Posjetili smo hit ćevabdžinicu u Splitu. Ne, nisu kao sarajevski. Ali nisu ni loši
NEMOGUĆE je napraviti sarajevski ćevap izvan Sarajeva.
Svako toliko pojavi se netko tko misli da je u tome uspio pa otvori lokal, gosti nahrle i razočaraju se kad vide da ono što im je servirano nema veze s ćevapima kakve su jeli na Baščaršiji.
Niti je to taj čuveni okus, niti je to taj izvana lagano hrskavi, a iznutra mekani, taman koliko treba natopljeni somun, niti su to te dimenzije ćevapa, niti je sam ćevap savršeno pečen u idealnim uvjetima, niti je kajmak izetovski rečeno "parekselans", niti s radija svira Kad ja pođoh na Bembašu, niti konobari s prijezirom odmjere one što zatraže kečap ili majonezu.
Jednostavno je nemoguće napraviti sarajevski ćevap izvan Sarajeva i s tim se valja pomiriti.
>>Cijeli Split priča o ovim ćevapima, jeste li ih već probali?
Unutar lokala piše Chevap by Duje Pisac, Škokić Sarajevski ćevapi
U Splitu je nedavno otvorena ćevabdžinica Chevap by Duje Pisac. Kuhar u izjavama za medije ističe da ovakvih ćevapa nema ni u Sarajevu ni u Beogradu. Unutar lokala otisnut je logo Chevapa i natpis "Škokić Sarajevski ćevapi". Ta je mesnica partner i lokal ističe da u suradnji s njima imaju najkvalitetnije moguće meso.
Splićani koji su nas ovdje uputili, kažu da su ćevapi zaista vrhunski. No, jesu li blizu sarajevskima?
Skeptični kakvi jesmo, s dugom tradicijom maratonskog prežderavanja na Sarajevo Film Festivalima pri kojem bismo danima obilazili Peticu Ferhatovića, Mrkvu - drugo ime za ćevap, Želju, Zmaja s kolodvora, Hodžića i ostalu ekipu (jer nisu kilogrami viška na autorici ovog članka došli od salate), prazna želuca i puni nade posjetili smo splitski Chevap.
Ukratko - ne. Na našu veliku žalost, nije to to. Nije ovo (a sad nam se plače iznad kapule jer to uopće moramo napisati), sarajevskog ćevapa vidjelo.
Lozo i Den-si dobili su konkurenciju
A sad naširoko:
Okus je dobar. Solidan. Ćevapi su sočni i mekani, ali nedostaje im onaj gravitas da bi to bili sarajevski ćevapi. Ako je cilj bio iskopirati taj okus, nisu uspjeli. Ali ako ih promatramo kao kakve druge, obične, a ne kao sarajevske ćevape, onda su vrlo dobri, pogotovo u kategoriji splitskih ćevapa. Lozo i Den-si dobili su ozbiljnu konkurenciju.
Ono što smo mi dobili u tanjoj lepinji koju nazivaju somunom bili su baš onako lošije pečeni ćevapi. Iznutra potpuno rozi, ne ono malo da se osjeti sva paleta okusa, nego baš zabrinjavajuće rozi. Izvana su izgledali savršeno pečeni i imali tragove roštilja.
Iako u nazivu ćevabdžinice piše Chevap by Duje Pisac; iako je ime kuhara i na podmetaču i na salveti pa i na poprilično tupom nožu (s kojim morate rezati jelo jer nema zahoda da operete ruke, pa dok završite porciju solidno formirate biceps), on ove ćevape koje smo mi, kao i ostali gosti koji su se tada zatekli i naručili, nije pekao.
Ćevapi su bili baš onako slabo pečeni
Došli smo na slijepo, u ponedjeljak oko 15 sati, jasno, kao uvijek - nenajavljeno i nismo ga zatekli kako prevrće sočne komadiće mljevenog mesa. Ćevape je peklo osoblje.
Duje Pisac napravio je, pisalo se po člancima, recepturu. I kasnije je došao, vidjeli smo ga u kuharskom odijelu. Kažu ljudi da je stalno tamo.
Da se na glavu nasadimo, ne pamtimo da su tako nespretno pečeni ćevapi bili u sarajevskim ćevabdžinicama. Ili bilo kojim drugim. Mogli su biti malo roskasti, ali ne ovoliko. Da smo ih sebi kod kuće pravili, svakako bismo ih bolje ispekli. A čim pomislite da biste nešto sami bolje napravili, a svjesni ste da niste stručnjak, pomislite da bacate novce. Kad smo kod novaca, porcija od pet ćevapa je 40 kuna.
Ipak, miris je fantastičan. Zaista podsjeća na prave sarajevske ćevape.
Tragedija je somunom nazvati lepinju
Spomenuli smo već tragediju da se somunom nazove lepinja. Iako je ovo pecivo bilo izuzetno ukusno, to i dalje nije somun sarajevskih ćevabdžinica. Ako ponovno prestanemo ove ćevape uspoređivati sa sarajevskim, i dalje su dobri, a lepinja je odlična. Ali nije somun. S donje strane ima tragove kukuruznog brašna ili krupice, što joj daje dodatnu hrskavost. Jedina je zamjerka što su je natopili uljem od pečenja do besvijesti. Ne onako odmjereno kako biste očekivali. Ovo je bila količina masnoće da smo se sjetili onog memea kad Gordon Ramsay kaže da jelo ima toliko ulja da će ga napasti američka vojska.
Kad smo tek naručivali jelo, rekli smo samo da ćemo 10 komada. Nije nas nitko pitao s čime. Prilozi dođu sa strane u posudicama nalik na glinene. Kajmak, ajvar i krupno narezana kapula. Količine ima dovoljno za tri porcije ćevapa.
U Sarajevu, recimo, pitaju s čime ćete, pa kajmak odmah stave unutra i on se topi između ćevapa i somuna, ali dobro. Ovaj u posudici, poslužen kao kuglica sladoleda, bio je hladan i dobre kvalitete. Ajvar je okusom bio kao domaći. Izvrstan.
Kvalitetno je. Ali nije to to
Sve u svemu, mora se priznat da su ćevapi vrlo dobri. Ali nisu vrhunski. Vjerojatno bi bili bolji da ih je sam chef čije je ime na lokalu pekao. Možda i ne bi. Možda je to baš to. Kvalitetno je. Ali samim okusom nismo nešto posebno impresionirani. Nije nam, recimo, došlo da naručimo odmah još jednu porciju. Nema te žudnje kad završite s jelom pa biste repete. Ali to su sad već osobne preferencije.
Gosti bi generalno mogli zamjeriti da se nakon narudžbe čeka 20-ak minuta i da ispred lokala redovno stoji pet, šest ljudi. Gladni cupkaju da vi završite pa da oni uđu. Vidite ih, tu su odmah do vas, pa stvara to malu anksioznost jer znate da netko čeka da se vi maknete i onda nije baš najugodnije jesti. U objektu je tek sedam stolova. Kako smo načuli, planiraju otvoriti još jednu ćevabdžinicu, ali u centru grada. Možda prostor bude veći.
Svakako, valja pohvaliti izuzetno pristojno, ljubazno i staloženo osoblje koje uspijeva majstorski izaći u susret svakom gostu i kad je najveća gužva. U prostoru od 20-ak metara kvadratnih poslužuju pedesetak ljudi odjednom, a najviše se dolazi po porcije za ponijeti.
Craft pivo je bilo užasno
Uz jelo, ponude vam craft pive. Ono koje smo naručili, Walter White lokalne splitske pivovare Tap B, nekako je uspjelo biti bezukusno i kiselo istovremeno, ali opet, nismo zato došli. Okus mu se ne mijenja ni dok jedete, ne možete se ni naviknuti na njega, ali tako nam i treba kad nismo naručili jogurt.
Probali smo zato pomfrit. I njega se dugo čekalo, ali bio je pravi, domaći. S malo previše ulja. Ogroman plus je to što nije bio smrznuti pomfrit kakve posluže u dobrom dijelu fast foodova i ostalih ćevabdžinica po gradu.
A dobro je. Google recenzenti su ili oduševljeni ili duboko razočarani. Rijetki pišu da je skupo i loše, većina da su to najbolji ćevapi koje su ikada jeli. Mnogi lajkaju recenziju u kojoj piše da je chef neljubazan... Meh.
Sve u svemu, ocjena bi bila 3.9/5 ako govorimo o običnim ćevapima, a ako su ovo trebali biti sarajevski ćevapi, onda 2.8/5.
Prva gastronomsko-marketinška zapovijed jasno kaže: Ne koristite ime sarajevskih ćevapa uzalud.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati