PRED vama je lista filmova koji, i unatoč tome što su obilježili kinematografsku povijest u svojoj godini, nisu bili nagrađeni, a u nekim slučajevima čak ni priznati od strane Akademije u kategoriji najboljeg filma. Povodom sutrašnje objave oskarovskih nominacija, poredali smo ih po desetljećima, koristeći kompromis ovakve periodizacije smatrajući da je svaki od njih svojevrsni spomenik svog desetljeća i najbolje svjedočanstvo doba u kojem je snimljen.

City Lights (1931)

Zašto je ovo jedan od najboljih filmova ikada snimljenih, već smo objasnili. Tridesete su bile vrijeme prijelaza u Americi, kada su filmovi napokon progovorili, a Charlie je, iako apsolutna ikona i doslovno sinonim za kinematografiju ranog perioda, u desetljeću u kojem je došao do pune umjetničke zrelosti snimivši Svjetlost velegrada i nakon toga Moderna vremena (1936), ostao čak i bez nominacije.

Počasni Oscar kojim je nagrađen u sklopu pranja prljave savjesti, o čemu također možete čitati, ipak ne može izbrisati činjenicu da je jedan od filmova koji sadrži možda i najemotivniju scenu ikada uhvaćenu na celuloidu u svoje vrijeme ostao ignoriran od umjetničkog establišmenta zemlje iz koje je potekao i koja bi se njime morala ponositi.

Citizen Kane (1941)

Vječni nositelj titule najboljeg ikada izgubio je kipić te mračne 1941. od How Green Was My Valley velikoga Forda. Iako kontroverzan, poznat, priznat i nominiran u svom dobu, Kane je ipak tek u desetljećima koja su slijedila dosegao tron na kojem se i danas nalazi, s utjecajem koji je imao na generacije mladih filmaša koji su ga gledali uglavnom na TV-u, naročito boomera (u originalnom značenju riječi) poput Scorsesea i Spielberga, obnovitelja Hollywooda s početka sedamdesetih koji su ga često navodili kao neprolazan uzor i inspiraciju.

Film čije je ime ekvivalent po uporabi imenu Michaela Jordana u sportu – kaže se: on je Jordan stolnog tenisa, snookera, hrvanja ruku ili ovaj film je Citizen Kane mjuzikla, blaxploitationa, splattera ili pornića – jednostavno ne može nemati Oscara, ali tako je.

Sunset Boulevard (1950)

S izborom iz pedesetih je mnogo teže jer, recimo, 12 gnjevnih ljudi, miljenik IMDB publike, također nije dobio Oscara. Nema ga ni The Searchers, miljenik filmofila i fordofila tvrdog kova, ali, opet, ako se već moramo odlučiti, izdvojit ćemo Wilderovo remek-djelo koje je sublimiralo holivudski mit na najbolji mogući način, ostajući relevantno i nenadmašn i do danas.

Pogledajte ga "back to back", primjerice sa The Substance koji se dotiče sličnih tema i vidjet ćete o čemu govorimo. Silazak poludjele Norme Desmond (Gloria Swanson) niz stube svoje vile pred kamerama Ericha von Stroheima (u filmu), tj. Billyja Wildera (u stvarnosti) u umišljenoj ulozi princeze Salome, suština je grandioznosti iluzije i istodobno dubokog posrnuća do kojeg ljudsko biće uhvaćeno u satanskom sjaju Tinseltowna može pasti.

Space Odyssey 2001 (1968)

Ovo nije izbor desetljeća, ovo je izbor za cijelo XX. stoljeće. Apsolutno do tog trenutka nije postojao film snimljen u Americi ili svijetu koji bi mogao biti stavljen kraj Odiseje, a da ne ispadne smiješan.

Skloni smo reći da takav ni do danas nije snimljen. Kubrick i Clarke su jasno poručili – ako želite bolje, dečki, morat ćete snimati na licu mjesta – u samom svemiru! Ne želim ni spomenuti od koga je te 1968. izgubio u izboru, a argumenti zašto je to tako od nekih potencijalnih znalaca koji bi pokušali braniti ovo stajalište zanimaju me koliko i argumenti ravnozemljaša.

Kubrick je svojim filmom dosegao sam vrh koji sedma umjetnost može doseći, uostalom zaradivši, samo godinu dana kasnije, posao u NASA-i i režiju slijetanja na Mjesec. Napomena: u ovu posljednju sumanutu tvrdnju danas, skoro šezdeset godina kasnije, posve ozbiljno vjeruju milijuni diljem Zemljine ploče, pa vi vidite što je Odiseja značila i što znači.

Apocalypse Now (1979)

Najveća trauma Amerike 70-ih, a samim time najveća trauma koja se reflektirala na poznate filmove tog doba, bio je Vijetnam. Hollywoodu je trebalo nekoliko godina prikupljanja snage da se napokon mane refleksija i metafora i da pogleda izravno u samo srce tame.

I kakav je to samo pogled bio! Mislim, valja cijeniti glumačka umijeća gospodina Hoffmana i gospođe Streep, ali, dajte, molim vas. Pobjedu Kramer protiv Kramera bilo bi lakše prihvatiti bilo 1978. ili 1980., ali Apokalipsa je jednostavno zaokružila svoje desetljeće u svakom smislu, vođena simbolički dvojcem koji su je kao redatelj (Coppola) i glumac (Brando) u Kumu otvorili, te izbor najveće oskarovske nepravde 70-ih djeluje, kao što kažu Ameri, kao "no brainer".

The Terminator (1984)

Da zakuhamo malo stvari i izazovemo kontroverzu. Terminator je jedan od simbola svoje epohe. Terminator je lagano jedan od 10 najboljih filmova 80-ih (ruku na srce ne bismo bili u krivu ako bismo tu stavili i Amadeusa koji je baš 1984. uzeo Oscara, ali nije u tome poanta).

U našem izboru, ovaj film jest izdvojen iz grupe ostvarenja koja su u to vrijeme dolazila iz nikada vrelije holivudske kovačnice mitova bivajući filmske erupcije kojima su ozračeni milijuni. Umjesto njega, mirna srca ovdje možemo navesti i Aliens (1986), Robocopa (1987) ili Umri muški (1988) i ne bismo pogriješili jer nijedan od njih u svojim godinama nije bio ni nominiran, a gledati ih tada prvi put bilo je nalik gledanju Nosferatua, Oklopnjače Potemkin ili Metropolisa za publiku ere nijemog filma.

Akademija danas komotno nominira Avatara, Top Gun ili Black Panthera koji su izašli iz iste žanrovske kuhinje, tako da ovu nepravdu jednostavno ne možemo previdjeti.

Pulp Fiction (1994)

Pravac u kojem će Oscari ići i utemeljenje onoga što danas nazivamo "Oscar mamac" film dogodilo se 1994. krunidbom Foresta Gumpa iznad Paklenog Šunda kao najboljeg filma.

Pokušaj ponavljanja tog "gumpovskog" štimunga u svim narednim godinama donosio je svojim kreatorima, ako ništa, barem nominaciju; pokušaj ponavljanja štimunga ili strukture Paklenog Šunda donosio je optužbu za plagijat, neki titraj na top-listama prije pada u opskurnost i zaborav i, naravno, uglavnom šipak od Akademije.

Taj stil se nije mogao ni oponašati ni ponoviti. Slika Ume Thurman ispružene na krevetu s pulp magazinom pod rukom jest ključni vizual devedesetih, više čak i od Nea, Helene Bonham "and suddenly I felt nothing" Carter, a posve sigurno više od Toma "life is a box of chocolates" Hanksa. Ali, akademici, kao što vidjesmo, nažalost, nisu znali osjetiti bit vremena na pravi način.

Mulholland Drive (2001)

Ne zato što se čovjek skoro preselio u međuprostor između crne i bijele kolibe, niti zato što poštujemo izbor časopisa Sight and Sound koji ga je visoko pozicionirao na svojoj prestižnoj listi najboljih.

Već jednostavno zato što mu već 25 godina po inventivnosti, smjelosti vizije, egzekuciji, atmosferi ne možemo naći takmaca ni parnjaka. Bio je to vrhunac karijere Davida Lyncha, naknadno prepoznat, a u svojoj godini (naravno) glatko ignoriran od strane akademskih slijepaca koji su se, eto, potrudili da sve alternativne liste najboljih filmova svih vremena budu u suštoj suprotnosti s onom listom koju su nam ostavili u naslijeđe.

I teško da će se to u desetljećima koja dolaze promijeniti.