U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Enrique Castro Gonzalez Quini u drugoj polovici 1970-ih i početkom 1980-ih bio je najbolji golgeter Španjolske i zvijezda Barcelone. Njegova otmica i neizvjesnost koja je trajala punih 25 dana duboko su potresli Španjolsku, a priča o akciji oslobađanja karizmatičnog napadača je filmska.
OD 1923. do danas, dakle u više od 100 godina, na Wembleyju, hramu engleskog i svjetskog nogometa, Engleska i Španjolska odigrale su sedam utakmica. Pet su puta slavili Englezi, jedan susret je završio remijem, a samo jednom je pobjeda otišla u Španjolsku. Dogodilo se to 25. ožujka 1981. Bila je to prijateljska utakmica. Rezultatski, ni po čemu važna ni bitna. Uglavnom, jednima i drugima je poslužila da izbornici vide kako im momčadi dišu pred Mundijal u Španjolskoj iduće godine.
Satrustegui je zabio za rano vodstvo Furije, izjednačio je Glenn Hoddle, a pobjedu gostima donio je Zamora u 32. minuti. Na prvu, bila je to utakmica koja bi, da je sve bilo normalno, ostala tek fusnota u nogometnim kronikama jednog i drugog Saveza. Međutim, nije bilo sve normalno. Ništa nije bilo normalno i nakon susreta nitko na stadionu nije ostao ravnodušan.
Španjolci su se grlili, skakali od sreće, slavili kao da su osvojili SP usred Londona, a ni Englezi nisu previše tugovali. Štoviše, ponašali su se kao da netom prije nisu izgubili pred svojim navijačima. Čestitali su protivničkim igračima, a na licima im se moglo vidjeti zadovoljstvo i olakšanje.
Jedinu pobjedu Španjolske na Wembleyju u jednoj bezveznoj utakmici slavili su svi - i Englezi i Španjolci
Navijači Engleske su na nogama aplaudirali i skandirali ime jednog nogometaša koji te večeri uopće nije bio na terenu. Nije bio ni u Londonu. Bio je stotinama kilometara dalje gdje se upravo u tim trenucima okončala 25-dnevna agonija. Njegovo ime je bilo Enrique Castro Gonzalez Quini.
Tijekom drugog poluvremena gore ukratko opisane utakmice, službeni komentator na Wembleyju je preko razglasa rekao kako je nakon 25 dana zatočeništva na slobodu pušten najbolji strijelac Barcelone i najbolji napadač Španjolske Quini.
Od tog trenutka nikome više nije bilo do igre. Engleze nije bilo briga za poraz, Španjolci su jedva čekali da sudac odsvira kraj i da mogu požuriti kući vidjeti svog suigrača, a navijači Engleske pozdravili su sretan epilog jedne od najdramatičnijih epizoda u povijesti nogometa, koja se u mitologiji slavnog katalonskog kluba naziva "Najgorih i najmučnijih 25 dana u povijesti Barcelone."
Iz današnje perspektive, kad je moderni nogomet u svojoj punoj snazi, a najveće zvijezde maksimalno izolirane i zaštićene od svakog neformalnog kontakta s navijačima, teško je i zamisliti da nekad, pa i ne baš tako davno, nije bilo tako. Štoviše, bilo je baš suprotno. Sve do konca devedesetih, čak i u najvećim klubovima, postojala je snažna veza između igrača i navijača.
Nogomet tada nije bila igračka u rukama menadžera, PR agencija i bogatih TV kuća, a igrači, ma koliko veliki i slavni bili, nisu bili pod stalnom paskom čuvara niti su živjeli u nekom paralelnom svijetu, u balonu nedostižnom za one koji ih prate i obožavaju.
Igra je pripadala radničkoj klasi, a igrači, koji su potjecali upravo iz tog miljea, bili su svjesni toga. Najnormalnije su, bez ičije pratnje, hodali ulicama, sjedali u kafiće ili restorane, radosno potpisujući autograme fanovima i ležerno ćaskajući s njima o nogometu.
"Bilo je to doba kad su se igrači mogli družiti s navijačima i nije bilo problema. Stari Jim bi sjedio u kutu i pušio cigarete Woodbine, a mi smo na šanku pili krigle", za Independent je rekla legenda Arsenala iz devedesetih Lee Dixon. Bilo je to takvo doba. Nevino i romantično. Na neki način, takvo poimanje nogometa dovelo je do vjerojatno najfilmskije priče ikad u nogometu. One o otmici Quinija.
Danas je Barcelona sinonim za blještavilo i trofeje, nekad nije bilo tako
Danas kad pričamo o Barceloni, pred očima su nam sjaj i blještavilo svih trofeja koje su Katalonci osvojili u posljednjih tridesetak godina. Kad zatvorimo oči, vidimo Romarija, Stoičkova, Ronaldinha, Messija, Xavija, Iniestu, tiki-taku, La Masiju, Pepa Guardiolu... Sve ono bez čega današnji nogomet ne bi mogao biti zamisliv.
Prije pola stoljeća to nije bilo tako. Španjolskom je desetljećima vladao fašistički diktator Francisco Franco, koji nije mogao smisliti Katalonce i njihovu težnju za autonomijom i slobodom. Nogometni klub Barcelona za Kataloniju je bio puno više od kluba.
Kroz nogomet su Katalonci kanalizirali svoje želje i snove, a Barcelona je bila osnovni dio njihovog identiteta. Zato je Franco činio sve da klub bude što je više moguće marginaliziran. Pravilo je bilo - mogu svi, samo ne oni.
