LISIČANSK, posljednji veliki grad u Luhanskoj oblasti istočne pokrajine Donbas koji je bio pod ukrajinskom kontrolom, pao je u potpunosti u ruske ruke. I dok je bitka za njegov "grad blizanac" Severodonjeck s druge strane rijeke Siverski Donjec trajala gotovo mjesec dana, a ako računamo borbu za okolicu grada i mnogo dulje, Lisičansk je pao u manje od tjedan dana otkako su ruske i separatističke snage dospjele do predgrađa.

Guverner Luhanske oblasti Serhij Hajdaj prošli utorak je priopćio da je "situacija u Lisičansku i oko njega sad iznimno teška", da je "prekinuta opskrba vodom, plinom i strujom" te da "cijela ruska horda juriša" na grad iz više smjerova, pri čemu razara civilne objekte bez ikakve zadrške.

Pet dana kasnije, u nedjelju, ukrajinska vojska i predsjednik Volodimir Zelenskij potvrdili su ono što su ruski separatisti i čečenske postrojbe (formalno dio Ruske nacionalne garde) objavili već u subotu: da su zauzeli cijeli grad.

>> Guverner Luhanska o padu Lisičanska: Ovo jako boli, ali nismo izgubili rat

"Nakon teških borbi za Lisičansk, obrambene snage Ukrajine bile su se prisiljene povući sa svojih položaja i linija", priopćio je glavni stožer ukrajinske vojske ističući da su to napravili "radi očuvanja života ukrajinskih branitelja", dok je Zelenskij obećao da će se ukrajinske snage "vratiti (u grad) zahvaljujući našoj taktici i ubrzanju pošiljke modernog naoružanja".

Rusija: Oslobodili smo cijelu Luhansku oblast

S druge strane, ruski ministar obrane Sergej Šojgu slavodobitno je izvijestio ruskog predsjednika Vladimira Putina da je "cijela Luhanska oblast oslobođena", na što mu je Putin naredio da ruske snage nastave "svoje misije prema već odobrenim planovima".

Ulazak u Lisičansk dao je ruskim okupatorima još jednu propagandnu pobjedu, i to ne samo u vidu vojnog uspjeha. Kao što se i iz nekih reportaža zapadnih medija iz tog grada moglo iščitati i prije pada, čini se da je preostalih desetak tisuća stanovnika - od stotinjak tisuća prije invazije - mahom proruski orijentirano i čini se da su uglavnom odlučili ostati i dočekati ruske snage kao osloboditelje. 

Taj dojam dodatno su pojačale propagandne snimke koje su ruski režimski mediji i vojni izvori trijumfalno objavili nakon ulaska u grad, a na kojima se vide civili koji ih oduševljeno dočekuju na cesti, s crvenim sovjetskim zastavama, pa čak i cvijećem. Pritom treba još jednom naglasiti da je velika većina stanovnika odavno svojevoljno evakuirana na teritorij pod ukrajinskom kontrolom. 

Neki od njih tvrde i da su Ukrajinci, a ne Rusi ti koji su uništili grad, što je tvrdnja koju smo mogli čuti i na propagandnim snimkama nakon "oslobađanja" Mariupolja. Koliko smisla ima tvrdnja da su grad uništili oni koji su ga branili, a ne oni koji su ga osvajali - čak i ako civili na snimkama iznose svoja iskrena uvjerenja - ostaje svakom gledatelju na individualnu procjenu. 

Vrijedi također podsjetiti na samo jedan primjer brige ruske vojske za civile koji se izjašnjavaju kao Rusi ili govore ruskim jezikom u ovom dijelu Ukrajine. Ta je vojska prošli ponedjeljak, prema ukrajinskim izvještajima, udarom iz višecijevnog bacača raketa tipa Uragan pogodila stanovnike Lisičanska koji su čekali u redu za vodu iz cisterne jer su zbog ruskog granatiranja i bombardiranja ostali bez tekuće vode. Osmero ih je ubijeno, uključujući dva dječaka, a 21 ranjen, izvijestila je Ukrajina.

Severodonjeck su morali zauzimati a da ga nisu prethodno okružili

Gledano iz vojne perspektive, ako Severodonjeck i nije bio strateški bitan za ukrajinsku obranu sam po sebi, Lisičansk svakako jest, budući da ruskim snagama omogućuje mnogo lakši prodor prema gradovima Slovjansku i Kramatorsku na zapadu, a to su dva najveća preostala grada u Donbasu pod ukrajinskom vlašću.

U Severodonjecku je relativno mali broj ukrajinskih vojnika, utvrđen u industrijskoj zoni na zapadu grada, dugo odolijevao neprestanim, ali uglavnom neuspješnim ruskim napadima i nanosio Rusima teške gubitke. To je očito i bio cilj nastavka obrane grada koji je, opkoljen s tri strane i potpuno razoren, na dulji rok bio neobranjiv, pogotovo kad su agresori srušili sva tri mosta koji spajaju dva grada. Ipak, nisu završili u okruženju niti su zarobljeni.

