PSG I CITY, četiri gola (2:2), hrpa šansi (prije domaće ekipe), ali dojam s obje strane polovičan. Nijedna ekipa nije do kraja odigrala zacrtano, i jedni i drugi su konzumirali probleme kojih su ovisnici kroz cijelu sezonu. PSG je kao dark horse i drugi engleski klub u padu doživio mnogo većim baukom i preprekom nego li bi se to po formi kroz sezonu očekivalo. Jasno je da su na vrhunskom nivou razlike u kvaliteti suptilne, ali Cityeva dionica u Premiershipu i mučenje u grupnoj fazi Lige prvaka dali su za pravo svima koji su stavljali Parižane kao favorita u ovom dvomeču.

 

 

Ono što je domaćin igrao sasvim drugačije nego čitave sezone jest faza obrane – za razliku od visokog presinga „na čovjeka“ pri kojem koriste motoričnost svoje zadnje linije za koju vjeruje da može efikasno pokriti prostor iza svojih leđa, PSG se protiv Citya povlačio u zonsku, pasivnu obranu. Uzmemo li u obzir kako je centralni kvadrat suparnika bio Otamendi – Mangala – Fernandinho i Fernando, kojima je kreacija takva da ih na Football manageru pokušavate preobučiti u oružare, ostaje upitno zbog čega PSG pritiskom nije još više gurao takav njihov deficit do izražaja? Iako je Ibrahimovićev gol poprilično izvanredan i neobičan, čak je i on pao baš nakon greške u sasvim jednostavnom pasu pri iznošenju lopte. Period pretkraj prvog poluvremena kada ih je pozitivni momentum vjerojatno instinktivno gurao prema naprijed savršeno se statistički poklapa s periodom kada su gosti napravili najviše grešaka u predaji lopte. 

 

Jedino logično objašnjenje bilo bi da se Blanc uplašio mogućnosti koje prednji red Citya, ojačan povratnikom De Bruyneom ima u kontranapadu. Ali svaka utakmica je balansiranje, traženje onih pola posto razlike u korist jedne ili druge opcije, kada se izvažu sve prednosti i mane. Ovoga puta, Blanc je imao vjerojatno mnogo manju kontrolu nad utakmicom nego je to htio. Gostima je primarni cilj napada i bio guranje lopte u prostor iza leđa Maxwella (kojeg pokriva Luiz), i vjerojatno je baš zato Navas koji ora i kopa uz liniju rastežući suparničku obranu dobio prednost nad kreativnijim Sterlingom.

 

 

Zna biti jako teško postaviti granicu gdje je jedna ekipa bila slaba u napadu, a druga odlična u obrani, ali Manchester City jučer nije bio ništa naročito kompaktan i neprobojan. Zonskih 4-4-2 gdje su dva napadača poprilično pasivno pratila PSG-ov protok lopte u zadnjoj liniji i vezna linija koja se lako dala izvlačiti sa svojih pozicija nisu nikakav neprelazan bedem.

 

4 Cityeva igrača u sasvim benignom napadu izlijeću sa svojih pozicija i za PSG se na svakom dijelu terena otvaraju krateri prostora. Zadnja linija ostaje zakucana prema natrag bojeći se bijega u dubinu PSG-ovog prednjeg trojca, pa Navas i Fernando ostaju sami-samcati na ogromnom prostoru u sredini terena.

 

Daljnji progres napada ujedno je i najveći PSG-ov problem kroz sezonu – kako efikasno stvarati višak u završnoj fazi napada?

 

Ovdje su pokušavali ući u zadnju trećinu terena na dva načina – prvi je bio dominantan tek prvih 15-ak minuta utakmice a odlike su mu bile da je Ibra igrao vrlo visoko, dok su se Di Maria i Cavani spuštali i dosta „usko“ pokušavali zavući se iza leđa vezne linije gostiju.

 

Rabiot prima loptu, PSG-ova krila zavukla su se između i iza dva najbliža suparnička vezna igrača.

 

U ovakvim situacijama bio je bolno očit nedostatak Verattija – njegova sposobnost da vidi ovakve pasove i snimi pravi trenutak kada je suparnik dovoljno otvoren da ga se slomi s jednim vertikalnim pasom nadilazi sve njegove kolege. Propuštajući benefite ovakvih situacija, PSG se priklonio puno prokušanijoj metodi.