Barcelona je do dolaska mesije Johana Cruyffa 1973. punih 14 godina čekala na naslov prvaka. Legendarni Nizozemac joj ga je donio već u prvoj sezoni, a onda sve iznova. U idućih šest sezona, pet naslova je otišlo na Santiago Bernabeu, a jedan na Vicente Calderon. U Kataloniji su bili frustrirani i pokušavali su sve da dođu do toliko željene titule.
Smrt fašista Franca bila je prilika koju su Katalonci željeli iskoristiti da napokon dođu do titule
Franco je umro 1975. i u Barci su misli da će se preko noći nešto dramatično promijeniti. Prevarili su se. Diktator je otišao, ali iza njega je ostao čitav upravni aparat države koji nije mogao preko noći nestati. Ipak, kako su godine prolazile, postepeno je dolazilo do sve veće liberalizacije društva i kidanja okova rigidnog centralizma. Tu su na Camp Nouu vidjeli svoju priliku.
U ljeto 1980. doveli su dva igrača za koje su smatrali da su garancija za naslov prvaka. Prvi je bio Nijemac Bernd Schuster, najbolji igrač netom završenog Eura i najveća mlada nada Europe, te Quini, najbolji igrač Sporting Gijona i trostruki osvajač nagrade Pichichi, za najboljeg strijelca La Lige. Transfer Nijemca su svi pozdravili u Barceloni, no Quini je dočekan s velikom sumnjom i gomilom upitnika.
Premda je bio bez konkurencije najbolji golgeter u Španjolskoj, katalonski mediji gunđali su na upravu Barce i njenog predsjednika Josea Luisa Nuneza jer je za 32-godišnjeg veterana izdvojio za to doba ogromna 82 milijuna pezeta (493 tisuće eura).
Međutim, Nunez je vjerovao da mu je upravo igrač poput Quinija potreban za ostvarenje sna. Quini je bio paklen igrač, ubojica u kaznenom prostoru i čovjek koji je iz ničega mogao zabiti. Njegova još veća vrijednost je bila u tome što je kao čovjek bio fantastičan.
Quini je bio rođeni lider kojeg je obožavao čak i ludi Schuster
Rođeni lider, ogroman u svojoj skromnosti i kohezivni element svlačionice. Pokraj Quinija, nije se moglo dogoditi da u momčadi dođe do sukoba ili nekih iščašenih ponašanja. Jednostavno, posjedovao je u sebi nešto karizmatično.
Čak i Schuster, taj ludi Švabo, koji je bio pojam za skandale, u Quinija je gledao kao u Boga i kad bi u nekom naletu ludila ugledao suigračev prijekorni pogled, smirio bi se. Quini je uživao u Barceloni, ali jako je dobro znao kroz što je sve prošao da dođe do najveće moguće razine.
Toga je bio itekako svjestan. Nije zaboravio da je odrastao u najvećoj mogućoj bijedi i da mu je nogomet spasio život. Bio mu je zahvalan, a upravo zbog ogromne skromnosti, vječne nasmijanosti i enormnog optimizma, Quinija su voljeli baš svi. Navijači, suigrači, ali i protivnici.
"Bio je čarobnjak koji je stvarao magiju kad to nitko ne bi očekivao. Uvijek je znao gdje će doći lopta i uvijek je bio spreman. Zato je zabio toliko puno golova. Imao je nos za gol kakav rijetki imaju. Quini nije bio zvijezda nogometa, bio je zvijezda golova", za El Bruja, odnosno Vješca, kako mu je bio nadimak, rekao je španjolski novinar Jose Joaquin Brotons.
Odrastao je u bijedi igrajući nogomet na polju drvenog ugljena
Enrique Castro Gonzalez, poznatiji kao Quini, rođen je 13. rujna 1949. u Oviedu, glavnom gradu regije Asturije. Kako je otac Enrique dobio posao u tvornici za proizvodnju čelika Ensidesa, obitelj se preselila 35 kilometara sjevernije u gradić Llaranes, umjetno naselje stvoreno za život osam tisuća radnika čeličane. Malenom Quiniju, klincu od pet godina, selidba je teško pala.
Iza sebe je ostavio prijatelje i relativno ugodan život u Oviedu, da bi otišao živjeti u nekakvu mračnu vukojebinu u kojoj se podrazumijevalo da posao s čelikom prelazi s koljena na koljeno. Možda mu je ta mentalna snaga koju je imao još u formativnim godinama pomogla tog beskonačnog ožujka 1981. da izdrži muku koja bi vjerojatno slomila obične smrtnike.
Od malih nogu Quini i dvije godine mlađi mu brat Jesus bili su zaraženi nogometom. On im je bio način da zaborave gdje žive i kako žive. Nogomet nisu igrali samo dok su spavali.
"Imam jednu fotografiju kad sam imao svega 16 mjeseci. Na njoj grlim nogometnu loptu", rekao je Quini u velikom intervju za La Nuevu Espanu. "U blizini salezijanske škole, koju smo brat i ja pohađali, nalazilo se polje drvenog ugljena. To polje je bilo naše svetište jer smo samo tamo mogli igrati nogomet. Morali ste paziti da ne padnete jer bi vam se ugljen zabijao pod kožu. Sjećam se da su mi koljena bila puna rana. Ali, nije nas bilo briga. Nije se baš za pohvaliti, ali nisam bio dobar učenik. Brat i ja smo zbog nogometa izluđivali roditelje. Umjesto knjiga, u torbu smo stavili loptu, a umjesto u školu, otišli bismo na igralište La Tobe. Stalno su nas kažnjavali, ali nije bilo pomoći."
