusti.
Van de Velde čak nije morao igrati preziheraški da dođe do titule. Mogao je malo riskirati i svejedno je imao golemu prednosti koju bi i amaterski golfer vjerojatno zadržao do kraja. Ukratko, da je igrao najnormalnije moguće, osvojio bi naslov i tada golemih pola milijuna eura.
No Van de Velde nije bio običan, proračunati golfer. On je od cijelog turnira napravio spektakl nevjerojatno rizičnom igrom i uz jako puno sreće pa je zaključio da ne bi bilo u redu da na zadnjoj rupi promijeni taktiku.
Ono što je uslijedilo upamćeno je kao jedan od najvećih raspada u sportskoj povijesti.
Ta zadnja rupa bila je nezgodna s potokom koji ju je presijecao na jednom mjestu i visokom travom s desne strane, ali pametnim odabirom palica, nije trebala biti nikakav problem. No Van de Velde ne bi bio Van de Velde da je igrao logično pa je za prvi udarac odabrao palicu “iron 1”, notornu po teškoj kontroli čime si je potpisao smrtnu presudu. Od svih palica koje je imao u torbi, Van de Velde je odabrao najmanje logičnu.
Njegov prvi udarac odletio je toliko daleko udesno da je loptica sletjela na susjednu, 17. rupu i umalo završila u potoku. No čak i u tom trenutku Van de Velde je imao sreće jer je s mjesta na koje je loptica sletjela i dalje imao neometan put do rupe i pobjede. Jedan dobar udarac odnio bi lopticu prema rupi odakle bi rutinski odveo lopticu i sebe do pobjede.
Van de Velde je dobro odmjerio udarac (opet krivom palicom) i loptica je krenula kamo je trebala.
“Dok je loptica letjela, čuo sam oduševljenje u publici, a onda su svi uglas onako razočarano uzdahnuli. Što se događa? Nisam imao pojma”, prisjetio se Van de Velde.
Njegov udarac bio je dobar, ali mu je u ključnom trenutku sreća konačno okrenula leđa. Loptica je udarila u ogradu ispod tribina, sletjela na rub zidića s druge strane “zelenog” i potom u travu visoku do struka točno iza spomenutog potoka. Francuz je sad potpuno zakomplicirao situaciju, ali je i dalje bio u situaciji da se jednim dobrim udarcem može izvući. I dalje bi pobijedio s ukupno šest udaraca do rupe (konkurenti su putem malo kiksali), a tek je bio na trećem udarcu, 60-ak metara od rupe. Van de Velde je mogao uzeti kazneni udarac i vratiti lopticu ondje gdje je bila prije tog udarca, ali je odlučio igrati. Jer što može poći po krivu?
Nezaboravna fotografija
Van de Velde se namjestio na udarac, zamahnuo i uspio izvući lopticu iz trave. Ono što nije uspio jest dati joj dovoljno snage da preleti potok pa je ona na užas svih okupljenih završila u - vodi. U jednoj od najlegendarnijih scena u povijesti golfa, nesretni Van de Velde je skinuo cipele i čarape, podignuo nogavice i zakoračio u mutni i blatnjavi potok. Definicija sportske katastrofe savršeno je opisana u toj fotografiji.
Jean se ponadao da će lopticu nekako uspjeti izbaciti iz nabujale vode pa je pokušao procijeniti situaciju. Čak i da je uspio ispucati lopticu iz vode, što je samo po sebi bilo jako teško, Van de Velde je morao prebaciti i dva metra visok nasip oko potoka pa je nakon kraćih konzultacija odlučio uzeti kazneni udarac i vratiti lopticu ondje gdje je bila.
“Dok je prilazio mjestu s kojeg je poslao lopticu u potok, potiho mi je rekao: ‘Sranje, izgubio sam’”, prisjetio se francuski sudac koji je bio na turniru.
No čak ni tad još nije sve bilo izgubljeno. Iz ponovljenog udarca Van de Velde je poslao lopticu u pijesak nedaleko od loptice koju je tamo nešto ranije bio poslao Craig Perry. Francuz je sad morao odigrati savršen udarac te iz prve pogoditi rupu, što bi mu donijelo pobjedu. Perry je odavno ispao iz svih kombinacija.
“Rekao sam mu: ‘Čekaj, maknut ću ti se da se što bolje pripremiš.’ Želio sam mu olakšati tu tešku situaciju pa sam htio završiti svoj red i omogućiti mu što više prostora i potreban mir”, rekao je Perry.
Australac je htio što prije otići s terena dok se Van de Velde pripremao za supertežak udarac za naslov prvaka. Na opću nevjericu, Perry je napravio ono što je trebalo Van de Veldeu - iz prve je iz pijeska pogodio rupu, što Van de Veldeu nije uspjelo. Potpuno je promašio šesti udarac i poslao lopticu daleko ulijevo.
Čarolija je nestala
Van de Velde u tom trenutku više nije mogao do izravne pobjede, ali si je jednim dobrim udarcem mogao osigurati doigravanje sa Škotom Paulom Lawrijem i Amerikancem Justinom Leonardom. Za divno čudo, protiv svake logike, Van de Velde je odigrao savršen udarac iz vrlo teške pozicije s tri metra i kupio si drugu šansu u doigravanju.
Čarolija je nestala, a iako su svi navijali za njega, Van de Velde je na kraju završio na trećem mjestu. Pobijedio je Paul Lawrie koji je na početku finalne runde zaostajao deset udaraca, što je bio i ostao najveći povratak u povijesti profesionalnog golfa. No nitko taj British Open ne pamti po nevjerojatnoj Škotovoj pobjedi, već po epskom raspadu Jeana van de Veldea. Neki drugi sportaši takav kolaps doživjeli bi katastrofalno i prestali bi se baviti sportom. Mnoge su teški porazi na kraju slomili, ali Van de Velde nije bio takav tip.
“Bio sam ljutit, bijesan, očajan. Bio sam tako blizu, a opet tako daleko. No vjerujem da se stvari uvijek događaju s razlogom. Nakon takvih poraza moraš naći neko racionalno objašnjenje ili živjeti s tim ako ga ne nađeš. Tu vidiš tko si zapravo i od čega si napravljen. Kad sam se vratio u svoj klub nakon tog ljeta, zatekao sam oko 200 djece koja su željela igrati golf. Inače bi ih bilo deset ili 15. Meni je to bilo dovoljno. To je samo sport, a u životu ima puno važnijih stvari”, prisjetio se Van de Velde.
Jean Van de Velde prestao je igrati golf 2008. godine. Nikad prije ni poslije tog ludog tjedna u Škotskoj 1999. godine nije došao ni blizu osvajanja jednog od najvećih turnira.