SVJETSKA zdravstvena organizacija (WHO) priznala je u ponedjeljak da je prošli tjedan pogriješila u svojim procjenama rizika koji za svijet predstavlja koronavirus 2019 n-CoV te ga je podigla na visoki. U četvrtak je otišla korak dalje i proglasila globalnu javnozdravstvenu prijetnju (PHEIC).

>> Situacija s virusom sve je gora: WHO priznao grešku, razina prijetnje je visoka

Podsjetimo, WHO je prošli četvrtak, 23. siječnja, odlučio da novi koronavirus još neće proglasiti hitnom, globalnom javnozdravstvenom prijetnjom (PHEIC) jer se o virusu znalo premalo, a slučajevi u drugim zemljama svijeta bili su tek sporadični i izvezeni - virus se još nije širio izvan Kine.

Virus bi mogao kružiti trajno poput gripe

U međuvremenu broj potvrđenih žrtava do petka ujutro narastao je na 213, a broj potvrđeno oboljelih na 9776. Virus se proširio na 20-ak zemalja izvan Kine, a počeli su se bilježiti i prvi slučajevi prijenosa izvan te zemlje. Neki stručnjaci upozoravaju da bi broj zaraženih koji imaju blage ili nikakve simptome mogao biti daleko veći te da bi se mogao mjeriti u desecima, pa i stotinama tisuća. Na sličan način broj umrlih teško je pouzdano utvrditi jer nije lako sa sigurnošću reći je li netko umro od koronavirusa, sezonske gripe ili od neke kronične bolesti koju ima već godinama. Naime, većina smrtnih slučajeva događa se upravo kod starije populacije s nekim komorbiditetom.

Sve ovo znači da se koronavirus širi mnogo brže od SARS-a (koji je ukupno u 2002. i 2003. zarazio nešto više od 8000 ljudi), da će epidemija postati globalna, a neki stručnjaci čak smatraju da bi mogao postati trajni cirkulirajući problem nalik na sezonske gripe.

Najveća uzbuna proglašava se rijetko

Kako smo već pisali na Indexu, UN-ova organizacija proglašava PHEIC vrlo rijetko, samo za najgore epidemije, kako bi pokrenula više usklađenih globalnih akcija i mehanizama. Do sada ga je proglašavala samo pet puta - tijekom epidemije svinjske gripe H1N1 2009., zbog polia 2014., zbog ebole 2014., tijekom širenja zike 2016. te prilikom izbijanja epidemije ebole u DR Kongu 2018.

No, WHO je prošli četvrtak objavio da se novi sastanak može dogoditi već kroz nekoliko dana te da upozorenje vrlo brzo može biti podignuto na najvišu razinu. Upravo to se dogodilo ovaj četvrtak.

Neki stručnjaci, mediji i blogeri na društvenim mrežama u međuvremenu su prozvali WHO i zdravstvene sustave širom svijeta da previše odugovlače i umanjuju ili relativiziraju opasnost. Mnogi su se zapitali zašto se to događa.

Loša iskustva iz prošlosti

Za početak istaknimo ukratko da se WHO više puta našao na udaru kritika zbog svojih postupaka tijekom epidemija. Pritom treba imati na umu da je u nekim situacijama bio kritiziran zbog pretjerane žurnosti, a u drugima zbog pretjerane sporosti.

Primjerice, tijekom pandemije svinjske gripe 2009. optužen je da je podigao pretjeranu paniku kako bi potaknuo prodaju cjepiva. Kada se nakon nekog vremena pokazalo da pandemija nije bila ni približno tako opasna kako se u početku procjenjivalo, mnogi su bili bijesni, a antivakcinalisti taj slučaj dan danas koriste za širenje svojih teorija zavjere.

S druge strane, WHO se 2014. našao na udaru kritika zbog sporosti u slučaju epidemije ebole koja je buknula u tri zapadnoafričke države. Neki kritičari tvrdili su da je uzbuna izostala zato što je kriza izbila u afričkim, a ne zapadnim zemljama. Epidemija je odnijela više od 11.300 života prije nego što je zaustavljena 2016.

Ova dva slučaja adresirat ćemo detaljnije u nastavku teksta.

Znanstvenici nisu ni proroci ni svećenici

U prilog opreznosti stručnjaka za početak treba istaknuti da oni nisu ni proroci niti svećenici, da nemaju mistične vizije budućnosti niti barataju apsolutnim istinama zapisanim u kamenim pločama. Svaki novi soj virusa predstavlja veliku nepoznanicu, što znači da je u ranim danima nakon njegove identifikacije praktički nemoguće znati kakva će mu biti ključna svojstva - način na koji se prenosi, lakoća kojom se prenosi, koliko dugo opstaje izvan organizma u zraku ili na površinama preko kojih se prenosi, koliko teške simptome uzrokuje, kod koje populacije - mlade, stare ili bolesne, prenosi li se i kada simptomi nisu očiti itd. Također je nemoguće znati koliko će brzo mutirati i kakva će svojstva razvijati.

Podsjetimo, WHO je hitan sastanak na temu novog koronavirusa održao 22. siječnja, samo 20-ak dana nakon što je prijavljen prvi slučaj zaraze u Kini. U tom trenutku broj potvrđenih slučajeva oboljelih bio je 557, a broj potvrđenih žrtava 17. Još nije bilo sigurne potvrde o prijenosu treće generacije, nije se znalo ni prenosi li se virus kapljično, a potvrđeni slučajevi pojave virusa u drugim zemljama bili su sporadični i izvezeni iz Kine. Na temelju takvih podataka bilo je objektivno teško proglasiti globalnu prijetnju, mada su članovi hitnog odbora WHO-a bili podijeljeni gotovo 50:50 i zasjedali čak dva dana, odgađajući odluku kako bi prikupili nove podatke i odvagali prosudbe.

I naši stručnjaci su suzdržani

Sličnu, ako ne i veću suzdržanost imali smo prilike vidjeti kod naših stručnjaka, ali i kod stručnjaka drugih sustava u svijetu.

Vesna Višekruna Vučina, dr. med. iz Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti HZJZ-a, za Index je rekla da su stručnjaci oprezni u davanju procjena jer se radi o novootkrivenom virusu kod kojeg još uvijek postoje brojne nepoznanice.

„Prema novim informacijama koje pristignu s terena mijenja se i procjena rizika te se stoga uvijek naglašava da se radi o trenutnoj procjeni situacije“, rekla je Višekruna Vučina. 

Kritike zbog brzanja u slučaju svinjske gripe 2009.

Kako smo naveli na početku, jedan od razloga za suzdržanost svakako je iskustvo sa svinjskom gripom H1N1 2009. WHO je tada na kritike da je prebrzo proglasio PHEIC odgovorio da je za to u tom trenutku imao prilično jake razloge.

Prije svega znanstvenici su brzo utvrdili da se radi o novom virusu H1N1 koji se od sezonskog razlikovao na jasan način i odgovarao je kriterijima na temelju kojih ga je bilo moguće proglasiti pandemijskim.

Kao drugo, kada se počeo širiti, pokazao je da ima epidemiološka svojstva kakva nisu bila zabilježena kod sezonskih gripa. U brojnim zemljama utvrđene su visoke razine infekcija za vrijeme ljetne sezone na sjevernoj hemisferi. One su tijekom jeseni još porasle.

Također, svinjska gripa pogađala je mlađu populaciju, a ne samo stariju, slično kao i španjolska gripa 2018. Tijekom sezonskih širenja gripe H1N1 oko 90% žrtava su bolesne starije osobe.

Osim toga, većinu smrti uzrokovala je izravna virusna upala pluća koja se ne može liječiti antibioticima i teško ju je tretirati.

Konačno, H1N1 svinjske gripe istisnuo je H1N1 sezonske gripe, što je svojstvo pandemijskog virusa, a bio je dovoljno drugačiji da ljudi koji su preboljeli sezonsku gripu nemaju zaštitu od njega.

WHO je imao jake razloge za proglašavanje PHEIC-ja u slučaju svinjske gripe

Dakle, WHO je imao prilično jake razloge da proglasi PHEIC. Da je novi virus H1N1 iz 2009. godine nekim slučajem izazvao izuzetno tešku bolest, obimne pripreme i planiranja koji su bili provedeni i koji se provode zasigurno bi WHO doveli u bolji položaj da odgovori na slične krize, a donošenje odluka WHO-a ne bi bilo pod takvim kritičkim nadzorom. No to se nije dogodilo, a vlade širom svijeta poduzele su vrlo skupe odgovore na pandemiju koja se u konačnici pokazala kao relativno blaga i obična bolest. To je rezultiralo velikim kritičkim analizama kontroverzi u procesu odlučivanja WHO-a. Neki kritičari isticali su da je u odlučivanju WHO-a previše politike.