Quini se prisjetio jedne situacije kad je otac njega i brata upisao u školu Ensidesa kako bi naučili zanat i što prije se mogli zaposliti u tvornici.
"Otac je na koncu školske godine svratio do škole kako bi vidio kakve ocjene imamo. Tamo su mu rekli da nas ne poznaju, da se cijelu godinu nismo pojavili na satu. Ubio je boga u meni i Jesusu kad je došao kući. Međutim, otac je bio odličan čovjek. Puno je toga žrtvovao za nas, a nisam siguran koliko smo mi to znali cijeniti. Ipak, uspjeli smo. I brat i ja. Obojica smo postali profesionalni igrači", priča Quini i nastavlja:
"Najmlađi brat Falo je također kao klinac igrao nogomet, ali nije bio dovoljno uporan, pa je odustao. Želio sam biti vratar, bio sam dobar u tome, ali Jesus, malo mlađi od mene, ali puno viši, samo me gurnuo prema naprijed: 'Ti si malen, idi naprijed i zabijaj golove. Ja ću otići na gol.' Srećom, poslušao sam ga", u istom je intervju ispričao naš junak.
Teška i gruba sredina odmah je prihvatila došljaka koji se za poštovanje izborio šakama i talentom
Llaranes nije bilo mjesto gdje se pokazivala slabost. Posebice ne ako si bio došljak iz velikog grada. Quini je u početku morao proći i u tu vrstu inicijacije i nije se jednom tukao s puno starijim momcima. Niti jednom nije pokleknuo. Upornost, tvrdoglavost i odlučnost kojom je prštao učinili su da u kratkom roku bude prihvaćen od okoline.
A talent za nogomet samo je ubrzao čitav proces prilagodbe. Iako je nogomet igrao od jutra do mraka, male su bile šanse da ga u Llaranesu netko primijeti. Toga je bio svjestan, pa je ipak nekako završio školu. Za svaki slučaj. Ali, nikad, niti u jednom trenutku, nije odustao od svog sna.
Nogomet mu je tada bio puno više hobi nego plan za budućnost i, htio-ne htio, morao se zaposliti. Nakon što je napunio 18 godina, dobio je posao u tvornici Montajes del Tera. "Završio sam za električnog zavarivača. Eto me, s plamenikom u rukama. Iskre su mi padale niz leđa. Mislio sam da je to moja sudbina. Quini, zavarivač", pričao je.
Posao u čeličani nije smjela biti sudbina najboljeg španjolskog golgetera
Međutim, taj posao nije mogao niti je smio biti njegova sudbina. Ona je imala druge planove za Quinija. Čeličana Ensidesa je imala amatersku momčad koja se natjecala u trećoj ligi, a igrači koji su potpisivali za nogometnu momčad imali bi zajamčenu budućnost u tvornici.
Potpisao je s 19 godina, a u debiju protiv Marino de Launce zabio je pobjednički gol. To je bio tek početak. Već u prvoj sezoni zabio je 17 golova u 22 utakmice i zapeo za oko brojnim klubovima, između ostalim, Oviedu i Sporting Gijonu.
Šezdesetih godina Ensidesa je imala vrlo dobre odnose s dva velika kluba asturijskog nogometa - Oviedom i Sportingom. Tada su oba kluba igrala u Segundi, a jednom tjedno je Quinijev klub trenirao ili s jednim ili s drugim klubom. "Tada su me primijetili", priča Quini i dodaje kako je Oviedo, klub iz njegova rodnog grada, prvi stupio u kontakt s obitelji Castro.
Otac Enrique je, na iznenađenje cijele obitelji, odbio ponudu. Naime, cijela je obitelj, logično, navijala za Oviedo, ali Enriqueu senioru se nije svidio prijedlog ljudi iz kluba.
"Kad su došli kod nas doma, moj ih je otac najprije pitao zašto me žele. Rekli su mu da sam dobar, ali da me na početku žele prebaciti u svoju B momčad, koja se natjecala u trećoj ligi. Otac im je rekao da se isplati mijenjati ekipu samo ako je u pitanju rang više. Premda nam je gotovo cijela obitelj u Oviedu i prilagodba bi mi bila puno lakša, otac im je rekao da je meni itekako dobro u Ensidesi", za La Nuevu Espanu je ispričao Quini. Pokazat će se, bio je to najbolji mogući potez.
Sporting ga je oteo iz ruku kluba za koji je navijala cijela obitelj
Sporting je u sezonu 1968./68. u Segundi krenuo jako loše i hitno im je trebao napadač. U zimskom prijelaznom roku kupili su Quinija. A u paketu je stigao i brat Jesus, koji će postati ikona Gijona. Za Sporting je u periodu od 1968. do 1985. Jesus Castro na vratima stajao čak 417 puta.
"Ne znam koliko su platili. Možda 25 tisuća pezeta. Bilo je to dovoljno za život, ali usporedimo li to s novcem danas, naravno da je svota bila smiješna. Međutim, sreća da je Sporting jako loše počeo sezonu jer se sigurno priča ne bi razvila na ovaj način."
Viši rang i puno ozbiljniji nogomet nije ga nimalo činio nervoznim niti ga je pokolebao. Prve sezone je postigao 15 golova, a iduće je bio ključni igrač pohoda Sportinga u Primeru kao najbolji strijelac druge lige. U 11 sezona igrajući za klub iz Gijona, Quinigol samo jednom na kontu nije imao dvoznamenkast broj golova.
