INDEXOV PUTOPIS: Kuba - vodič za klošare
Foto: Vedran Buble
POTPISNIK ovih redaka u posljednje tri godine proveo je ukupno 14 mjeseci putujući Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2018. krenuo je u novo izazovno istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Meksika, Belizea, Nikaragve i Kube pod krsnim imenom Karipski Rašomon.
>>> Karipski Rašomon (Meksiko) 1. dio
>>> Karipski Rašomon (Meksiko) 2. dio
>>> Karipski Rašomon (Meksiko) 3. dio
>>> Karipski Rašomon (Meksiko) 4. dio
>>> Karipski Rašomon (Meksiko) 5. dio
>>> Karipski Rašomon (Meksiko) 6. dio
>>> Karipski Rašomon (Belize) 7. dio
>>> Karipski Rašomon (Nikaragva) 8. dio
>>> Karipski Rašomon (Nikaragva) 9. dio
>>> Karipski Rašomon (Nikaragva) 10. dio
>>> Karipski Rašomon (Nikaragva) 11. dio
Napokon zagrizoh kubansku udicu
Praktički cijeli svoj život slušam kako je sve manje vremena ostalo za posjetiti Kubu te kako će tsunami kapitalizma domalo zauvijek prekriti njen uzbudljivi kulturni reljef, zato sam se jednom kad sam se pojavio u njenom susjedstvu našao u velikoj kušnji. Iako mi se budžet u međuvremenu istopio kao maslac na kolovoškom suncu, dva sočna mamca nagnala su me da konačno zagrizem udicu. Avionsku kartu od San Josea do Havane pronašao sam za smiješnih stotinu eura, a kubansku vizu, koju Hrvati masno plaćaju agencijama, riješio za svega dvadeset dolara. Nije moglo bolje.
Ali kad je nakon mjesec dana Nikaragve napokon stiglo vrijeme za Kubu, jedva sam se dovukao do Kostarike i ukrcao na prastari propelerac Cubana Airwaysa. Bio sam prazan kao koraljna školjka s Kukuruznog otočja koju sam vukao za sobom, međutim čim smo sletjeli na Jose Marti, biser euforije ponovno se počeo rađati u meni. Imao sam osjećaj kao da smo negdje na putu upali u drugu prostornu dimenziju, nešto slično Kingovim Langolijerima. Već na aerodromu život je naočigled prestao pohlepno gutati vrijeme, usporivši ga gotovo do neprepoznatljivosti. Drastična promjena začas me trgla iz letargije.
Delboy na hrvatski način
Da ne izgubim zamah, smjesta sam se bacio na ono čime se solo backpackeri često zabavljaju - krčenjem vlastitog puta kroz džunglu pravila. Neobična socijalistička pozornica tako je zapravo bila samo kotač zamašnjak mentalnog preobražaja, a već je sljedećeg trenutka mjesto prepustila prvom zanimljivom problemu - prijevozu do centra Havane koji su taksisti naplaćivali 30 dolara. Lagao bih kad bih rekao da nije bila stvar u lovi, ali daleko više smetalo me saznanje da taj iznos predstavlja prosječnu mjesečnu plaća na Kubi. E pa nećete, razbojnici!
Od međunarodnog terminala do grada zaista nije bilo nikakvog javnog prijevoza, ali kako me jedan starac uputio, od onog nacionalnog jest. Izazov je predstavljalo doći do njega jer se shuttle između dva terminala plaćao u domaćoj valuti (5 pesosa) do koje stranci teško mogu doći. Vozači busa navodno su čak i skloni prihvatiti CUC (1 CUC - 25 pesosa), valutu uvedenu isključivo za turiste i po vrijednosti jednaku dolaru, ali kako mjenjačnice i bankomati na aerodromu u pravilu daju novčanice od 20 CUC-ova (vrijede 450 pesosa i premašuju vrijednost prijevozne karte za stotinu puta), vozači je ne mogu razmijeniti.
1000 postotna pobjeda!
