SA SAŠOM iz TBF-a našli smo se u splitskom Varošu. Dogovorili smo se ispred murala napravljenog prema kazališnom posteru Alema Ćurina. Isti taj rad krasi naslovnicu Cervantesova trga, zbirke drama Predraga Lucića.

Ni Alema ni Predraga više nema. A nema ni Jadrana Zlodre Gobba, prepoznatljivog predvodnika već gotovo 50 godina aktivnog blues sastava Otprilike ovako, čije su stihove "Možda bi vam bolje bilo da niste tu" autori murala, Luka Duplančić i Ivan Svaguša, na Alemovo traženje upisali pri vrhu te višemetarske freske. Zamislite, usred svih navijačkih, ustaških, anti-5G i pro-putinovskih grafita kakvi se ispisuju svaki dan, u centru grada osvanuo je i tračak kulture.

Izašao je spot za pjesmu D.O.O. s albuma Škrinja

Slično smo pomislili dok smo gledali novi spot Alejuandra Buendije za pjesmu D.O.O., s albuma Škrinja. Stiglo je djelo koje propitkuje i kritizira, a sve kroz oneobičavanje i satiru.

Izrečene istine često znaju naići na pljuvačke krkana. Recimo, dok smo fotografirali Sašu Antića pred muralom, neki je mudar prolaznik, noseći dijete u naručju i pogleda prikovanog za nas, ljutito povikao: "Eno se četnici slikaju!"

Čim smo završili snimanje, niti dva metra dalje od Alemova murala, naišli smo na stariji bračni par. Žena je zaustavila Sašu da mu oduševljeno kaže: "Vi ste jedan veliki pjesnik." Slušala je baš nedavno na radiju TBF-ovu Grad spava i kupio je stih koji kaže: "Urla cajka na mukama."

U idućih pet metara Plinarske ulice pored nas je prošao karet. Dostavno vozilo razvoza predmete uskim uličicama, kaletama. Preko puta trgovine s metražom ugledali smo i grafite posvećene rock grupi Hej, koja je prašila šezdesetih godina prošlog stoljeća. Prodavač metraže odmah nam je počeo objašnjavati njihovu povijest, pritom se ispričavajući što nas prekida u snimanju.

U idućih deset metara naišli smo na bijelu, perzijsku mačku koja se neometano sunča ispred ljekarne. Ondje je i natpis "JESMO ODE SVI DEBILI ILI?"

Saša "otvara Agenciju za naručivanje ubojstava"

U idućih šest metara sjeli smo na štekat kafića gdje nam je konobar ljubazno priopćio da bi trebali otići jer oni rade samo jutarnju smjenu. Nije sezona i ne isplati im se ostajati duže. Blago rečeno, nema baš ljudi po centru grada.

Prebacili smo se u drugi kafić, zadovoljni da smo u svega 20-ak metara doživjeli cijeli zimski Split. Od četnika do pjesnika kroz stari rock, do kareta, debila i izvansezonskog radnog vremena kafića. Uz ležernu ćakulu i zveckanje žličice o porculan šalice za kavu, Saša spominje kako "otvara Agenciju za naručivanje ubojstava". Reklamira je kroz pjesmu D.O.O.

Album "Škrinja" izašao je 2020. godine, a sada ste napravili dosta zanimljiv spot za singl vaše buduće tvrtke, D.O.O.

Tako je. Ranije je već objavljen spot za Kornjaču, radit ćemo spot i za Majmuna i psa…

Kornjača je bila radijski hit.

Pa gledao sam baš da izbacim nešto što se da vrtjeti, da se promovira album, mada je Kornjača bila loš izbor jer su najjači momenti na albumu Majmun i pas, D.O.O., Crkva, Blago, ove stvari koje nisu radiofonične.

Stihovi s albuma dosta kritiziraju društvo, ocrtavaju našu realnost, pa i D.O.O. je u tom tonu. Doživite li nekad na ulici zbog svojih stavova neugodnosti, recimo, da vam kao maloprije viču "Eno se četnici slikaju"?

(Smijeh) Da, ali odmah nakon toga mi je žena rekla da sam pjesnik. Mislim da ta dva događaja najbolje oslikavaju splitske ulice.

I još su nas zamolili da odemo iz kafića jer radi samo do 15 sati.

Je, baš smo doživjeli predstavu. Počeli od genijalca Alema i njegova murala. A eto, to je lipota Splita, izađeš vanka, doživiš kratki film.

Članak se sam piše. Sad zamislite da smo radili intervju mailom, koliko bi toga propustili, nitko vam ne bi rekao da ste četnik.

Ali ovo mi je prvi put da mi je to netko na ulici rekao, glupost. A još sam se i obrijao. A, da, što ste me pitali, D.O.O.? Za pjesmu me inspirirala sjajna knjižica koju sam za 10 kuna našao u samoposluzi, zove se "Cvjećarnica u Kući cveća" autora Lazara Džamića. Dizajner je i zaljubljenik u strip.

Devedesetih je, uoči rata, otišao raditi u London gdje je upoznao vlasnika striparnice koji nikad nije čuo za Alana Forda.

Strip nije bio preveden na engleski. Lazar Džamić čudio se kako ga nemaju u ponudi i počeo je istraživati, ušao u ozbiljnu analizu – zašto je taj strip bio toliko popularan u Jugi i zbog čega se tako brzo kod nas primila alanfordovska filozofija?

Očito jer je u startu naše društvo nadrealno po temeljnim postavkama. Džamić je iz Smedereva pa izdvaja tamošnje primjere, ali su primjenjivi i na nas. Dok sam to čitao, sinula mi je ideja da napišem pjesmu o svojoj Agenciji za ubojstva, D.O.O. za plaćene ubojice i stvarno je brzo nastala.

Planirate li otvoriti tu agenciju?

Pa nadam se, ako ikad to bude bilo legalno. Ja ću se pozvati na ovu pjesmu i da sam se prvi sjetio. Ovo je patent, zapravo.

Uf, država bi zasigurno stavila visoke poreze agencijama za ubojstva, a gdje su naknade turističkoj zajednici, a gdje je članarina Hrvatskoj gospodarskoj komori… Mislim da to ne bi bilo isplativo.

Ma dobro, mogu se uvijek naći sponzori. Tvornice oružja, recimo. Da se to izvesti.

Ne znam baš, jeste li stavili na papir, koliko biste morali imati ubojstava mjesečno da bi to bilo uopće isplativo da sebi pokrijete plaću i doprinose?

Dobro, da, strah me jedino da ljudi ne bi dovoljno naručivali. Kod nas još ima te humanosti. Sve je OK dok se ne zna da takva agencija postoji. To je kao ona Marquezova priča kad je netko počeo na vrata lijepiti ceduljice s tračevima, tko s kim spava i slično, neke tajne koje svi zapravo znaju, a onda je došlo do potpunog raspada društva, do temelja.

Super mi je ta priča. A što se tiče ove moje, D.O.O., super mi je što se glazbeno razvila, ima tri različite pjesme u jednoj, sva tri versa su drugačija.

Jeste li slušali Coheed and Cambriju, imaju album koji je cijeli ustvari priča, sluša se pjesmu po pjesmu.

Ima sjajan naš album, Matan od Stranca. On tu repa i pjeva priču o bolesnom ocu i njegovoj smrti i odlasku u Irsku, zaista super, kvalitetan album, literarno i muzički zanimljiv.

Čini mi se da je neisplativo tako se igrati formom, izmišljati stvari, barem u financijskom smislu.

Nisam ni imao namjeru zarađivati od umjetnosti. Uopće nisam planirao živjeti od glazbe. Do trećeg albuma TBF-a, Maxon Universala, bio je to samo hobi. A onda smo počeli puno svirati i skužio sam da je to ono što želim. Kao i ostali u bendu. Ali još volim taj amaterski pristup. Jer amater je onaj tko radi iz ljubavi.

Jeste li imali dosta nastupa prošlo ljeto?

S TBF-om smo svirali kao u najboljim danima. Držimo prosjek 40-50 svirki godišnje, a uživo zvučimo nikad bolje, stvarno smo beton.

Kad smo kod betona, bila sam kad ste svirali na Trsteniku ljetos, bilo je fascinantno kako se toliko ljudi skupilo u kvartu, sve je oživjelo.

To je bio odličan koncert. Takve obožavam. I svakako toga treba više, svirki po kvartovima, treba to potencirati, doći ljudima pod prozore. To je bio baš pravi reperski momenat, repati u kvartu, na ulici. Kad god odlutam na bini, ako sam energetski prazan, samo zamislim da sam u parku, na klupi i repam s ekipom.

Kao Alejuandro Buendija, imate vrlo zapaženu, i ako mogu dodati, omiljenu dalmatinsku pjesmu – Ziđan. Postala je i himna Festivala bespravne gradnje i devastacije prirode.

Odlična je to stvar, izvodim je kad god nastupam kao Buendija sa Sinovima. Obavezno. Ma to je jedna od pjesama koje su uspile. Zvuči dobro, nema se što dodati ni oduzeti.

Vidjela sam da ste je izvodili u skate-parku. Kakav je Split danas, ima li mjesta za nastupe? Evo neku večer sam nakon tko zna koliko vremena izašla vanka i radila je jedino Kuka. I dobro, Vanilla, ako se to računa. 

Kocka je sad počela malo. Judino drvo nešto na pola, više su DJ-i, tu je Plan B, Baraka, ovo šta budu neke svirke.

Ali ni to ne radi do kasno, sve je do pristojne ure, ponoć, 1.

A to je isto okej, šta?

Ovisi koliko imaš godina…

U listopadu ću 50. Pet nula. Da, kad tako gledaš, za mlađe stvarno nema neki normalan klub da radi do kasno.

Je li ih bilo "u vaše vrime"?

Bila je Arkada, Hey Joe, Mali princ. Bilo je više ljudi po gradu jer nije bilo turizma koji je sve pojeo i te cijene naše prosječne plaće teško mogu pratiti. Bilo je više sadržaja za domaće. Mogao si i zimi izaći u grad, pa zaredati, vidjeti ljude. Mi smo prije interneta izlazili na Peristil.

Je l' to bilo ono što pričaju da su se ljudi drogirali po Peristilu i prodavali rebe?

Ma to su priče za malu djecu, nije da su se gađali iglama. Ljudi se i danas drogiraju. Peristil je nama bio point zero, polazna točka gdje bi se družili i reperi i pankeri i metalci, razmjenjivali kazete i onda bi se išlo dalje.

Split je pao na 150.000 stanovnika prema zadnjem popisu, ali čini mi se da su ulice drastično opustjele već u zadnje dvije, tri zime.

Pa je, potpuno se sve promijenilo, valjda s Netflixom. Nije to više to. Doživio sam brojne faze Splita, počeo sam izlaziti s početkom srednje škole, onda sam vidio i Splitu u devedesetima, dvijetisućitih godina isto.

Studirao sam u Zagrebu, ali sam stalno dolazio na probe benda. Velike su se promjene dogodile. Slušao sam muziku na kazetama, sad slušam na Spotifyu. Gledao sam filmove na VHS-u, sad gledam na Netflixu.

Što gledate na Netflixu?

Trenutno sam na skandinavskim komedijama iz osamdesetih i devedesetih. Ali uglavnom gubim vrijeme tražeći što mogu pogledati i onda se razočaram.

Jeste li gledali After Life?

Jesam malo. Ricky Gervais mi je genijalan. Baš ono dokaz da Britanci od svega znaju zlato napraviti, od rock’n’rolla, hip-hopa, komedije…

Njegov Derek mi je predivan.

Derek mi je možda najdraže nešto! Tu je malo spustio gard, pokazao je onu drugu stranu sebe i to mi je baš jako dirljivo.

Ricky je jedina slavna osoba koju bi voljela upoznati.

Bolje ne, haha. Mada mislim da bi u Splitu bio happy, svi bi se pravili da ga ne znaju. On je genijalan, izlazi iz tradicije humora, od Monty Pythona i ranije Peter Sellersa i još ranije Oscara Wildea. Te komedije i drame, taj teatar je ludilo. Ti Englezi su istovremeno najveća gamad imperijalistička i…

…s najgorom kuhinjom…

…obožavaju kraljicu, kraljeve, spiza in je ajme, nemaju vina, a valjda su zato dobri komičari.