Nakon samo godinu i pol igranja na ozbiljnoj razini, Quini je dobio poziv u reprezentaciju Španjolske. Izbornik je bio legendarni Laszlo Kubala, kojeg nije bilo briga za imidž ili reputaciju igrača koje je vidio u nacionalnom sastavu. U zanimljivom golgeteru iz Sportinga vidio je reprezentativni kalibar.
"Za poziv sam čuo na radiju. Mislio sam da se netko šali sa mnom. Otkud ja tamo? Tada je prvi napadač reprezentacije bio Garate iz Atletico Madrida. Odličan igrač i krasna osoba. Prvi nastup sam imao u Zaragozi protiv Grčke. Pobijedili smo 2:1, a ja sam ušao umjesto Garatea i zabio sam za pobjedu", prisjetio se Quini debija za Furiju.
Barcelona ga je dugo vabila, moljakala da dođe, nagovarala, objašnjavala mu da je odavno prerastao mali Gijon, ali Quini nije bio pohlepan. Uživao je u svojoj Asturiji. Obožavao je igrati za raju, za nju zabijati i s njom se nakon utakmica veseliti i družiti.
Ipak, nakon što je u 12 godina postigao 215 golova u 380 nastupa za Sporting, odlučio je prihvatiti poziv iz Katalonije, u koju je stigao kao aktualni osvajač trofeja Pichichi (tri puta je tu nagradu osvajao kao igrač Sportinga).
Kako smo već napisali, u sezonu 1980./81. Barca je ušla sa stavom sad ili nikad. U klubu su smatrali da imaju momčad dovoljnu jaku da prekinu sedam godina dugu sušu. No, početak nije bio najsretniji. Momčad koju je vodio slavni Helenio Herrera nije najbolje počela, izgubila je pokoji bod tamo gdje nije smjela i očito je bilo da je trebalo neko vrijeme da se Schuster i Quini uklope u ostatak ekipe.
Barca je bila u naletu, Quini je trpao, trofej je bio nikad bliže, a onda je došla ta noć
A onda je krenulo. Nijemac je kreirao i namještao, a Vještac je trpao. Protiv Herculesa 1. ožujka 1981. u pobjedi 6:0 na Camp Nouu zabio je dva puta i na kontu je imao 20 golova. U tom trenutku bio je daleko najbolji strijelac lige, a Barca je stigla na samo dva boda od vodećeg Atletica.
Ostalo je pet kola do kraja, a idućeg vikenda na rasporedu je u Madridu bio derbi za prvo mjesto. Barca je bila u puno boljoj formi, Quini i Schuster bili su nezadrživi i za nogometnu javnost u Španjolskoj Blaugrana je bila veliki favorit.
Quini je nakon utakmice protiv Herculesa dao kratki intervju za RTVE-Barcelona Cronica Esportivu u kojem je najavio derbi s Atleticom i, ne sluteći ništa, krenuo prema svom automobilu jer je trebao u zračnoj luci dočekati suprugu Mari Nieves, ljubav iz školskih dana, i djecu koji su se vraćali iz Ovieda.
Na putu prema zračnoj luci, oko 21 sat navečer, Quini se zaustavio na benzinskoj pumpi na Placa de Comas. Dok je točio gorivo, nije obraćao pažnju da je iza njega parkiran, kasnije će se pokazati, ukradeni Seat registarskih oznaka M9955AX. Trojica muškaraca strpljivo su čekala da nogometaš plati račun i krene prema vozilu.
Dok je otključavao Ford Granade, na leđima je osjetio cijev zahrđalog Colta 45 i čuo prigušene riječi: "Ni riječi, ulazi u kombi." Nije stigao ni zatvoriti vrata svog automobila. Dvojica napadača sjedila su naprijed, preplašeni Quini je sjedio između njih, a treći je na stražnjem sjedalu s pištoljem u ruci pazio da nogometaš bude miran. Odvezli su se do kombija koji su parkirali u blizini.
Svezali su mu ruke i na glavu stavili kapuljaču. Ubacili su ga u sanduk, koji je bio tek nešto dulji od metra, bez da su mu riječ rekli tko su i što uopće žele. Dok je Mari Nieves sad već nervozno čekala supruga na aerodromu u Barceloni, on je otet i odveden u nepoznatom pravcu.
Početak agonije koja je trajala 25 dana
Nakon više od dva sata čekanja, Mari je, vidjevši da joj supruga nema, uzela taksi i s djecom se odvezla kući. Mislila je da je došlo do nesporazuma u komunikaciji, da joj je suprug vjerojatno pogrešno shvatio kad je zrakoplov trebao sletjeti u Barcelonu i da će ga pronaći kod kuće. Vidjevši da je stan prazan, uhvatila ju je panika. Oko 2 sata ujutro nazvala je Quinijevog suigrača iz Barcelone i najboljeg prijatelja Josea Ramona Alexanka.
"Prošlo je 2 kad me Mari nazvala. Rekla mi je da Quinija nema, da je nestao. Mari je snažna žena, ali tada se jako brinula. Javio sam se zajedničkom prijatelju i nazvali smo nekoliko restorana u koje je često zalazio i razmišljali o tome da ga potražimo u bolnici", kasnije je pričao Alexanko. "Usred noći smo lutali gradom, nismo znali što napraviti i gdje ga tražiti, ali morali smo nešto poduzeti."
Oko 4 sata ujutro uplakana i očajna Mari je nazvala potpredsjednika Barcelone Joana Gasparta. Gaspart je znao da Quini nije čovjek od izlazaka i odmah je shvatio da se nešto ozbiljno dogodilo. Istog trenutka je ustao iz kreveta i nazvao svoje veze u policiji i bolnicama.