"Način na koji je Rusija preuzela kontrolu nad Severodonjeckom pokazuje koliki je to bio neuspjeh. Nema šanse da bi Rusi, u kontekstu modernog ratovanja kombiniranim oružjem, htjeli izvršiti urbani napad na neprijatelja s otvorenim opskrbnim linijama", primijetio je u nedavnoj analizi na Twitteru Phillips O'Brien, vojni povjesničar i profesor strateških studija na škotskom Sveučilištu St. Andrews.

"Između ruskih snaga na sjeveru (izlaz iz Limana) i juga (izlaz iz Popasne) je manje od 20 milja. Osnove modernog ratovanja, a kamoli ruska doktrina, kažu da biste barem trebali biti u mogućnosti okružiti Severodonjeck, odsjeći ga i oslabiti prije napada. To je vrlo mala udaljenost i Rusi mjesecima pokušavaju odsjeći gradove - i jednostavno im to ne polazi za rukom. To im je ostavilo najgoru moguću opciju, izravan napad na grad. I čak su se i tada Ukrajinci uspjeli uredno povući", dodao je O'Brien.

"Da budem potpuno jasan - način na koji je odlučena sudbina Severodonjecka nije bio 'strateški poraz' Ukrajine, nego znak strateškog neuspjeha Rusije", zaključio je ovaj profesor. Još je gore po rusku vojsku to što nije bila uspješna u zatvaranju obruča koji je bio daleko plići od onog kakav je prvotno planirala, a koji bi obuhvatio glavninu ukrajinskih pozicija u Donbasu, ističe O'Brien. 

"Ruska vojska nije sposobna ispuniti osnovne zadaće suvremenog rata"

Po njegovoj analizi, Rusi su u dva i pol mjeseca ofenzive na Donbas - nakon što su odustali od bitke za Kijev, Černihiv i Harkov te se povukli pred ukrajinskom protuofenzivom - prvo odustali od spajanja snaga iz osvojenih Izjuma na sjeveru i Mariupolja na jugu, a onda i od okruživanja Kramatorska i Slovjanska sa zapada. 

"Umjesto toga, nakon 11 tjedana borbe, velikih gubitaka i promjena zapovjedništva, očajničkih pokušaja podizanja snaga i koncentracije vatrene moći na vrlo malom području, Rusi su natjerali Ukrajince da se povuku iz Severodonjecka i Lisičanska. Ruska vojska nije sposobna ispuniti osnovne zadaće suvremenog rata. Umjesto toga napreduje postepeno, sporo, kilometar po kilometar. Ne može se probiti, ne može iskoristiti priliku, ne može okružiti. Ovo nije znak napredne vojske", sumirao je O'Brien.

Inače, prema pisanju ukrajinskog portala Kyiv Independent, Rusi su za ofenzivu na Lisičansk i Severodonjeck koncentrirali oko 44 taktičke bataljunske skupine, odnosno oko 30 tisuća vojnika, dok je ukrajinska strana imala samo oko 10 tisuća vojnika u ova dva grada i oko njih. 

O'Brien također vidi konstantni trend ruskog smanjenja ruskih vojnih ciljeva, s osvojenim teritorijem koji nije veći od Londona s okolicom, i njihovo sve veće oslanjanje na sve starije naoružanje sovjetske proizvodnje kao potvrdu da Ukrajina, uz adekvatnu međunarodnu podršku, može s vremenom istjerati Ruse s novoosvojenog teritorija.

A za razliku od Sovjetskog Saveza, koji se u Drugom svjetskom ratu uspio oporaviti od katastrofalnih poraza i poslati na bojište milijune novih vojnika te tisuće tenkova, topova i aviona, Rusija po njemu danas ne može proizvesti dovoljno novog naoružanja da nadoknadi gubitke, a boji se pokrenuti opću mobilizaciju.

>> Putinova strategija za Ukrajinu je natjerati Zapad da popusti. Hoće li?

Ukrajinci su mislili braniti Lisičansk od napada s istoka, ali Rusi su došli s juga

Neki su drugi analitičari, međutim, tvrdili da ukrajinske snage imaju mnogo povoljniju poziciju u Lisičansku nego u Severodonjecku, zbog prednosti povišenog terena i rijeke kao prirodne barijere. Kao takav bio je mnogo pogodniji za odbijanje napada iz pravca sjevera, odnosno sjeveroistoka. No ruske snage uspjele su izvršiti dramatični prodor s drugog pravca, jugoistočno iz smjera Popasne, i natjerati tamošnje ukrajinske snage na uzmak, dok im je ostatak snaga držao odstupnicu, riskirajući da sami ostanu okruženi i zarobljeni.

Sada se čini da se sličan scenarij ponovio tridesetak kilometara sjeverno, u Lisičansku. Rusi su se primakli, a potom i ušli u grad iz više pravaca, demonstrirajući bolje manevarske sposobnosti nego dosad.

Pri tome su odsjekli i jedan dio autoceste Bahmut-Lisičansk, koju su Ukrajinci zvali "cesta života" zbog njene strateške važnosti za opskrbu luhanske izbočine koju su tada još držali. A kada su prije nekoliko dana osvojili obližnja mjesta Verhnjokamjanka i Vovčojarivka te rafineriju nafte, put prema gradu bio im je potpuno otvoren. 

Tom Cooper: Ukrajinci su se uspješno izvukli

Ukrajinski branitelji su se opet naši u "kotlu", opkoljeni s tri strane i s teškim izborom - izvući se što prije, prepuštajući utvrđeni grad neprijatelju i riskirajući gubitke pri povlačenju, ili ostati u okruženju i riskirati da završe zarobljeni. Guverner Hajdaj je još prije desetadk dana najavio da bi "zapovjedništvo moglo narediti da se vojska povuče na nove pozicije".

Austrijski vojni ekspert i autor niza ratnih knjiga Tom Cooper u svom posljednjem izvještaju o situaciji na bojištu navodi da su ukrajinske snage provele povlačenje jedinom preostalom rutom, onom preko Bilohorivke prema Siversku, te da su ga uspješno dovršile do petka ujutro, unatoč granatiranju kojem su bile izložene.

Iako je povlačenje bilo teško i na momente kaotično, Cooper tvrdi da, prema njegovim saznanjima, nitko od ukrajinskih branitelja nije ostao zarobljen u gradu. Tu je tvrdnju zasad nemoguće neovisno provjeriti. S druge strane, ruski vojni izvori posljednjih su dana tvrdili da je grad potpuno opkoljen, što evidentno nije bilo točno ako su se Ukrajinci uspjeli izvući.

Američki nevladin Institut za ratne studije (ISW) u jučerašnjem je izvještaju potvrdio da su se ukrajinske snage zaista vjerojatno ciljano povukle i tako prepustile grad. Znakovito je da ukrajinski vojni vrh nije objavio to povlačenje, ali da nije izvještavao ni o tijeku bitke, vjerojatno zbog operativne sigurnosti snaga. 

>> Rusi zauzimaju grad za gradom. Gdje će stati?

ISW predviđa da će ruske snage sada nastaviti ofenzivu prema Siversku na istok, a potom i prema Slovjansku dalje istočno te Bahmutu na jugoistoku. No ondje će ukrajinska linija obrane biti mnogo kraća, s mnogo manje izloženim bokovima, uz znatne obrambene fortifikacije. 

Vojni analitičar i profesor obrambenih studija na King's Collegeu u Londonu Michael Clarke za Sky News je komentirao da ovo jest gubitak za Ukrajince, ali da "nisu izgubili previše trupa jer su se uredno povukli", vjerojatno prema Slovjansku i Kramatorsku.  

"Ukrajinci su izgubili Luhansk, manju od dvije regije koje zajedno čine Donbas. Veća regija je Donjeck, a Rusi su dosad okupirali oko pola te regije. Neće je cijelu osvojiti sve dok ne zauzmu Slovjansk i Kramatorsk, a to neće biti lako", dodao je Clarke.

Guverner Hajdaj prošlog je tjedna sugerirao da bi Rusi tijekom napada na Lisičansk mogli "izgubiti toliko opreme i ljudi da više neće moći provoditi ofenzivne operacije", dok će Ukrajinci "u međuvremenu dobiti oružje sa Zapada kojim ćemo poraziti neprijatelja".

Iako to, s obzirom na neporecivi zamah i uspjehe koje Rusi imaju posljednjih tjedana, možda zvuči nerealno optimistično, snimke raketnih i artiljerijskih napada na ruska skladišta oružja posljednjih dana sugeriraju da ruska ofenziva neće teći tako glatko kako proruski komentatori predviđaju. Uništavanje ruskih opskrbnih lanaca već se pokazalo ključnim u bici za Kijev, a branitelji sad imaju na raspolaganju američki HIMARS, višecijevni raketni sustav daleko većeg dometa i preciznosti od onih sovjetskih, što već itekako koriste na terenu.

Usto, mnogi vojni analitičari govore da bi ruske snage uslijed velikih gubitaka ljudstva i tehnike zaista mogle doseći takozvanu točku kulminacije, odnosno postati nesposobne za daljnju ofenzivu i prisiljene na operativnu pauzu. To se zasad nije dogodilo, ali izvjesno je da će bitka za ostatak Donjecke oblasti biti mnogo teža i pogubnija za napadače od one za Lisičansk i Severodonjeck.