WILSONOVIH 14 točaka jedan je od najvažnijih dokumenata u povijesti međunarodnih odnosa. 8. siječnja 1918. predstavio ga je tadašnji predsjednik SAD-a Woodrow Wilson, a bio je zamišljen kao temelj za završetak Prvoga svjetskog rata i uspostavu trajnog mira u svijetu. Njegova vizija oblikovala je poslijeratni svijet i ostavila značajan utjecaj na međunarodnu politiku 20. stoljeća.

Nakon burnih godina Prvog svjetskog rata 1918. donijela je iscrpljenost i potrebu za okončanjem sukoba. Wilson je u svom govoru pred Kongresom SAD-a iznio prijedlog od 14 točaka naglašavajući pravo naroda na samoodređenje, slobodu trgovine, diplomaciju bez tajnih ugovora i stvaranje nove međunarodne organizacije koja bi osigurala mir.

Njegov je cilj bio ne samo završiti rat nego i postaviti temelje za pravedniji svjetski poredak kako bi se spriječili budući sukobi. Wilson je vjerovao da se problemi svijeta mogu riješiti suradnjom i dijalogom među narodima.

Sadržaj 14 točaka

Wilsonov plan obuhvaćao je niz prijedloga za rješavanje teritorijalnih, političkih i ekonomskih pitanja. Ključne točke uključivale su:

• Otvorenu diplomaciju – kraj tajnih ugovora među državama.
• Slobodu mora – slobodnu plovidbu na otvorenim morima tijekom mira i rata.
• Slobodnu trgovinu – uklanjanje ekonomskih barijera među narodima.
• Smanjenje naoružanja – ograničenje naoružavanja na minimum potreban za nacionalnu sigurnost.
• Pravedno rješavanje kolonijalnih pitanja – poštovanje interesa lokalnog stanovništva i kolonijalnih sila.
• Teritorijalne i nacionalne promjene – povratak okupiranih teritorija, priznavanje prava naroda na samoodređenje te rješavanje graničnih pitanja u skladu s nacionalnim interesima.
• Stvaranje Lige naroda – međunarodne organizacije koja bi osigurala kolektivnu sigurnost i spriječila buduće sukobe.

Reakcije i utjecaj

Wilsonovih 14 točaka naišlo je na oprečne reakcije. Dok su saveznici poput Velike Britanije i Francuske bili skeptični prema nekim točkama, naročito onima koje su zagovarale ograničavanje kolonijalizma, mnogi su u Europi i svijetu prihvatili Wilsonovu viziju kao svjetionik mira.

Posebno je značajna bila posljednja točka – osnivanje Lige naroda, koja je postala prva međunarodna organizacija posvećena očuvanju mira. Iako SAD na kraju nije postao član Lige zbog unutarnjopolitičkih razloga, ova je organizacija postavila temelje za kasniji nastanak Ujedinjenih naroda.

Međutim, Versailleski mirovni ugovor iz 1919. godine nije u potpunosti odražavao Wilsonove ideje jer su saveznici inzistirali na strožim kaznama za Njemačku, što je na kraju pridonijelo nezadovoljstvu koje je dovelo do Drugog svjetskog rata.

14 točaka imalo je presudan utjecaj na hrvatsku povijest

Wilsonovih 14 točaka nije samo oblikovalo međunarodni poredak nakon Prvog svjetskog rata već je ostavilo značajan utjecaj i na položaj Hrvatske, kao i drugih zemalja unutar tadašnje Austro-Ugarske Monarhije. Peta i šesta točka Wilsonovog programa, koje su se odnosile na pravedno rješavanje kolonijalnih pitanja i pravo naroda na samoodređenje, bile su ključne za budućnost južnoslavenskih prostora.

Pravo naroda na samoodređenje

Šesta točka Wilsonovog programa zagovarala je pravo naroda na samoodređenje i neovisnost, što je bio važan pravni i politički temelj za raspad Austro-Ugarske. Hrvati, kao dio tog multinacionalnog carstva, vidjeli su u ovom načelu priliku za izlazak iz dominacije Habsburške Monarhije i ostvarivanje prava na nacionalnu slobodu.

Hrvatski političari, poput drugih predstavnika južnoslavenskih naroda, prepoznali su Wilsonove ideje kao međunarodnu potporu svojim težnjama za stvaranje nove političke zajednice.

Inspirirani Wilsonovim programom, politički predstavnici južnoslavenskih naroda unutar Austro-Ugarske proglasili su Državu Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS) 29. listopada 1918. Ova država bila je zamišljena kao privremena, s ciljem što bržeg ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom, u skladu s idejom narodnog jedinstva.

Wilsonove točke o samoodređenju i ravnopravnosti naroda pružale su međunarodnu moralnu potporu ovom procesu iako su praktične implementacije bile znatno složenije.

Međutim, stvaranje Kraljevine SHS krajem 1918. nije u potpunosti reflektiralo načelo samoodređenja u Wilsonovom duhu. Hrvatski politički interesi često su bili marginalizirani unutar nove jugoslavenske države, a brojne nesuglasice između raznih naroda postale su vidljive u godinama koje su uslijedile.

Versailleski mirovni ugovor i pitanje hrvatskih granica

Wilsonovih 14 točaka odigralo je važnu ulogu i u raspravama o budućim granicama Hrvatske. Nakon raspada Austro-Ugarske Hrvatska se suočila s teritorijalnim izazovima, posebno s talijanskim zahtjevima prema Dalmaciji i Istri temeljenim na tajnom Londonskom ugovoru iz 1915. godine. Italija je, kao saveznik u Prvom svjetskom ratu, polagala pravo na te teritorije, no Wilson se otvoreno protivio talijanskim imperijalnim ambicijama, posebno u slučaju Dalmacije.

Američki predsjednik podržavao je ideju da granice trebaju biti određene na temelju etničkog sastava i volje lokalnog stanovništva, što je išlo u korist Hrvata. Na kraju je Italija uspjela anektirati Istru i Zadar, ali Wilsonovo protivljenje njenim zahtjevima osiguralo je da Dalmacija ostane u sastavu Države SHS.

Unatoč važnosti Wilsonovih 14 točaka, njihov utjecaj na Hrvatsku nije bio idealan. Praktične odluke velikih sila u Versaillesu često su odstupale od Wilsonovih načela, pa su interesi manjih naroda, uključujući hrvatski, ponekad bili zanemareni. Primjerice, pitanje razgraničenja s Italijom nije u potpunosti riješeno u korist Hrvatske, a sama ideja Kraljevine SHS dovela je do novih političkih problema unutar zajednice južnoslavenskih naroda.