Kritike zbog sporosti u slučaju epidemije ebole 2014.

Drugi slučaj u kojem je reputacija WHO-a pretrpjela ozbiljne štete bila je epidemija ebole koja je krenula 2014. odnijevši do kraja 2016. najmanje 11.300 života. Nakon nje, opći konsenzus u svjetskoj zdravstvenoj zajednici bio je da je WHO propustio pravovremeno pokrenuti svoje upravljačke odgovornosti.

Analitičari su istaknuli da veći dio problema u tom slučaju treba tražiti u diskrepanciji između normativnih i operativnih uloga koje UN-ova organizacija ima u zdravstvenim krizama.

Naime, iako je WHO, u skladu sa svojim pravilnikom, ponudio neko normativno vodstvo za vrijeme epidemije ebole, on nije pružio učinkovit operativni odgovor, a nije imao ni mandat za to. Ova podjela između normativnog i operativnog bila je dodatno naglašena neskladom između onoga što globalna zajednica očekuje od WHO-a u hitnim zdravstvenim situacijama i onoga što je ta organizacija sposobna učiniti sa svojim financijskim i organizacijskim ograničenjima. O tome problemu još se uvijek vode ozbiljne rasprave, a uvode se i određene promjene.

Problem kineske reakcije

Kina je u slučaju nove epidemije koronavirusa reagirala značajno bolje nego u slučaju SARS-a 2003. Posebno su se iskazali kineski medicinski stručnjaci koji su brzo očitali genom virusa i na stranici svoje zajednice objavljivali najnovije podatke o širenju bolesti. Kineske vlasti su također su se iskazale poduzevši vrlo drastične mjere karantene.

No, kritičari tvrde da je moglo biti i bolje. Naime, službeni kineski mediji nisu od početka širenja epidemije posvećivali dovoljno pozornosti virusu. Osim toga, neke smjernice imale su kontraefekt. Primjerice, naredba da se poduzmu mjere osiguranja u bolnicama kako bi se spriječilo obolijevanje medicinskih stručnjaka, koja je došla uz prijetnju otkazima odgovornima, rezultirala je strahom i prikrivanjem nekih važnih slučajeva. Rezultat je bio da se relativno kasno saznalo da se virus može prenijeti i među ljudima koji nisu bili u kontaktu s tržnicom i to čak u sanitarnim bolničkim uvjetima.

Gospodarski i etički razlozi za oprez

Oprez u slučaju pandemija ima i ekonomske i etičke razloge. Naime, proglašavanje globalne prijetnje nosi goleme štete, probleme pa i moguća kršenja ljudskih prava kroz ograničavanje ljudskih sloboda.

Kada je virus nov i za njega nema cjepiva, onda su najbolje mjere rana detekcija i izolacija. Tim metodama prekida se lanac širenja virusa s oboljelih na zdrave. No takve mjere mogu predstavljati goleme troškove za države koje ih nastoje rigorozno provesti i uključivati goleme napore medicinskih sustava. Teško je i zamisliti kakve će štete kinesko gospodarstvo imati zbog činjenice da je pedesetak milijuna ljudi u više od 10 gradova stavljeno u svojevrsne karantene. U njima je mnogo toga reducirano - od javnog prijevoza i taksija do trgovina, kina, ureda i škola. Ulice 11-milijunskog grada Wuhana potpuno su puste i to već danima. U takvim okolnostima zabilježen je najveći pad na azijskim burzama od rujna koji se trenutno kreće oko 3%. Samo filmska industrija procijenila je da su gubici u samo dva dana na blagajnama u Kini bili oko 210 milijuna dolara. Pandemija bi u svijetu u toj privredi mogla uzrokovati gubitak od oko milijardu dolara. Troškovi drugih sustava, osobito turističkog i zdravstvenog, bit će neusporedivo veći.

Svjetska banka procijenila je da su troškovi suzbijanja SARS-a, koji se širio mnogo sporije i zahvatio mnogo manje ljudi, iznosili oko 54 milijarde dolara te da bi trošak neke teške pandemije gripe u budućnosti mogao premašiti 3 bilijuna. Što će biti u ovom slučaju teško je čak i nagađati. S jedne strane, ako se uvedu stroge mjere, gubici će biti veliki odmah. S druge, ako se ne uvedu, virus bi se mogao značajnije proširiti pa bi troškovi mogli biti veći dugoročno.

Panika nije ni poželjna ni korisna

Uzimajući u obzir sve navedeno, ne treba čuditi da neki stručnjaci pokazuju sklonost stišavanju panike kroz usporedbe sa sezonskim gripama koje godišnje globalno odnose više stotina tisuća života, dok se mnogi odlučuju ne cijepiti iako cjepivo postoji. Nove bolesti koje su nam nepoznanica uvijek izazivaju više straha od onih koje poznajemo, čak i ako je prijetnja objektivno manja. Dobar primjer je terorizam koji odnosi vrlo malo života, ali zato što je nepoznanica i zato što može zadesiti svakoga, rađa disproporcionalan strah.

Neutemeljena panika može rezultirati ponašanjem koje će imati vrlo negativne učinke. Primjerice, ljudi mogu početi zatrpavati liječnike i bolnice čak i kada imaju vrlo blage simptome, a da bolest još nije stigla u njihovu zemlju. Također mogu sami sebi nepotrebno nametati razne mjere ograničenja i izolacije ili si nepotrebno nabavljati lijekove, hranu i opremu.

Pritom, naravno, treba imati na umu da broj potvrđeno oboljelih i umrlih u novoj epidemiji treba umnogostručiti da bi se dobila stvarna slika posljedica. Takve procjene uobičajeno se rade nakon što epidemije, odnosno sezone bolesti završe na temelju podataka o neočekivanom povećanju broja oboljelih i umrlih od povezanih bolesti. Tu dolazimo do još jednog problema, odnosno nepoznanice. Naime, nitko ne zna kada će ova epidemija završiti. Procjene se kreću od nekoliko tjedana, preko nekoliko mjeseci, do mogućnosti da ovaj koronavirus ostane trajni uzročnik masovnih sezonskih pobola.

Kako god bilo, čini se da WHO svojim ranim procjenama teško može zadovoljiti uvijek sve. Drugim riječima, stručnjaci imaju dobre razloge za oprez – nepoznanica je puno, odluke nisu ni najmanje lake, a u pitanju je osobni ugled kao i ugled institucija u kojima rade. A o tom ugledu ovisi i povjerenje javnosti u medicinske sustave i autoritete.

No to ne znači da WHO uvijek funkcionira bez greške te da na njega ne treba vršiti pritiske da se poboljša.

Dobre strane proglašenja najviše uzbune

WHO je konačno ovaj četvrtak proglasio globalnu prijetnju. Proglašenje ima neke važne dobre strane; zato i postoji kao institut. Njime se pokreću određeni mehanizmi i pritisci na vlade širom svijeta da uvedu neke važne mjere prevencije.

Primjerice, za Kinu to znači da treba:
 
- Nastaviti redovito informirati stanovništvo o razvoju epidemije, mjerama prevencije i zaštite te vrstama reakcija.
 
- Pojačati javnozdravstvene mjere za obuzdavanje epidemije.
 
- Osigurati zaštitu zdravstvenog osoblja.
 
- Poboljšati nadzor i detekciju novih slučajeva zaraze koronavirusom diljem Kine.
 
Za druge države svijeta PHEIC podrazumijeva da trebaju:
 
- Biti spremne za sprečavanje, aktivni nadzor, rano otkrivanje, izolaciju i sprječavanje širenja koronavirusa (2019-nCoVinfection).

- S WHO-om dijeliti sve dostupne podatke o broju zaraženih i razvoju bolesti.
  
Takve mjere nisu privlačne jer uvijek podrazumijevaju povećanje troškova u raznim sustavima. No proglašenje PHEIC-ja upravo zato može imati funkciju obvezujućeg pokretača za lokalne vlasti koje bi mogle biti nevoljke za akciju.

Proglašenje PHEIC-ja, među ostalim, trebalo bi omogućiti izdvajanje većih financijskih sredstava i ljudskih resursa za usavršavanje detekcije bolesti te za razvoj cjepiva i lijekova.