 

 

Pravi čovjek na krivom mjestu, ili krivi čovjek na pravom mjestu, to je sukus ovogodišnje Ibrine pozicije. Njegovo pozicioniranje na lažnu devetku vjerojatno je bilo najugodnije iznenađenje sezone – ako je cilj nogometne igre učiniti da ti najkvalitetniji pojedinci budu najduže na lopti, onda je taj cilj u potpunosti postignut povlačenjem Ibre prema sredini terena. Ipak, profil ostatka igrača mu ne odgovara – za razliku od Messija koji je svojevremeno u Barceloni imao trkače, igrače koji šire teren i stvaraju prostor sebi i drugima (Pedro, Villa, Henry), Ibrahimović je većinom okružen igračima koji dolaze blizu njega, traže loptu u noge i primarno su kreatori a ne oni koji su na završnom dijelu pasa, prije svega Di Maria i Lucas Moura. Tek se Cavani izdvaja profilom i vjerojatno puno bolje paše Ibrinoj quaterback ulozi, ali nerijetko se dešavalo (kao protiv Chelseaja) da se cijela ekipa toliko međusobno guši, da su jedini igrači koji daju širinu i dubinu u igri, mjesta da lopta „prodiše“ – bekovi. A sasvim sigurno idejni tvorac ekipe koja je nakupovala ovakav arsenal u veznom redu i napadu nije htjela da Maxwell ili Aurier budu igrači viška.

 

S jedne strane imamo jednog od najinteligentnijih i najmoćnijih igrača svoje generacije, s druge strane suigrače koji mu „geometrijski“ ne odgovaraju. 

 

Ibrahimović povučen na spojku, i Di Maria i Cavani mu dolaze super blizu, te tako sami sabijaju svoju ekipu na manji dio terena i olakšavaju suparniku obranu.

 

Blanc i dalje nije siguran sam sa sobom treba li mijenjati Ibrahimovićeve navike ili partnere u napadu. Na početku sezone Parižani su igrali jedan od najboljih pozicijskih napada u cijeloj Europi, ali tada mu je krilo umjesto Di Marije koji svaki napad mora taknuti loptu igrao relativno nepoznati Augustin, mladić koji (zasad) talentom nije ni blizu ostatka momčadi, ali je profil radnog krila kakvog ovakva vrsta igre nasušno treba.

 

Jedino što je PSG-u donio ovakav razmještaj bila je kombinacija suradnje više igrača, ali to se pokušalo svega tri puta na utakmici:

 

PSG-ovi bekovi (crne linije) razvlače suparnička krila i uspijevaju izolirati dva Cityeva veznjaka koja ostaju sama u sredini. Ibrahimović se spušta kao spojka i sada PSG ima situaciju 3 vs 2 (s Ibrom i Matuidijem). Oba veznjaka napadaju Ibrahimovića i otvaraju veliki prostor iza svojih leđa:

 

 

I Pellegrini i Blanc nalaze se pred utakmicom koja će odrediti njihove daljnje trenerske sudbine, a istovremeno dati i završni pečat na njihov rad u Francuskoj, odnosno Engleskoj. Pellegriniju je ovo treća sezona u Cityu, uzeo je samo jedan naslov, ali ono što je bitnije – njegova ekipa ne samo da je stagnirala, već je i nazadovala. U gotovo svakom segmentu su slabiji negoli su bili u prvoj godini njegova mandata, a ni činjenica da su daleko najstarija momčad lige ne leži im kao zalog za bolju perspektivu. Europa je totalni podbačaj – tek je ovogodišnji ždrijeb i kijevski Dinamo donio prebacivanje začaranog praga prvog kruga. Može li Pellegrini do vrhunskog rezultata u Ligi prvaka uvjetovat će i atmosferu pred dolazak i rad najglamuroznijeg svjetskog trenera, Pepa Guardiole.

 

Laurent Blanc doživljava i proživljava ogromne amplitude sa skupom igračkom koju je dobio u ruke, što ga ne čini mnogo drugačijim od prethodnika Ancelottija. Suvereno osvajanje prvenstva bez kvalitetnog izazova svode njihovu sezonu na ovaj, udarni mjesec i početak nokaut faze Lige prvaka. PSG vjerojatno ima posljednju šansu s Ibrom rezultatski i igrački izaći iz sada već dugotrajne etikete dark horsea i neugodnog četvrtfinalnog ždrijeba u sam vrh, gdje po ulaganjima i pripadaju. Za to postići, Blanc mora naći odgovore na gore navedena pitanja, a vremena je sve manje.