Je, mogu se smijati na svoj račun.

Pythoni su vrhunac civilizacije. Kad gledam njih i ovo danas, zaključim da živimo u dosadnom, glupom svijetu gdje je samo poanta prevariti. Kako zaraditi, a kao, da budeš "kreativan". Svi su nešto kao kreativni.

Imate li TikTok?

Nemam, ali mi kao platforma zvuči OK. Nemam ništa od društvenih mreža.

Kažu da se dobro zarađuje na TikToku. Danas možeš zaraditi na svakakvim glupostima, samo ne znam kako se to meni nikako ne događa.

Moglo se i prije, kako ne, ljudi su prodavali vodu kao lijek, samo je trebalo upakirati dobro.

Pratite li stand-up?

Obožavam ga. Čak mi je ideja napraviti vlastiti show, neku kao monodramu, ustvari, stand-up i jest to.

Voljela bi to pogledati. I vaš album Škrinja ima komičnih elemenata.

Pjesmu Smak svita gledam kao neki mali stand-up. Rap je, ali mislim da može i pričati. Stand-up je danas nevjerojatno popularan, komičari pune stadione. To je zato što oni jedini mogu reći istinu, budući da se područje slobode i istine u kulturi suzilo.

Komičari su čak i filozofi, otvaraju pitanja, promišljaju. Kad gledaš Bill Burra, to nije smiješno, jednostavno ti proživljavaš s tim čovjekom njegovu muku u današnjem svijetu. Ta američka kultura je distorzirana. Valjda je uvijek tako bilo.

I mi smo se dosta amerikanizirali.

Uvijek smo bili Amerika, više smo njoj pripadali nego Europi. I prije rata smo bili amerikanizirani, gledali smo Ameriku kao pojam. Taj smo duh američki, malo divlji, slobodarski, koji ne poštuje autoritete i misli da je najbolji na svijetu. Amerikancima je prvenstvo Amerike – svjetsko prvenstvo. Najnormalnije je to čuti, oni nemaju percepciju da postoji svijet.

Kad vanzemaljci napadaju, uvijek idu na SAD.

Vjerojatno da sam u Hollywoodu, sad bi konobario.

Čitate li?

Volim čitati, uzeo sam Perišića novog, to sam počeo, kao i Houellebecqa. Neke favorite baš pratim, Pamuka i Rushdieja.

Vodili ste i radijsku emisiju, na Radio Hvaru i Radio gradskoj mreži. Bila je ona neka priča o nekom incidentu kao...

Bila je zafrkancija u jutarnjem programu, zvala je neka cura pa smo nešto pričali, žalila se kako ne valja ovo, ne valja ono, sve je loše i loše i loše i rekao sam joj "ha, pa ubij se". Tako smo se zafrkavali. Ali bio je taj neki post-ratni period pa se nije ulazilo u te teme. Neno Vilović je vodio taj radio pa nam je rekao da je imao problema zbog toga.

Čini mi se da je gore danas. Danas se isto ne smiješ tako šaliti, ali ne smiješ ni ništa drugo reći.

Danas ne smiješ ništa, to je ta politička korektnost ili cancel culture. Orvelizam čisti. Sama ta sintagma "cancel culture" je oksimoron. Kultura bi morala uključivati, a ne isključivati i gasiti, ušutkavati. Danas je društvena poželjnost vezana uz mentalno zdravlje, sve oko nas je označeno "mental health“, s ciljem da ti prodaju tablete da gledaš uniformiranije, da suze ljudsko biće.

Mislim da ne postoji osoba koja ne pije neke tablete danas, posebno za smirenje. Normabel, Helex...

Ja ne pijem, ali imam pasifloru. Svi imamo nešto.

Prodaja antidepresiva i antipsihotika skočila je nenormalno.

Mnogi su umrli od kombiniranja previše lijekova, ili lijekova i alkohola. Prince, Michael Jackson, Heath Ledger. Mladi malo rizičnog ponašanja. Dino Dvornik isto. Kažu da se ne smiju piti tri različite tablete dnevno, da onda dolazi do kemijskog košmara. Ja sam na C vitaminu i magneziju.

