LJETO 1994., bus na liniji Split-Zagreb čeka da dio puta nastavi trajektom. Jer je cesta na dometu srpskih topova i nema druge nego ovako. Svi stojimo vani, noći koncem kolovoza već nose malo više svježine, a nas mame mirisi improviziranih pečenjarnica. I s jednog od tih štandova dopire snimka publike koja pjeva "O, o, o, o". Odmah ju prepoznajem, znam što slijedi nakon nje.

Johnny u podzemlju

Žurno odlazim do izvora zvuka, hoću čuti sve, te mi noći to treba puno više od mesa s roštilja. I kad je započelo Obrati pažnju na posljednju stvar, ja više nisam bio na ovom svijetu u kojemu pospani čekamo trajekt kako nas ne bi gađali topovima.

Bio sam negdje drugdje, negdje gdje je sve puno toplije i prisnije. 

Johnny je tih godina bio maknut iz hrvatskih medija. Što zbog njegovog oca oficira JNA, što zbog njegovog odlaska u Beograd i stavova koje je izražavao. Ja sam se odavno bio prestao baviti njegovim riječima i postupcima, samo sam slušao njegovu glazbu, tu neponovljivu hrpu vrlo dobrih i odličnih pjesama koje su iz njega tekle silinom kakve ni prije ni kasnije nije bilo na ovim prostorima. 

I puštanje njegovog albuma Ravno do dna te bunovne dalmatinske noći bio je neki mali pokret otpora u vremenima kad smo svi morali prezirati Štulića.

Godinu dana kasnije neki mi je pametni zagrebački klinac poklonio kazetu Ravno do dna koju je presnimio s ploče, i ja sam to onda puštao u autu do iznemoglosti. Nije stalo sve na tih 120 minuta vrpce, presjeklo baš na Obrati pažnju.

A ubrzo se Johnny vratio iz ilegale: kupio sam kazetu prvog albuma Azre u (tad još postojećoj) varaždinskoj robnoj kući Varteks. Obratite pažnju na posljednju stvar.

"Johnny, vrati se!"

Otada su ljudi krenuli glasno prizivati njegov povratak. Makar da nešto snimi ili da održi koncert. Prema nekoj mojoj skromnoj procjeni, on je isto bez problema mogao napuniti Maksimir kao što je to uradilo Bijelo dugme. 

Namjesto toga dobivali smo od njega tu i tamo šture informacije o tome čime se on bavi u Amsterdamu. Prevodio je Homerovu Ilijadu; igrao je mali nogomet (!), kaže da mu je super išlo, i sve u tom stilu. Ali bez novih pjesama i ikakvog nagovještaja da bi igdje svirao uživo. Pravdao se da više nisu u formi, da bi im jako dugo trebalo da se opet uvježbaju. Meni je to zvučalo malo isprazno, nije teško izvježbati načelno jednostavne pjesme Azre i odguliti dva sata poštenog koncerta.

Ništa mu nisam zamjerao, čovjek ima pravo da ostane uspomena. Da ga pamtimo mladog, pametnog i drčnog.

Nije me naljutio ni kada je prošle godine našem Matijaniću dao intervju i pljuvao po Ravno do dna. Objektivno, to i jest živi album koji vas neće oduševiti kvalitetom zvuka, bilo je oduvijek vraški teško snimati nastupe (i mnogi su dosnimavali instrumente u postprodukciji, ne samo Film koji Johnny kritizira). 

Svejedno, mene je taj živi album gotovo hipnotizirao svojom energijom i kreativnošću. 

Here's Johnny!

A onda nam se Johnny vratio s dva albuma (Splet i Kavern), ili, bolje rečeno, s dva uploada svojih snimki na YouTube kanalu PETROVICPETAR. S ukupno tri sata glazbe. Efekt je postignut, došlo se do publike, a fanovi ostavljaju oduševljene poruke.

Iskreno, ja sam to jedva odslušao, morao sam se natjerati na očajničke pokušaje razabiranja tih prilično nemuštih snimki. Kako mu je samo to pošlo za rukom? Danas s 200-300 eura opreme možete već napraviti demo snimku tri klase bolju od studijskih snimki ranih rockera. 

Ali Johnny se s Kavernom odlučio vratiti u mitski Cavern Club, u kojemu su prve nastupe ostvarili Beatlesi (i baš se ovih dana navršilo ravno 60 godina od koncerta koji je započeo beatlemaniju, a mladog Lemmy Kilmistera, koji se tamo zatekao zbog cure, uvuklo u vode rocka). 

U redu, svatko ima pravo na svoj izbor, samo što i te arhivske snimke iz Caverna 1962., koje nisu ni nastale da bi se izdale, bolje zvuče od Johnnyjevih snimki iz 2022.

Usput, nasmijali su me neki rock "kritičari" koji mozgaju što bi Kavern uopće značilo (simbolični povratak u špilju?). Draga djeco, ako to ne znate, pišite horoskope i vijesti o Kanyeu Westu.

Dear John...

Ja ipak ne bih potpuno pokopao taj album. Imao je i onaj pravi Johnny takvih brzih, minimalističkih pjesama, s prizvukom narodnog melosa (prvo mi pada na pamet Gomila nesklada). Razmišljam što bih rekao nekom totalno nepoznatom bendu koji mi je donio ovakav demo materijal.

Dragi Johnny, ja ti mogu samo prijateljski savjetovati da prvo napraviš dobru selekciju pjesama, ima njih dosta koje jednostavno treba odbaciti. I svoje obrade makedonske glazbe možeš objaviti na zasebnom albumu.

Onda se vrati preostalom materijalu i kreni to malo maštovitije aranžirati. Primjerice, Nemir moj bi trebala biti više akustična, sporija stvar. Aleksa možda čak ima i najviše hitoidnog potencijala zbog hrvatskom uhu dragog folk prizvuka. Ja bih tu definitivno uveo neke puhačke instrumente.

I onda iznova snimi taj probrani i rearanžirani materijal. Kladim se da ima dosta producenata koji bi se veselili da ti u tome pomognu. 

Poezija za kraj

A onima koji ne vole Johnnyja zbog njegove jugonostalgije i negiranja ove naše sadašnje stvarnosti, serviram riječi pjesme Tuđe nećemo, svoje nemamo. 

Bila jednom zemlja tanka visoka 
usukala se, jadna, nikome ne da. 
Tuđe nećemo, svoje nemamo. 
Pa šta? Počuj ovu priču mome maleno 
iz dubine srca cvijeće šareno 
tuđe nećemo... 
Jer ako samo ispružiš glavu i da prdneš ne budeš u stanju 
pa ako samo poželiš da znaš oko tebe 
sve moćne trebe 
podočnjaci ko krizanteme 
voliš sebe, poželi da znaš. 
U drugu ruku, budeš li cvao 
i s boljim se sveđ nadmetao 
pazi da to ne budeš i sam. 
Jer tri su brata u majke Reje: Zeus, Had i Posejdon. 
Što zemljom trese 
sve podijeljeno na tri razdijele

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.