"Mislio sam da se dogodila nesreća, ali su me uvjeravali da nije. Da nikakva dojava o udesu nije zaprimljena niti je netko sličan Quiniju te noći primljen u bolnicu. Odmah sam se zaputio u Quinijev stan", te se noći prisjetio Gaspart. Oko 5 sati ujutro Mari je prijavila nestanak supruga.
U 10 sati idućeg jutra kod tržnice Las Corts, svega stotinjak metara od Quinijevog stana, pronađena je Ford Granada nestalog nogometaša. Tek tada je postalo posve jasno da je riječ o otmici. Slučaj je preuzela pravosudna policija, odnosno, odjel za pljačke u Barceloni.
Španjolska policija pokrenula je akciju bez presedana
Pokrenuta je akcija bez presedana u povijesti Španjolske. Jedinica je imala 20 inspektora i jednog višeg inspektora. Policija je postavila prislušne uređaje u Quinijevom stanu nadajući se da će se otmičari javiti sa zahtjevom. Čitava uprava Barcelone je došla u stan čekajući poziv kako bi mogli razgovarati o otkupnini. No, očekivani poziv nije dolazio.
Kako se još nitko nije javio da preuzima odgovornost za otmicu, u policiji su bili spremni za sve scenarije. U početku je fokus bio na brojnim terorističkim organizacijama koje su bile aktivne tih godina u Španjolskoj. U to vrijeme post-Francova Španjolska bila je žarište unutarnjih sukoba i djelovanja raznih terorističkih organizacija kao što su ETA, GRAPO ili FRAP.
Otmice su u to doba bile tužna španjolska svakodnevica, a Quinijeva je posebno digla javnost na noge zbog toga što se dogodila svega šest dana nakon talačke krize u španjolskom parlamentu i pokušaja vojnog udara pukovnika Tejera. Nakon takve traume čitave nacije, spašavanje jednog od najboljih nogometaša Španjolske bio je prioritet čitave države. Zato su bile angažirane najjače policijske snage da Quinija vrate živog i neozlijeđenog.
Počeli su stizati prvi pozivi, ali nekoliko njih policija je odmah odbacila. Pozivatelji ili nisu mogli ponuditi nikakav dokaz da je Quini zaista kod njih ili su tražili nerazumne zahtjeve. Čak se javio takozvani Španjolski katalonski bataljun i preuzeo odgovornost tvrdeći da je razlog za otmicu bio pokušaj da se zaustavi separatistički klub u nastojanju da osvoji naslov prvaka.
Otmičari su tražili 100 milijuna pezeta
Neizvjesnost i nervoza postajali su sve veći jer nikakvog dokaza da je Quini živ još nije bilo. A onda, oko 23 sata nakon otmice, u Quinijevu domu zazvonio je telefon. Odmah je bilo jasno da je riječ o pravim otmičarima. Poruka je bila za Quinijevu suprugu koja je dobila zadatak da u jednoj zalogajnici u središtu Barcelone u muškom toaletu u rupi na krovu preuzme jedno pismo.
Kad je slušalicu uzeo Joan Gaspart, poziv se prekinuo. Zaista, istražitelji su na navedenoj lokaciji pronašli pismo. Napisao ga je Quini za Mari i ono je bilo dokaz da je poziv stigao od pravih otmičara te da je živ. U njemu je stajalo i da za njegovu slobodu traže 100 milijuna pezeta (oko 600 tisuća eura) te da imaju sedam dana da skupe novac.
"Predsjednik Nunez odmah je naredio da se novac pronađe. Bio je rođeni pregovarač, ali u ovom slučaju pregovori nisu dolazili u obzir. Kupio sam torbu u koju sam stavio 100 milijuna pezeta. Predsjednik mi je to naložio", otkrio je Gaspart u dokumentarnom serijalu 11 metaka.
Najprije se mislilo da su u pitanju terorističke organizacije, a vrlo brzo je postalo jasno da su otmičari amateri
Policija je nakon prva dva-tri poziva shvatila da su otmičari amateri. Najprije su se tijekom jednog razgovara s Gaspartom zbunili oko iznosa koji su tražili. Otmičar je rekao da žele 10 milijuna pezeta, a kad ga je drugi čovjek Barce upitao zar nije u pitanju deset puta veći iznos, glas s druge strane telefona je počeo zamuckivati i ispravio se.
"Da, da, 100 milijuna. Tako je. To sam i mislio."
Zatim, otmičari nisu pojma imali kako organizirati isporuku novca. Nisu imali pripremljen račun na koji je trebao biti prebačen, pa je to u ime njih napravila Barcelona. Nisu imali telefonski broj kluba, predsjednika, direktora, igrača... Nikoga.
Quini im je sam predložio da nazovu njegovu suprugu i dao im je broj kućnog telefona. Svaki put kad bi dobili neki prijedlog, paničarili bi jer bi se bojali blefa i stalno su se predomišljali oko toga tko bi trebao isporučiti otkupninu.
Na kraju su se odlučili za kapetana Barce Alexanka. Činjenica da su otmičari očigledno bili amateri bila je olakšavajuća, ali policija nije bila ništa manje zabrinuta. Računali su da bi po Quinija mogla biti pogubna neka nepredviđena situacija zbog koje bi kao amateri u panici mogli napraviti nešto nepromišljeno.
Schuster nije želio igrati sve dok Quini ne bude slobodan
U isto vrijeme, dok su u tajnosti trajali mučni i neizvjesni pregovori, javnost se bavila špekulacijama i stalno su curile neprovjerene i uglavnom netočne vijesti o otmici. Atmosfera u i oko kluba je bila užasna, a momčad je čekao derbi na Vicente Calderonu, koji je bio ključan u utrci za naslov prvaka.
Bez Quinija u sastavu, Barcelona nije bila ista momčad, a bez Quinija na slobodi, Barcelona nije željela ni igrati s Atleticom. Neki igrači Barcelone su javno rekli da neće igrati sve dok im se suigrač ne vrati. Uprava i Herrera su inzistirali da se utakmica odigra, a u zahtjevima za bojkotom najuporniji je bio Bernd Schuster.
"Osim nogu, imam i srce. Ako nema Quinija, nisam spreman igrati. Nemam volje igrati", dan prije utakmice na Calderonu rekao je Nijemac te optužio Herreru i predsjednika Nuneza za izostanak bilo kakve empatije i nehuman odnos prema tragediji koju su proživljavali.
Barcelonini direktori su čak lagali njemačkom veznjaku izmišljajući lažne dobre vijesti kako bi ga nagovorili da zaigra. Schuster je tek popustio kad mu se obratila Mari Nieves rekavši da bi Quini želio da momčad izađe na teren.
Izašli su, ali možda bi bilo bolje da nisu. Bez volje i želje, potpuno nefokusirana na nogomet, Barcelona je izgubila 1:0. Ipak, unatoč porazu, i evidentnom ispadanju iz utrke za naslov, na aerodromu El Prat igrače Barcelone dočekale su tisuće navijača s povicima: "Quini, sloboda."
Bez najboljeg strijelca, Barca je izgubila sve do kraja i propala je šansa za naslovom
Niz utakmica bez pobjede nastavio se i u iduće četiri utakmice. "25 dana nismo pobijedili. Tri puta smo izgubili, jednom smo jedva uhvatili remi. Pobijedila nas je čak i Salamanca koja je već bila ispala iz lige. Bilo je nemoguće koncentrirati se na nogomet. Bez Quinija, La Liga nam je pobjegla iz ruku", rekao je Carles Rexach, tadašnji krilni igrač Barcelone.
I dok se Barcina sezona raspadala, nakon devet dana od otmice novac je prikupljen i Mari Nieves je čekala poziv s novim uputama. Dobila ga je. Alexanko je trebao odnijeti novac u jedan hotel u središtu Barcelone i tamo čekati otmičare. Dobio je zadani rok, no zakasnio je i, umjesto Quinija, pronašao poruku da je šansa propala.
Ujutro idućeg dana su otmičari nazvali Mari i rekli joj da je Quini mogao još te večeri spavati s njom te da oni nisu krivi za ono što se može dogoditi njenom suprugu. Telefonski poziv je tada prekinut i šutnja je nekoliko idućih dana uništavala obitelj i prijatelje nestalog igrača.
Nespretni pokušaj isplate u Francuskoj je propao
Nakon pet neizvjesnih i tjeskobnih dana, 16. ožujka otmičari su nazvali kako bi dogovorili drugi pokušaj isplate. Alexanko i Mari dobili su naredbu da s novcem moraju prijeći granicu i ući u Francusku te u jednom hotelu u gradiću Perpignanu obaviti razmjenu. Ni akcija nije prošla onako kako je zamišljena.
Španjolskoj policiji nije palo na pamet da ne obavijesti francuske kolege i da Alexanko ne može ući u Francusku s torbom punom novca. Akcija je obustavljena neposredno pred granicu. Mari je s novcem izašla, a kapetan Barcelone je nastavio put kako bi u dogovorenom hotelu pokušao objasniti otmičarima gdje je zapelo.
"Znaš što si napravio. Idući put ćeš dobiti uho, prst ili nos", rekao je glas s druge strane slušalice prije negoli je prekinuo poziv. Kad je i ta prilika za spašavanje propala, gotovo svi su bili sigurni u tragičan ishod čitave priče. Mari je bila na rubu, uhvatio ju je teški napadaj panike i liječnici su je jedva spasili. Vladali su apatija i defetizam jer je svaki idući poziv mogao donijeti stravične vijesti.
Suradnja španjolske i švicarske policije prevarila je otmičare
Dok je obitelj gubila svaku nadu, policija je vjerovala da otmičari neće odustati. Upravo se to i dogodilo. Sad su bili spremni da otmičarima pripreme konačnu zamku. Ponudili su im da će im se prebaciti novac na račun u Ženevi. Prihvatili jer su vjerovali da je svaki račun u Švicarskoj tajan.
Zapravo, tako je i trebalo biti. Svaki posebno otvoren račun u švicarskim bankama garantirano je tajan bez obzira na to tko ga je otvorio. Ovaj put se dogodio presedan. Jedan od potpredsjednika Barcelone Nicolau Casaus osobno je otišao u Ženevu kako bi s lica mjesta pratio razvoj situacije.
Barcelona je traženih 100 milijuna pezeta dobila od moćne švicarske firme satova Omega i položila ga na račun banke Credit Suisse. U suradnji španjolske i švicarske policije, dogovoreno je da će bankovna tajna u ovom slučaju biti ukinuta i bilo je potrebno samo čekati tko će podići novac s računa.
Otmičar je uhićen na aerodromu u Parizu i priznao je sve. Deset minuta kasnije Quini je bio slobodan
Bio je to Victor Manuel Diaz Esteban, koji je stigao u Švicarsku kako bi pokupio otkupninu. Plan mu je bio uzeti novac s računa i u Ženevi se ukrcati u avion za Pariz. Policija ga je čekala na aerodromu u glavnom gradu Francuske. Zbunjenom i preplašenom mladiću nije dugo trebalo da sve prizna i otkrije lokaciju karizmatičnog nogometaša.
Samo deset minuta kasnije u podrumu mehaničke radionice u ulici Jeronimo Vicend u Zaragozi policija pronalazi i ostala dva člana bande - Fernanda i Josea Eduarda. Njih dvojica su bili automehaničari, a Victor Manuel Diaz Esteban bio je električar. Nikad u životu nisu napravili ništa slično. Nitko od njih nije imao čak ni dosje. Sva trojica su bila mlađa od 30 godina i bili su nezaposleni. Odluku o otmici donijeli su iz očaja.
"Prošli su potpuno nezapaženo i ispod radara. To je bio glavni razlog kašnjenja u njihovom lociranju. Nikada nisu imali dosje, nikada nisu imali nikakve veze s kriminalom. Nitko od njih nije čak nikad razbio ni tanjur. Bili su apsolutno obični momci. Zato smo ih toliko lovili jer nam nije palo na pamet da se za ovakav pothvat mogu odlučiti ljudi bez mrlje u svom životu", 2013. je rekao načelnik policije Martinez za Libero i pojasnio zbog čega je meta bio baš Quini:
"Za Quinija se znalo da je bio fantastična osoba. Divan čovjek i veliki karakter. Znali su da im takva osoba u zatočeništvu neće stvarati probleme. Bili su u pravu."
Kad je upala policija, Joseo Eduardo je kuhao jaje za Quinija, a Fernando je gledao TV. Obojica su odmah digla ruke u zrak i, bez riječi, pogledom pokazala na vrata u podu koja su vodila u podrum. Kad je vidio policajca s pištoljem kako mu u polumraku prolazi, Quini je mislio da mu je stigao kraj. Drhtao je i pokrio se madracem čekajući smrt.
"Quini?" začuo se glas. "Quini, ja sam policajac. Ovdje sam da te spasim." Nakon 25 dana najbolji strijelac Španjolske bio je slobodan.
Nevjerojatan potez Quinija šokirao je sve. Nogometaš se izgrlio sa svojim otmičarima i objasnio zašto
Prije negoli će Quini krenuti kući, a trojica uhićenih u policiju, Quini je zatražio par minuta kako bi se mogao, pazite sad, izgrliti i pozdraviti sa svojim otmičarima. Policiji je to bilo čudno, pa se čak pojavila zabrinutost da je Quini postao žrtva stockholmskom sindroma. Nogometaš je sve to demantirao objasnivši o čemu se radi.
"Ma kakav stockholmski sindrom. Ti momci su pogriješili, to je jasno, no nisu to napravili jer su bili vođeni zlom i pohlepom. Učinili su to iz čistog očaja i bijede. Ako itko zna kako je biti siromašan, onda sam to ja. Zato im ja opraštam", okupljene novinare je šokirao Quini.
"To su dobri klinci. Tijekom tih 25 dana sa mnom su postupali zaista dobro. Hranili su me, nosili su mi Marcu kako bih pratio rezultate. Kad je Barca igrala, zajedno smo gledali utakmicu. Jedan od njih je bio veliki navijač Barcelone i stalno smo pričali o nogometu", pričao je:
"Jednom, kad su telefonski razgovarali s mojom suprugom, požalili su joj se da su sav novac koji su imali potrošili na sendviče za mene. Ona ih je tada izgrdila: "Ubuduće onda nemojte otimati nogometaše nego pripadnike Hare Krišna." Ispričavali su joj se.'', dodao je, davši cijelom svijet lekciju o empatiji, ljudskosti i veličanstvenoj snazi opraštanja.
Quini je i na sudu branio svoje otmičare te je odbio novac od odštete koja mu je po zakonu pripadala
Čak i na sudu stao je u obranu svojih otmičara, tražeći od vlasti da ne budu previše strogi. Sva trojica su dobila po deset godina zatvora.
Odbio je bilo kakvu pomisao na to da ovu trojicu nesretnika tuži na privatnoj osnovi, a nije želio prihvatiti ni pet milijuna pezeta odštete koja mu je po zakonu pripadala. S druge strane, Barcelona je uzela taj novac, pod opravdanjem da joj je otmica Quinija uskratila mogućnost osvajanja La Lige.
U intervjuu za El Mondo, Quini je otkrio da se nakon 30 godina susreo s jednim od svojih otmičara. "Pozdravili smo se, rukovali se i sjeli na kavu. Cijelo vrijeme mi se ispričavao. Rekao sam mu da za to nema potrebe. Bilo pa prošlo. Dao sam mu svoj broj telefona i rekao: 'Znaš da me možeš nazvati kad god želiš'''.
Tog 26. ožujka 1981., oko 2:30, policija je dovela iscrpljenog, mršavog i u bradu zaraslog nogometaša, kojeg su pred kućnim pragom dočekale tisuće navijača slaveći s njim i obitelji. Trenutak kad su Quini i Mari pali jedno drugom u zagrljaj, dok su tisuće na ulici skandirale njegovo ime, bio je jedan od najdramatičnijih i najemotivnijih trenutaka u povijesti Španjolske.