I ja sam na magneziju, magnezij mi je sve, uz čaj od matičnjaka.

Obavezno popijem litru čaja dnevno, svih živih, zeleni, crni, kopriva, menta, kadulja...

Kadulja može biti opasnija od miješanja tri tablete dnevno ako se pretjera s količinom.

Hoćemo o spizi malo?

Ma što fali sredstvima za smirenje... Jeste li i vi chef?

Naravno! Kuhanje je super, dođu ljudi, jedu, nitko se ne svađa, to je nešto što spaja sve na planetu i to je jedina stvar za koju vidim da trenutno povezuje i drago mi je da ta kultura raste i da su ljudi u tome. Jasno, ona celebrity kultura je smiješna. Svi znaju kuhat i sad kad neko kaže "ovo ti nije dobro, triba ovako ili onako“, brale, zabija bi mu to u facu, šuti i jedi.

Što najbolje spremate?

Svašta, povrće uglavnom, ribu, jaja, wok shemice. Ako se baš hoću potrudit, volim napraviti pite od zelja, zrelih sireva, poriluka, svašta iskombiniram, pa i ulja, malo lanenog, maslinovog. Volim raditi parmigianu di melancanu. Balancanu izrežeš na fete, pa je frigaš u dubokom maslinovom ulju, napraviš šalšu, imaš mozzarellu, parmezan i redaš u škrovadu, radiš kao musaku neku.

>>Index recepti: Parmigiana

Ali umjesto krumpira ide balancana i bez mesa je. Mislim, može se dodati meso. Grčka musaka se radi s balancanom, ne s krumpirom. To sam vidio na engleskom kulinarskom natjecateljskom showu. Kad Englezi nekoga popljuckaju, to bude duhovito, ne kao kod nas, mi nemamo kulturu ruganja. Smoje je to lipo zna. Fali nam ljudi kao Smoje. Da se izruga svemu, a da se smijemo.

Pečete li rakiju kakvu, pravite li likere?

Radim rogačušu. U backstageu imamo votku, a ne popijemo niti pola boce svi skupa. I onda ostane pa meni bude žao bacit, pa ja to nosim iza koncerta sa sobom i stavljam rogač unutra. Ne dodajem cukar, samo tako držim. Onda napravim koktel, rogačušu sa cijeđenom narančom, to mi je gušt. Te arme se slažu, dosta naših dalmatinskih slastica ima u sebi te kombinacije, još i s bajamima, orasima. Kolače volim raditi isto.

Volim The Great British Bake Off, kad ga gledam, i meni se rade kolači.

E vidiš, a bili smo ocrnili Britance. Fish and chips. U Londonu postoji ulica koja se zove Vineyard, ko Vinogradska, oni su imali vinograde, ali su puno začina stavljali u vina da ih poprave.

Cijeli kolonijalizam, imperijalizam je nastao iz potrebe za začinima. Kolumbo je kraljici Španjolske javljao da nije našao cimet. A kako idu ove klimatske promjene, pit ćemo neka super britanska vina. I Kinezima sad dolazi berba. Oni će pomest.

Kinezi? S vinom?

Da, posadili su vinograde na području većem od Europe, doveli stručnjake i sad će im uskoro to ić na tržište.

Vino "made in China"!

Ali sve rade ludilo. Doć će električna auta njihova, došli su na misec, rade sve.

A hoće li doć u Ukrajinu, Rusiju, Europu? Pratite li ratna zbivanja?

Rat je biznis. Na kraju se svede na korporativne ratove i bitke za resurse. Užas je to što se događa, toliko je ljudi već poginulo, raseljeno, ali kao, mi smo se već navikli da se rat događa i sve funkcionira.

Samo što je, jasno, sve poskupjelo kod nas.

Glupo mi je da tamo ratuju. Treba to napraviti humanije, da se nađe neka pustopoljina i kaže "evo ovo je ratna zona“, tko želi ratovati, tu će doći, neka ratuje, neka se troši oružje, neka se puca, nek se to sve snima pa ćemo gledati neki reality, kao neki SF film, a ne da se ratuje među civilima i gdje je najplodnija zemlja.

Očito je to sve oko nafte, teških metala, već to dugo traje, nije Ukrajina priča od jučer, od raspada SSSR-a Rusi i Ameri vuku svako svoje strane, i jedni i drugi su gamad. Od 2. Svjetskog rata se negdje puca. Nema dana da su ratovi stali.

Ali ovaj rat nam je bliže pa smo opterećeniji i zabrinutiji njime.

Da. Nekad pročitam vojne analize, one su potpuno bezdušne, to je grozno čitati, ali ljudi koji se bave time davno su to analizirali. Ratovi se vode, velike sile pucaju, uništit će sve, a poslije rata obnoviti infrastrukturu, zarađivat će te korporacije. To je sve mašinerija rata.

Naš Petar Stošić koji nam prati vanjsku politiku je prije par godina rekao da će biti rat u Ukrajini, mi smo mu se smijali.

Da, da, sjećam se. Čitao sam njegove tekstove. Konstantno je neizvjesnost, kriza, ljudi zbog toga ni ne žele nikakve promjene.

Kažu da, kad su teške krize, onda desničari i krajnji desničari dolaze na vlast.

Već je svijet skrojen po njihovom. Trebamo se boriti za ljudska prava, držati to pod bilo koju cijenu i to je to. Najgore je kad ljudi počnu puštati kućne ljubimce na ulicu, kad nemaju za kupiti hranu za pse i mačke, onda znaš da je gadno. Ljudi kod nas žive dobro.

Imamo te stanove naslijeđene iz socijalizma, da nema toga, ne bi nitko mogao preživjeti. Ne bi mogao plaćati toliki najam. Ne bi mogao jednostavno zaraditi. A to je vanka nepojmljivo - da si ti u nekom trenutku mogao za neku malu lovu kupiti ili čak dobiti stan od države. Mislin da su ti nesvrstani bili vrhunac civilizacije, jedini model.

I mislim da je bio prijetnja velika, sve je krenulo od toga, takav jedan humani pristup, da možeš radniku omogućiti normalan život, ljetovanje. Koliko je tih odmarališta po Jadranu, to je još uvik zapušteno. Tako je bilo i u Libiji i u Siriji, kad se gleda kronologija kako je to padalo.

Mogućnost da se to može provesti je prijetnja za ove koji vode financijsku igru. Negdje sam pročitao da će 20. stoljeće u povijesti biti zapamćeno kao neuspjeli pokušaj utopijske misli socijalizma. Već novim generacijama je to daleko, uspjeh je samo zaraditi, kažeš za socijalizam kažu: puno smo se zaduživali i nije to funkcioniralo.

A danas smo više dužni nego tad i na kraju zašto to ne bi moglo funkcionirati, zašto čovjek mora raditi 10 sati kao konj i biti nezadovoljan, nesretan i piti tablete, zašto ne bi mogao raditi četiri sata i da ga nitko ne bičuje. I sad Skandinavci idu u tom smjeru. Zašto se mora biti toliko produktivan? To maksimiziranje profita, kurac-palac, znači to su nas izdrilali u mozak da to tako mora biti, ali ne mora.

Hrvatska je naslijedila neke dobre stvari socijalizma, taj egalitarni sindrom od zadruga, ovdje ljudi surađuju, udružuju se da bi preživjeli. A sad s ovim turizmom opet imamo navalu sebičnosti, nesolidarnosti, ne znam kako bi sve to nazvao jer ima se i može se. Da je pandemija išla još godinu dana, pola ljudi koji su sve uložili u turizam bi propalo.

Imate li vi apartmane?

Nemam, haha.

Mislim da tako razmišljamo mi koji nemamo apartmane.

Ti ljudi bi trebali plaćati veće poreze.

Uuu... Hoćete li da izbrišem ovo što ste sad rekli iz teksta?

Ma ne, pa to je tako realno, zarađuješ više, plati veći porez. Stvara se negativna selekcija. To je problem u malim mistima, ne idu mladi na fakultet više jer nemaju potrebe. Jer imaju apartmane.

Možda ne idu jer nemaju novaca, kad ideš na fakultet iz malog mista, moraš, osim školarine, plaćati stan, režije...

Prije si išao na fakultet da bi mogao stvoriti neki život i da se socijaliziraš, što je jako važno, a sad imaš apartman i ne triba ti lova. To stvara negativnu selekciju. Pričam sad nadugo i naširoko, a osnovne stvari u životu su traume iz djetinjstva i muško-ženski odnosi, sve se svede na to.

Mladi u Hrvatskoj žive s roditeljima do 33. godine, po tome smo najgori u Europi. Čini li vam se da je to zbog apartmana i činjenice da im mater skuha, opere, opegla i da dio para od sezone?

Šta je tu loše? Ako su ti ljudi sretni, zadovoljni, ako si pomažu? Tako se na selu živjelo.

Je, ali onda ne rade ništa, ne napreduju, nemaju ciljeve, ambicije, samo ostanu nekako... retani.

Svijet ide prema tome da se formalno obrazovanje neće ni tražiti, većina zanimanja danas samo traži znaš li odraditi komad posla u mašineriji, mnoge velike firme ne traže uopće formalno obrazovanje, imaju svoje testove i ispite, ako znaš raditi, znaš i bok.

Ali ako završiš Ekonomski fakultet, ne znači da si vrhunski ekonomist.

Pa ne znači. Neko može doma uz internet naučiti više, samo je stvar želje. Studirao sam filozofiju i sociologiju, ispada da je to kao znanost danas potpuno beskorisno.

Ne dođeš baš na biro pa vidiš "tražimo filozofe".

Pa je, tako da sve se mijenja, ali ljudsko zadovoljstvo i sreća nemaju veze s tim stvarima, netko može bit sretan i u zatvoru. To je isto paradoks, nema slobode bez ograničenja, možda kad si najveći rob, najviše i cijeniš slobodu.

A kad misliš da imaš sve...

Sad živimo u kaotičnom svijetu gdje te cijelo vrijeme pumpa ta potrošačka mašinerija, govori ti da si jedinstven, slobodan, da si ne znam šta, samo ti cipaju te slike i ti stvaraš neki takav imidž na društvenim mrežama, a u suštini znaš da to nije baš tako. Matrix. Taj Matrix meni je neki manifest, tad je i snimljen uoči novog milenija, sve se tu promijenilo.

Evo sad su skužili, izgleda, da jezgra zemlje usporava i da će promijeniti smjer rotacije. Cijeli Sunčev sustav rotira, putujemo po svemiru, možda smo ušli u neku nebulu, kaotično područje koje može zahvatiti više galaksija, u Star Treku kad uđu u nebulu, počnu problemi, možda se to sad događa, cijeli naš sustav je u nebuli (smijeh). Ali je, Matrix je... I na kraju, taj film su iscenirala i režirala dva brata, a sad su dvije sestre. Jel to Matrix ili nije?

Šta su oboje promijenili spol?

Oboje! Bili su Wachowski brothers, sad su Wachowski sisters. Živimo u svijetu koji je toliko zanimljiv i lud. Podržavam rodne i sve druge slobode, to je meni ludilo, ako neko želi biti hrčak ili mravojed, to brale, samo naprid, to mi je neki bunt protiv svega. Vjerojatno da san ja u srednjoj školi, rekao bi da san ja, ne znan sada...

Aleksandra?

Kaktus. Ono neka biljka.

Saša je ime i za muško i za žensko...

Nisan nikad ima takve neke želje.

I još za kraj da pitam, je li vam Žare Batinović radio spotove? Piše se sada po medijima o njemu, da je u bolnici, u teškoj situaciji, životno ugrožen...

Sa Žarom smo radili prve spotove TBF-a. Prvi je bio Jen, dva, onda Malo san maka i Genije. I poslije UV Zrake. Poljak je bio kamerman, to je bila filmska kamera, u Ljubljanu se nosilo na telekiniranje da se prebaci s filmske kamere u digitalu, to je tako izgledalo, tad je i kultura tih spotova bila drugačija.

Nije bilo YouTubea, i ako si uspio ući u prvih pet na emisiji Hit depo, to je bilo mjerilo uspjeha. Sa Žarinim spotovima smo bili prvi. Ljudi su pratili, gledali i zapamtili, onda bi došli na koncert. Nismo od prodaje nikad ništa zaradili. Još uvik. I tako to.