U DOSADAŠNJIH 28 završenih sezona HNL-a 23 igrača osvajala su titulu najboljeg strijelca. Petorica su to učinila dvaput, a od njih petorice čak četvorica u uzastopnim sezonama.

Peti je Robert Špehar, legenda Osijeka koji je svoje dvije titule osvojio u razmaku od čak devet godina, iz jednostavnog razloga što je razdoblje u međuvremenu proveo u inozemstvu.

Prvi je put najbolji strijelac HNL-a bio s 23 gola u sezoni 1994./95., taman prije prvog inozemnog transfera, a drugi put s 18 golova 2003./04., kad se na zalasku karijere vratio kući pomoći matičnom klubu.

Koja vam je od te dvije titule draža?

Velika je razlika između tih dviju sezona. U prvoj sam još tek stvarao karijeru, bio pun želje i motiva, bio sam na startu reprezentativne karijere i maštao o inozemstvu. Bilo je to još ratno razdoblje, svi smo igrali s posebnim nabojem i emocijama. Imali smo dobru ekipu i završili smo treći, što je bio prvi službeni izlazak Osijeka u Europu, a nakon sezone sam ostvario transfer, tako da se sve poklopilo. Tada se još igrači nisu tako lako prodavali, pa je bila stvarno dobra konkurencija među strijelcima. Zbog tog naboja, ako moram birati, ta mi je draža, pogotovo završnica sezone kad smo se vratili na svoj stadion, ljudi su dolazili na utakmice, brojni branitelji, htjeli smo ih obradovati.

Što pamtite iz druge sezone u kojoj ste bili najbolji strijelac?

To je bilo skoro 10 godina kasnije, a ta mi je sezona draga jer sam uspio dokazati, ponajprije sebi, da mogu igrati dobro i u poznim godinama, da mi nije bitno igrati samo za novac, nego za klub. Bilo mi je bitno kako ću završiti sezonu u rodnom gradu. Nažalost, nismo uspjeli izaći u Europu, ali pomogao sam sjajnoj mladoj generaciji da izbjegne ispadanje iz lige. Iz te generacije Ljubojević, Pranjić i drugi su napravili inozemne transfere. Titula najboljeg strijelca stigla je nenadano jer su i Hajduk i Dinamo imali dobrih strijelaca, a ja sam imao nekoliko stanki, što zbog kazne zbog crvenog kartona, što zbog ozljeda, pa sam odigrao samo 20-ak utakmica i zabio 18 golova, ali drugi nisu uspjeli zabiti više. Lijepa je uspomena to da se piše da sam dvaput bio najbolji strijelac, i to ne u dresu nekog od naša dva najveća kluba, nego mog Osijeka, za koji su igrali i moj otac i sin, pa je to prije svega za mene velika čast.

Jeste li se trudili biti najbolji strijelac ili je to dolazilo kao posljedica igre?

Svatko tko igra nogomet mora prvo misliti na dobrobit ekipe. U toj drugoj sezoni bio sam kapetan, imao sam i drugih zadataka u klubu, da sve kontroliram na terenu i budem primjer ostalima, pa nisam o tome puno razmišljao. Ali naravno da bih dan poslije gledao novine i statistike. Laže svatko tko kaže da mu je svejedno tko će zabiti, ali uvijek sam želio da ti golovi budu u službi rezultata. Ta utrka među strijelcima je prirodna. I Messi i Ronaldo, uz svu slavu i novac koji imaju, siguran sam da gledaju tko je koliko zabio. To nije sebičnost, nego normalno.

Koje biste golove posebno izdvojili, bilo zbog važnosti, bilo zbog atraktivnosti?

Iz prve sezone, u pretposljednjem kolu smo igrali protiv Marsonije i na toj utakmici smo osigurali Europu. Bio je to moj oproštaj od domaće publike, dobro smo igrali i pobijedili 5:2, a mislim da sam ja zabio dva gola. A 2004. bilo je bitno hoćemo li ići u Ligu za prvaka ili u Ligu za ostanak. U posljednjem kolu prije podjele igrali smo protiv Kamena. Nama je trebala pobjeda, a njima samo bod. Negdje u 60. minuti bilo je 2:0 za Kamen, katastrofa, rasulo, ali uspio sam u posljednjih pola sata zabiti tri gola, a treći u sudačkoj nadoknadi iz slobodnog udarca Galinoviću za 3:2. U Ligi za prvaka nismo konkurirali, ali smo izbjegli borbu za opstanak. To je bilo luđe od svega. Od inozemnih golova najdraži mi je onaj za Monaco u polufinalu Lige prvaka protiv Juventusa, za koji su igrali Del Piero i Zidane. Kod kuće smo pobijedili 3:2, a ja sam zabio za pobjedu. Naposljetku nas taj gol nije uveo u finale, ali meni je drag i specifičan.

Osim golova, u karijeri svakog napadača bilo je i velikih promašaja. Je li neki bio posebno bolan?

Pucao sam penale i imao visok postotak, recimo da bih zabio od 18 od 20. Ali kad sam igrao za Zagreb, baš protiv Osijeka sam promašio dva. Iz jednog sam pogodio stativu, jedan mi je Ilica Perić obranio. Uvijek je pitanje hoćeš li nakon prvog promašenog penala pucati i drugi, neki promijene izvođača. Mi tada nismo i ja sam promašio oba, dogodi se i to. Promašivalo se, naravno, nekad lopta krivo odskoči, pogodi te u petu, pa onda cijelu noć ne spavaš, vrtiš film, razmišljaš kako si trebao zabiti... Ali ide nova utakmica i pogotovo u današnjem nogometu, kad se igra dvaput tjedno, nemaš vremena ni za slavlje ni za tugovanje.

Što još posebno pamtite iz tih dviju sezona u Osijeku u kojima ste bili najbolji strijelac?

Te 2004. u ekipi su bili mladi dečki, razlika između mene i sljedećeg najstarijeg bila je skoro desetak godina. Ja sam se već bio osigurao financijski, a došao sam u situaciju u kojoj igrači nisu dobili plaće 10 mjeseci. Trebao sam biti u ulozi da njima budem podrška, a pomognem klubu. Ušao sam u svlačionicu, otvoreno im rekao zašto sam došao, što sam dobio od kluba, da ne bi bilo priča, i rekao im da ću im biti podrška i pomoći im da se prodaju. Oni su se sastali, podržali me i dali mi kapetansku traku, pogotovo jer su bili mlada momčad i nisu imali vođu.