U finalu Kupa kralja protiv svog Sportinga zabio je dva gola za pokal
Samo tri dana kasnije Barcelona je gostovala kod Real Madrida. Quini, koji je skoro mjesec dana ležao zatvoren u nekakvom podrumu, želio je igrati, ali to nije dolazilo u obzir. Liga je bila ionako odavno izgubljena, onog trenutka kad je gurnut u sanduk kombija, ali ostala je još jedna šansa da se spasi sezona. Barcelona je u finala Kupa kralja 13. lipnja igrala protiv Sporting Gijona. Slavila je 3:1, a Quini je klubu čija je najveća legenda u povijesti zabio dva gola.
"Tisuću puta bih više volio da sam to finale morao igrati protiv nekog drugog kluba. Ali, to je nogomet. Netko me jednom pitao je li mi palo na pamet reći treneru Herreri da ne želim igrati protiv Sportinga. Naravno da ne. Ako ste profesionalac, onda morate biti profesionalac u svakom trenutku. Nije mi bilo lako, ali bila je to savršena šansa da osvojim svoj prvi naslov, ako ne računamo dva naslova prvaka Segunde sa Sportingom", za Le Nuevu Espanu je rekao Quini, koji je te 1981. osvojio treći naslov najboljeg strijelca lige iako je zadnji gol sezone zabio one noći protiv Herculesa, sat vremena prije nego što je otet.
I te i iduće sezone bio je najbolji strijelac La Lige, ali nikad nije došao do naslova prvaka
Premda je punih 25 dana ležao zatočen, nitko od konkurenata ga nije mogao stići. Isti pothvat je ponovio i iduće godine. Zabio je 26 golova u suradnji s Maradonom i Schusterom, ali Barca je na kraju ostala dva boda iza Real Sociedada.
Quini je u dresu Barce osvojio dva Kupa kralja i jedan Kup pobjednika Kupova, ali do naslova prvaka nikad nije došao. Vratio se u svoj Sporting 1984., a te je sezone katalonski velikan napokon stigao do titule. Očito, nije mu bilo suđeno.
Još je tri godine igrao za Sporting, a onda je s 38 godina na leđima odlučio da je došao kraj. Zadnju utakmicu u životu odigrao je protiv Barcelone. No, do kraja je života ostao u klubu, obavljajući više funkcija. Upravo je on 19-godišnjeg Davida Villu gurnuo u prvi sastav Sportinga vidjevši u njemu klasu kakva je i on bio.
Tragedije u privatnom životu, a onda smrt koja je cijelu Španjolsku bacila u tugu
Nakon igračke karijere, život Quinija nije mazio. Obožavani brat Jesus, ikona Sportinga, tragično je stradao u srpnju 1993. u 43. godini. Ležeći na plaži Pechon u Cantabriji, Jesus je vidio kako se dvojica engleskih dječaka i njihov otac utapaju. Bez razmišljanja je skočio i izvukao ih, ali je od iscrpljenosti umro.
Quini je 2008. obolio od raka grla. Prognoze nisu bile dobre, liječnici mu nisu davali prevelike šanse, ali on je i tada, teško bolestan, pokazao odlučnost. Istu onu kakva ga je krasila 27 godina ranije. Odbijao je umrijeti i ubio je opaku bolest. Ipak, srčani udar 17. veljače 2018. bio je koban. Nije imao šanse. Enrique Castro Gonzalez umro je sa 68 godina.
Cijela Španjolska je danima oplakivala velikana. Tribine Camp Noua bile su prekrivene njegovim slikama, navijači su skandirali njegovo ime. Mnogi od njih se nisu ni rodili kad je Quini igrao i zabijao, ali pamtili su riječi starijih koji su im pričali o velikom napadaču i još većem čovjeku Quiniju.
Gradske vlasti Gijona su idući dan proglasile danom žalosti, a nepregledne mase satima su pristizale pred Quinijev dom kako bi odale počast najvećem igraču koji je ikad nosio dres tog kluba. Kad je čuo što se dogodilo, 60-godišnji Javier je pokupio sina i zajedno su došli pred dom legende zapaliti jednu crvenu i jednu bijelu svijeću.
"To je najmanje što smo mogli napraviti za Quinija. Moj sin nikada nije vidio Vješca, ali zna za njega. Quinijeva ljudskost je bila jednako velika kao i svi golovi koje je zabijao", rekao je Javier. Gradsko vijeće Gijona jednoglasno se složilo da se stadion El Molinón preimenuje u Estadio El Molinón-Enrique Castro Quini, a ikona je odlukom istih tih ljudi postala "Gijonov posinak".
Veliki David Villa je rekao sve o Vješcu
Ipak, najdirljiviju posvetu svom idolu, učitelju i mentoru odao je David Villa, jedan od najvećih napadača modernog doba i čovjek koji je s Barcelonom i Španjolskom osvojio sve što se osvojiti moglo.
"Kad sam počinjao igrati nogomet, bio sam blagoslovljen činjenicom da sam savjete dobivao od najboljeg španjolskog napadača svih vremena. Nikad ne bih uspio bez tvoje pomoći. Vječno sam ti zahvalan, prijatelju. Sjećam se da si uvijek tražio od mene da jednog dana budem bolji napadač od tebe. Ispričavam se što to nisam uspio, ali bila je to nemoguća misija za svakog napadača. Jako ćeš nam nedostajati, ne zato što si bio najbolji napadač već zato što si bio najbolji čovjek. Siguran sam da su te gore na nebu uzeli u svoj tim. Svaka momčad treba golove i znam da su uzeli tebe da ih zabijaš. Uvijek ću te pamtiti. Vješče, toliko te volim", napisao je Villa.
Nemamo potrebu ništa više dodati.