PANDEMIJA, kućna izolacija, nezaposlenost, potres i još dodajte tome da ste Afrikanac pred istekom turističke vize, zatočen u Hrvatskoj. U potpunosti izgubljeni u prijevodu jer ambasade ne rade, a policijski službenici vam ne znaju reći što trebate učiniti. Vrhunac sulude situacije je to što ste krovopokrivač, no budući da nemate opremu, bez obzira na to što oko tri tisuće zagrebačkih krovova čeka na nekog poput vas, vi niste u stanju zaraditi ni za kruh.

Priča bi u nekoj drugoj situaciji možda zvučala nezamislivo, no ako živite u Zagrebu, može vas iznenaditi još jedino dolazak izvanzemaljaca. Ovo pak nije priča o izvanzemaljcima, nego o dvojici Nigerijaca koji su u siječnju došli u Hrvatsku u potrazi za boljim životom. Lekan Ayomide Asimiyu (30) i Opeyemi Sunday Olasunkanmi (25) su dosta brzo pronašli posao jer oboje imaju iskustva kao građevinski radnici, no u trenutku kada su zadovoljili s probnim rokom na Pagu i kada su im ponuđeni stalni posao i radna dozvola, krenula je situacija s koronavirusom i poslodavac je počeo otpuštati radnike i stopirao zapošljavanje novih pa je nigerijski dvojac krenuo natrag u Zagreb. U Zadru ih pak vozač nije želio pustiti u autobus, ne zato što je rasist, nego jer se bojao da imaju koronavirus budući da su stranci. Na kraju ih je spasio albanski kolega s gradilišta, koji je jamčio za njih.

E sad, kakva bi ovo bila priča bez malo romantike? Preko zajedničke prijateljice iz Nigerije Lekan je upoznao menadžericu u kulturi Klaru Šimunović, s kojom je započeo ljubavnu vezu, pa su se pri povratku u Zagreb obojica uselili u njezin stan od svega trideset kvadrata. Tako je Klara, koja radi u sektoru u kojem su ama baš svi projekti obustavljeni, postala uzdržavateljica njihove male zajednice. I baš kada su krenuli zivkati nadležne službe kako bi riješili papire, Zagreb je dobro protresao i potres.

"Nikad u životu nisam doživio potres. Promislio sam da sam odabrao najgluplji mogući trenutak u svemiru za doći ovdje. Moja majka i ne zna kroz što smo prošli. Bila bi užasnuta da zna, a već se dovoljno brine zbog korone koja stvara velike probleme u Nigeriji", rekao mi je Lekan na vrlo solidnom engleskom te dodao kako je spreman raditi bilo kakav posao, no ne zna ni što treba napraviti ni tko mu može pomoći.

"U policiji nam se javila jedna divna gospođa koja nam je željela pomoći, no nema informacije što se radi u ovakvim situacijama. Turistička viza im istječe krajem mjeseca i zapravo nam uopće nije jasno pod kojim uvjetima mogu tu ostati i biti zaposleni. Čak i da se želimo vjenčati radi papira, to nije moguće jer ne možemo iz Nigerije dobiti potvrdu da Lekan već nije u braku, budući da ambasade ne rade. Policija je rekla da ih, dok god su prijavljeni kod mene, neće nitko tjerati, no pitanje je trenutka kad će se kočija pretvoriti u bundevu i kad će njihova situacija postati bezizlazna. Čak i da se žele vratiti u Nigeriju, morali bi nekako zaraditi za avionsku kartu koja iznosi oko tisuću eura. Oni nisu azilanti, a čak i da nisu željeli ovdje ostati, zbog koronavirusa bi sada bili zatočeni u stranoj zemlji bez novaca, ali i bez informacija što učiniti da prežive. Imaju veliku sreću što poznaju mene. Ne mogu ni zamisliti gdje bi završili da to nije tako. Najgore od svega što se može dogoditi je da ih izbace iz države zbog ilegalnog boravka, a tada će imati trajnu zabranu ulaska u Hrvatsku i više nećemo moći biti zajedno", ispričala mi je Klara te dodala da iako su obojica krovopokrivači, budući da nemaju opremu, koja je dosta skupa, ne mogu raditi ni kao volonteri.

Jedna od dobrih stvari u cijeloj priči je, kaže Klara, što u ovoj situaciji ljude više brine koronavirus od toga koje si rase. 

"U početku su nas svi gledali malo čudno i pitali se što ja radim s crncem, a sad kad vide Afrikanca da šeta psa, gledaju ga kao nekog svog jer čim ima psa, znači da nije stranac. Zanimljivo je koliko jedan običan pas može promijeniti situaciju", zaključuje Klara.