Dok čekamo nastavak sezone prisjećamo se najboljih strijelaca u povijesti HNL-a. Neki su imali lude priče, neki su rušili rekorde, a svi će ostati zapamćeni kao najubojitiji napadači koji su igrali na hrvatskim travnjacima.

U POSLJEDNJIH jedanaest sezona HNL-a samo triput je najbolji strijelac zabio više od 20 golova. 

U prvom desetljeću povijesti prvenstva samostalne Hrvatske granica od 20 golova se prelazila gotovo u pravilu. U onom prvom krnjem prvenstvu 1992. godine Ardian Kozniku je zabio 12 golova, ali tad su se igrala samo 22 kola.

No već sljedeće sezone tada 20-godišnji Goran Vlaović zabio je 23 gola za tadašnju Croatiju, odnosno HAŠK Građanski, a sezonu kasnije utrpao je 29 golova, što je bio rekord HNL-a sve do Eduardova čudesna 34 gola u sezoni 2006./2007.

"Uh, davno je to bilo, gdje ste se mene sjetili", rekao nam je Vlaović na početku razgovora.

Prije nego što je odigrana prva sezona HNL-a, Dinamo, Hajduk, Rijeka i Osijek igrali su turnir Slobodna Hrvatska.

Više gledatelja nego danas

"Situacija nije bila baš najbajnija. Država je bila okupirana pa onda i iscjepkana i u neke dijelove se putovalo puno duže nego danas. Ali javili su se u nama neki ponos i hrabrost i nije dolazilo u obzir da ne igramo. Željeli smo na taj način pridonijeti nekoj afirmaciji Hrvatske i malo olakšati situaciju ljudima koji vole nogomet. Nije bilo ugodno, ali ne mogu reći da nas je bilo strah. Bilo je to gušt igrati, a gledatelja je bilo sigurno više nego na većini današnjih utakmica HNL-a", kaže Vlaović.

U prvoj pravoj sezoni HNL je imao 16 klubova, a Dinamo, odnosno Croatia, odnosno ona besmislena tvorevina HAŠK Građanski, bio je prvak sa sedam bodova ispred Hajduka i sa samo dva poraza. Vlaović je zabio spomenuta 23 gola.

"Tada, kao klincu, ti je to nekako bilo normalno. No kad nakon svih tih godina pogledate tu ligu, shvatit ćete koliko je zapravo bila jaka. Kad je počeo rat, oni koji su mogli u inozemstvo su otišli, ali jako puno sjajnih igrača je ostalo. To su uglavnom bili igrači iz prve ili druge lige bivše države, a znamo koliko su te lige bile dobre. Jako puno vrhunskih igrača je izašlo iz tih prvih godina HNL-a i mogu reći da sam ponosan što sam bio dio te priče", rekao nam je legendarni Dinamov napadač.

U Dinamo je stigao 1991. godine iz Osijeka, a u 114 utakmica zabio je čak 89 golova. Nakon Slobodne Hrvatske došao je red na pravo prvenstvo.

"Sjećam se da smo imali problema sa sastavljanjem ekipe kad sam ja došao. Momčad je nekako bila sklepana od onih igrača koji su ostali jer ih je jako puno otišlo van. Nismo igrali dobro, a ni rezultati nisu bili dobri. Mislim da smo bili peti u prvenstvu, izgubili smo i finale kupa, ali kad pogledate tko je sve igrao za naše protivnike, bilo je jako teško nešto napraviti. Poslije je došao Ćiro s onim svojim legendarnim metodama, obnovila se i ekipa i sljedeće prvenstvo smo baš izdominirali", kaže Goran.

Snimku tražio u arhivima HRT-a

U sezonama 1992./1993. i 1993./1994. zabio je ukupno 52 gola. Davno je to bilo i bilo ih je i još kasnije u karijeri, ali pitali smo Vlaovića pamti li neki gol posebno.

"Igrali smo protiv Inkera i ja sam ga zakucao škaricama. Meni je izgledalo fantastično te mi je danas to možda najbolji gol koji sam ikad zabio. Kad sam radio kao komentator na HRT-u, pokušao sam ga negdje iskopati u arhivima, ali nisam uspio pa sam pomislio da možda i nije bio toliko dobar koliko sam ja mislio da je dobar. Nigdje nisam uspio naći snimku, ali onda sam sreo jednog gospodina. Rekao mi je da mu je baš drago što smo se upoznali i da sam ja zabio najbolji gol koji je on ikad u životu vidio. Rekao mi je da je to bilo na utakmici Dinamo - Inker i ja sam shvatio da on priča o mojem golu. Eto, ako ga se barem netko sjeća, onda je valjda bio dobar. Nisam izmislio, ha ha", prisjetio se Vlaović koji je u Maksimiru bio do 1994. godine, kad je otišao u Padovu.

Dinamo je tih godina imao strašnu momčad, s Ladićem, Vlaovićem, Cvitanovićem i Jeličićem, ali nije uspio napraviti pravi europski iskorak. U prvom od dva pretkola Lige prvaka ispao je od Steaue nakon što je prvu utakmicu u Bukureštu dobio 2:1. U uzvratu u Ljubljani bilo je 3:2 za Rumunje.

"To mi je jedna od najbolnijih priča u karijeri, niste me morali podsjetiti. Bilo je jako puno nesreće na sve strane. Puno toga se izdogađalo, a ključno je bilo kad je Zagreb bio bombardiran pa smo morali taj uzvrat igrati u Ljubljani. Bilo je davno, ali te utakmice pamtim", rekao je Vlaović koji je nakon Padove otišao u Valenciju, a klupsku je karijeru završio 2004. u Panathinaikosu.

"Teško mi je uspoređivati vremena i vući neke paralele u nogometu. No činjenica je da je HNL početkom devedesetih bio strašno jak. To su bile ozbiljne momčadi. Imali ste jaki Inker, Cibaliju, čak i neugodni Zadar, a da ne govorimo i Dinamu, Hajduku, Rijeci ili Osijeku. Pa Hrvatski dragovoljac je imao tri ili četiri igrača koji su kasnije postali reprezentativci. To govori dovoljno. Tek nakon Eura 1996. i Svjetskog prvenstva 1998. godine su hrvatski igrači postali baš jako zanimljivi. Do tad su gotovo svi igrali kod kuće. I ne treba zaboraviti da su tereni bili loši, siguran sam da bi se još bolje igralo na današnjim travnjacima", zaključio je bivši Dinamov napadač.

Goran Vlaović

Datum i mjesto rođenja: 7.8.1972., Nova Gradiška

Karijera (trofeji):

1990.-1991. Osijek

1991.-1994. Dinamo (Prvenstvo 1992./1993, Kup 1994.)

1994.-1996. Padova

1996.-2000. Valencia (Intertoto kup 1998., Kup kralja 1999., superkup 1999.)

2000.-2004. Panathinaikos (Prvenstvo 2003./2004, kup 2004.)

Hrvatska: 52 nastupa, 15 golova