YOUTUBE obiluje kanalima koji se isključivo bave analiziranjem popularne glazbe. Jedan vodi doktor muzikologije, drugi predavač s Berklee Collegea, treći školovani jazz pijanist. Među svim analiziranim glazbenicima nedvojbeni primat po broju analiza uživaju dva benda - a jedan od njih je Radiohead (o drugome ćemo drugi put).

Jedni od najboljih

Svi mi malo stariji prvi put smo čuli za Radiohead kad su objavili megapopularnu pjesmu Creep. Četiri dobro složena akorda - od kojih su zadnja dva C dur, pa C mol - zatim žestoko i vrlo dobro uklopljena gitara Jonnyja Greenwooda, specifičan Yorkeov glas i sjajni falceto - sve su to sastojci zbog kojih nije nimalo slučajno da je među najviše streamanim rock pjesmama u povijesti. Dopala se i meni, premda me nije fascinirala, nisam bio jedini kojem je to zvučalo kao soft verzija Nirvane. 

A onda mi je netko pustio njihov album OK Computer - i ja sam se doživotno zaljubio u bend za koji i danas odgovorno tvrdim da spada među najbolje u povijesti rocka.

Dok su se spremali za snimanje svog remek-djela, inspiraciju su dobivali slušajući Milesa Davisa, Ennija Morriconea, DJ Shadowa i The Beatles. Od ovih posljednjih uzimaju iz pjesme Sexy Sadie harmoniju za Karma Police (i stvaraju nešto krajnje originalno). A nadahnula ih je i neobična Happiness is a Warm Gun da također stvore pjesmu od četiri relativno nepovezana dijela, s promjenama ritmova i harmonija.

Oni se iz tonaliteta u tonalitet šeću prilično glatko, točno znaju s kog akorda mogu skrenuti u drugom tonalnom smjeru a da neuvježbano uho i ne prepozna što se zapravo dogodilo. A kad u trećem odsjeku slože harmoniju kakva nikom ranije nije pala na um, pa još na kraju dodaju kontrapunkt, onda pred sobom imate jednu od najboljih rock pjesama svih vremena.

Priča neki tip da ih je gledao uživo na otvorenom i da je, kad je Thom počeo pjevati Rain down, stvarno krenula padati kiša.

To doživjeti, pa umrijeti, ne žalim.

Dva genijalca

Ne vole svi Radiohead, najviše im zamjeraju depresivnu atmosferu pjesama. Naravno, ljepota umjetničkog djela ne ocjenjuje se po osjećajima koje ono izaziva (što je prilično subjektivno), ali depresija evidentno izbija iz mnoštva njihovih pjesama. Glavni krivac tomu je Thom Yorke, pjevač, skladatelj i multiinstrumentalist, koji i otvoreno govori o svojoj borbi s anksioznošću.

Kaže da mu pomažu vježba, joga i čitanje.

Kad su ga svojedobno upitali koja mu je najdraža njegova pjesma, znao sam odgovor i prije no što ga je izrekao: How to Disappear Completely, remek-djelo s još jednog fenomenalnog albuma Kid A, kojim je Radiohead napravio zaokret u odnosu na OK Computer i opet ostvario puni estetski i komercijalni pogodak.

"To je najljepša stvar koju smo napravili", uvjeren je Yorke, koji stvara kompleksna djela bez obzira na to što ne zna čitati note.

A za note je zadužen Jonny Greenwood, također multiinstrumentalist, ali i akademski obrazovani glazbenik, kojega zadnjih godina mnogi upoznaju i preko njegovih fenomenalnih skladbi za filmove (There Will Be Blood, The Power of the Dog). On sebe u Radioheadu vidi prije svega kao aranžera, a kad udruži snage s Yorkeom, nastaju istinska remek-djela.

Note u ruke

I da bi čovjek uopće uhvatio sve nijanse pjesama Radioheada, mora makar malo pogledati i u notni zapis. Netom spomenuta pjesma započinje akordom kojemu ne možete dati ime: tu su D i Fis, što bi vuklo na D dur ili H mol, no treći ton je mikrotonalno A, četvrtinu note iznad A (i isto toliko ispod Ais). Zvuk orkestra imitiraju tri prastara elektronska instrumenta ondes Martenot (Martenotovi valovi); njih je iz zaborava izvadio Greenwood upravo zato što na njima može proizvesti mikrotonove. 

Pjesma je nastala jer je Thomu bilo dosta gužve nakon OK Computera, kad su njihovu slavu kao britanskog benda u Americi počeli uspoređivati s Beatlesima. Michael Stipe iz REM-a mu je savjetovao da ponavlja u sebi "I am not here, this is not happening".

Kad sam svojedobno ovu pjesmu šerao na Fejsu, neki su se bunili da im je dosadna. Hoćete nešto veselo, što upada u uho na prvo slušanje? Ne slušajte Radiohead, jednostavno rečeno. Oni su za ljude koji lagano ispijaju glazbu, ton po ton, akord po akord. Ja bih prodao dušu vragu da sam mogao sjediti u ovoj publici.

Kad vas puknu u dušu

Pretpostavljam da ima još dosta vas koje nisam uspio nagovoriti na slušanje Radioheada. Istina, na njima stvarno možete doktorirati muzikologiju, samo što većina ljudi ne sluša glazbu s tim ciljem.

Manjina će pokušavati shvatiti u kojem je točno tonalitetu Karma Police, a u kojem je ritmu Myxomatosis i kakav je poliritam u Let Down. Ljudi slušaju glazbu zato da im ona dirne dušu, a ne da bi prepoznavali promjene modala, neparne ritmove i kromatiku.

Daleko bilo da je Radiohead samo za one koji analiziraju notne zapise. Znaju itekako napraviti pjesmu koja vas pukne ravno u dušu. I ova slow burn stvar je vrhunski primjer takve glazbe. Bila je prvotno namijenjena za Baz Luhrmannov film Romeo i Julija. "Kad smo vidjeli scenu u kojoj je Claire Danes uperila kolt 45 u svoju glavu, odmah smo počeli raditi na pjesmi."

Početna dva akorda znalce odmah podsjete na Chopinov Preludij (Opus 28, br. 4), premda se radi o standardnoj shemi i - V (kod Chopina Em - H, kod Radioheada Hm - Fis). Pjesma je neobične kompozicije, nema pripjeva, imamo linearnu shemu, s postupnim pojačavanjem, poput stavka u simfoniji.

Atmosfera je snažno obojena korištenjem sampliranog zbora koji Greenwood svira na melotronu, još jednom pradavnom elektronskom instrumentu. Dio prije samog vrhunca zvuči u svemu kao Muse, samo što tada Muse nije ni postojao (sad znate tko se kime nadahnuo). 

A onda ide klimaks koji vas izuje iz cipela, da bi na kraju sve završilo s nekoliko tihih, iscrpljenih antiklimatičkih taktova. Pjesma se nije našla u Luhrmannovom filmu, ali je imate na završetku epizode Shut up and dance iz treće sezone Black Mirrora. Savršeno uklopljena, prođu vas trnci i od onoga što gledate i onoga što slušate.

Kao i svaki pravi, veliki bend, oni to znaju u punoj snazi izvesti i uživo. I njihova je publika itekako svjesna kakvu stvarčinu upravo sluša.