Situacija je izgledala prilično bezizlazna, a onda sam svoju frustraciju prosuo pred noge mladog Kubanca koji me onako neutješnog obradovao riječima kako ga na parkingu čeka brat te kako me mogu prebaciti na pola puta do grada. Iako nisam znao ni gdje će me ostaviti ni kako ću otamo dalje, bilo je samo važno izaći iz tog zatvora okruženog čoporom limenih žutih hijena. Na moje neopisivo zadovoljstvo brat je na aerodrom stigao Chevroletom iz 1952. godine, tako da sam praktički nakon svega sat vremena na kubanskom tlu dobio priliku provozati se ikonom ove zemlje, pravom pravcatom oldtimeru.
U raspadajućem kabrioletu koji je za sobom uporno povlačio smrdljiv oblak oktana uskoro smo izašli na široku aveniju, a nakon petnaestak minuta vožnje zaustavili se na improviziranom autobusnom stajalištu. Bez puno objašnjenja u ruke su mi tutnuli jedan kubanski pesos, koliko je koštala karta, te mi zaželjeli sreću u nastavku putovanja. Iako sam se upravo tom nadao, neobično gorljivo zahvalio sam se na pomoći te nakon nekoliko minuta čekanja sa širokim osmijehom popeo u bus. Prva runda bila je dobivena. Umjesto 200-tinjak kuna, na prijevoz do Havane potrošio sam gotovo tisuću puta manje, točno 24 lipe.
Apokaliptična havanska dobrodošlica i pukotine u zidu kubanskog morala
Kad sam izašao pred golemo zdanje bolnice Ameijeiras, sumrak se već počeo šuljati pustim gradskim avenijama. Svakih 30-tak sekunda prošao bi neki automobil čiji je prastari motor puštao smrtni vrisak, a i ljude se moglo izbrojati na prste jedne ruke. Prvi susret s Havanom bio je zaista apokaliptičan. Ružne zgradurine kvarta Hamel odronjavale su se kao neki antikni spomenik, a kako sam dublje zalazio u kvart, stvarnost je izgledala sve ružnijom. Svakim sljedećim korakom smeće se smjerno gomilalo po nogostupima, dok je smrad mokraće i truleži junački zaparavao nosnice.
Moji domaćini začudo su me čekali pred svojom trošnom zgradom, a nakon što sam se smjestio, vratio sam se na ulicu s novim zadatkom. Trebalo je nabaviti nešto kubanskih pesosa da bih se mogao koristiti gradskim autobusima i hraniti u paladarima, neuglednim obiteljskim restorančićima u kojima cijena objeda ne prelazi 20 kuna. Nakon polusatnog tumaranja kvartom slučajno sam upao u jednu pekarnicu, a čim je čuo što želim, debeli ćelavac smjesta je skinuo tragično prljavu pregaču te me teškim korakom poveo na kat. U mračnoj prostoriji znojio se njegov gazda koji mi je u zamjenu za 20 CUC-ova dao 400 pesosa.
Revolveraš s dvije valute
Da, zakinuli su me za 15 kuna, što je otprilike dvodnevna plaća, ali su me istovremeno osposobili za beskompromisnu borbu s montiranom turističkom pozornicom. Smatrao sam to i dokazom kako na impresivnom zidu navodno nekvarljivog kubanskog morala ipak postoje pukotine. Sljedeća prepreka koju sam morao preskočiti zvala se baratanje dvjema valutama. Bilo je važno ne zamijeniti ih, a novčanice su bile naizgled identične. Ako me traže 10 pesosa, a ja im pružim 10 CUC-ova, 25 puta više, nitko me neće upozoriti. Zato sam u lijevi džep, socijalistički, stavio pesose, a u desni, kapitalistički, CUC-ove. I počeo vježbati.
Plan je bio već sljedećeg jutra krenuti na jug, ali pritom pokušati izbjeći Viazul. Riječ je o jedinom autoprijevozniku Kube kojim se turisti mogu koristiti, a koji prilično skupo cijeni svoje karte i nudi svega nekoliko linija dnevno. Naravno, one su u pravilu popunjene i nekoliko dana unaprijed pa se sve pretvara u kampiranje do eventualno otkazane rezervacije. Kako sam se dobro osjećao u jučerašnjem kostimu kauboja, odlučio sam u njemu ostati i krenuti za nacionalni kolodvor, rezerviran isključivo za Kubance. Naime, lokalni autobus za Trinidad košta svega pet kuna, a onaj Viazulov više od 150. Valjalo je pokušati.
Šanerski kauboj ranjen od ruke iskusne šalterašice
Problem je bio u tome što Kubanci pri kupovini karte moraju pokazati osobnu, a nitko kog sam pitao nije želio riskirati i kupiti mi kartu na svoje ime. Na koncu sam se i sam okušao za šalterom i to nakon što sam dugo pleo niti uvjerljive priče. Bio sam strani student koji je zaboravio x-icu i toliko uvjerljiv da bi svatko drugi progutao priču osim prekaljene kubanske blagajnice. Bunker je bio neprobojan. Prilično pokisao izašao sam vani, taman na uručenje utješne nagrade. Imućniji Kubanci od grada do grada dijele taksije, a onaj pred mnom, koji je išao baš za Trinidad, imao je tri putnika i već sat čekao četvrtog.
Šaltersko razočaranje iskalio sam zvjerski pregovarajući s vozačem, znajući da daljnjim čekanjem samo gubi novac, a onda se pogodio za 15 CUC-ova. Kako su ostali plaćali 20, zamolio me da im ništa ne govorim. Neću, života mi... Jedan od suputnika bio je mladi švaler koji je uoči povratka ženi i djeci s mobitela brisao poruke recentnih seksualnih izleta sa strankinjama, a drugi dugokosi kipar s artritisom, čije su posljednje ovjekovječenje Isusa poklonili ni manje ni više no Papi. Sama vožnja protekla je prilično zanimljivo, iako na cesti nije bilo nikog osim policijskih patrola i plakata u čast druga Castra.
U svom buntovno-djetinjastom điru
Stigavši na cilj, smjestio sam se u 20 eura vrijednu sobicu Case Particular (na Kubi ne postoje hosteli, nego se rentaju preskupi apartmani imućnijih obitelji koje su uspjeli isposlovati papire) i počeo nazirati ono što će me kao solo putnika često pratiti na Kubi - osjećaj izoliranosti i osamljenosti. Isti se znao amplificirati svaki put kad bi me dragi domaćini tretirali kao stočnu robu. Kako rijetki Kubanci imaju prilike oglašavati smještaj, ovi drugi svjesno se prebukiraju pa uz određeni postotak goste prosljeđuju drugima. Tako sam jedan dan spavao u jednoj kući, drugi dan u drugoj, a treći u trećoj.
Trinidad je jedan mali slatki grad s mnogo simpatičnih restorančića, barova i trgovina i da sam na njegovu pozornicu izašao u ulozi nekog kom Kuba predstavlja jedini odmor u godini, mogao sam zaista svojski uživati. Nažalost ili nasreću, moja isključiva preokupacija bila je kako kročiti s uobičajenih turističkih staza, a one su na Kubi popločane više no igdje drugdje na svijetu. Tijekom tri dana u Trinidadu već sam se dobrano naučio služiti kubanskim pesosima, a razlike u cijenama bile su zaista frapantne. U jednom restoranu kozice su bile 90 kuna, a svega deset metara dalje 9 kuna.
Razmjena robe kao vrhunac šanerstva
Kava u modernom kafiću koštala je 12 kn, a u maloj trafici 20 lipa. Pizza i topli sendvič u fast foodu koštali su 25 kn, a u kućama lokalaca tri. Litra ruma u dućanima koštala je 60 kn, a u brijačnicama devet. Najluđe od svega bilo mi je što sam u jednoj slastičarni tri goleme kugle sladoleda platio 80 lipa, dok je svugdje drugdje jedna kugla bila šest. Iako će se ovo mnogima činiti kao zamoran i beskrajno lihvarski život kakav je svojevremeno vodila Andrićeva Gospođica, bez pristupa internetu svaka od ovih sitnih i naizgled beznačajnih pobjeda predstavljala mi je neopisivo zadovoljstvo.
Vrhunac šanerstva priuštila mi je jedna sredovječna žena koja je u svom dvoru prodavala suvenire, a kojoj sam u majici Muhameda Alija od prvog dana zapeo za oko. Svaki put kad bih prolazio ulicom, vikala bi "Ali, Ali" i pozivala me da dođem. Nakon nekoliko puta, susret više nisam mogao odgađati. Čim smo se rukovali, pozvala me u kuću i potiho upitala imam li što robe koja mi ne treba da je zamijenim. Isprva nisam razumio na što je ciljala, međutim kad sam sljedećeg jutra donio nekoliko majica i hlača koje sam ionako mislio baciti, počela je skakati od oduševljenja.
Kubanske cigare na crno i povratak na hrvatske otoke
Izgrlila me i izljubila, a onda na trenutak nestala u kuću, samo da bi se vratila s vrećom raznoraznih suvenira. Kako u lokalne dućane stižu samo kineske i vijetnamske marke, europski i američki brendovi predstavljaju pravu premiju, slijedom čega mi je Dailen, nakon što mi je tutnula vreću u ruke, rekla da nije sigurna je li zamjena poštena i da zapravo još mogu uzeti štogod želim. Kako sam suvenira imao napretek, uslugu sam iskoristio da nabavim kubanske cigare, ali ne one koje se po dućanima prodaju strancima za pet do deset dolara, nego one koje puše isključivo lokalci i koštaju svega pesos, ili 18 lipa.
Ovakvih i sličnih situacija bilo je napretek, a mogao bih samo o njima napisati knjigu, no da vas sasvim ne udavim svojim mušicama, krenimo zajedno biciklom na plažu Ancon, udaljenu petnaestak kilometara od Trinidada. Iako se mnogima ne bi svidjela, s nakaradno golemim socijalističkim hotelom, teniskim terenima i bazenom koji nisu održavani desetljećima, meni je sve bilo jako simpatično. Posjetilo me na neke otoke splitskog akvatorija na kojima je hotelski turizam iščezao s posljednjim izbjeglicama sredinom devedesetih.
"Tata, ulovi mi hobotnicu" i kopernikanski obrat u mom umu
No jednom kad se tijelo položi na vreli pijesak i preda suncu, kulisa iza leđa postaje puno manje bitna. Ono što me na Anconu oduševilo bila je obitelj koja se smjestila odmah pokraj mene. Dok su se majka i kći igrali na prostirci pod palmom, otac je začas navukao ronilačko odijelo te ušetao u more. Nije ga bilo dobrih sat vremena, a kad se vratio u ruci je, na oduševljenje žene i kćeri, imao četiri velike hobotnice. Gledajući me onako ubogog (nisam platio suncobran nego sam ležao pod drvetom), prišao mi je i ponudio jednu, u trenu bacivši sasvim drugo svjetlo i na kubanski život i moje dotadašnje ponašanje.
Da ne budem nasamaren, do sada sam se držao prilično rezervirano i nisam ovom egzotičnom otoku dopustio da mi uđe pod kožu. Ne želeći ga tako pamtiti, još na plaži skinuo sam kostim šanera i odlučio mu dati pravu priliku. Kaže se, tamo gdje prestaje logika počinje Bosna, a isto se može reći i za Kubu. Pričekat ću još neko vrijeme za konkretniji zaključak, ali na prvu mi se čini da je ovaj bastion socijalizma, koji je desetljećima odolijevao utjecaju Amerikanca, počeo panično tražiti konopce na kojima će predahnuti u ringu svog opstanka. Tumor kapitalizma sve više širi i nagriza tkivo nekad relativno zdravog društva.
Ali o tome nešto više u drugom nastavku.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati