Rođena sam kasnih sedamdesetih. U vrijeme planske privrede, bez interneta, mobitela, a ni fiksni telefoni nisu bili redovni stanovnik svakog domaćinstva. Roditi i odgojiti dijete tada bilo je sasvim drugačije nego danas, da ne kažem jednostavnije. Trudnicama je jedini izvor informacija bio ginekolog, a spol je djeteta bio iznenađenje rezervirano za trenutak poroda. Niste morale razbijati glavu pitanjem koja kolica ćete kupiti – ono što se u Jugoslaviji proizvodilo, to se jedino moglo i kupiti, ili ste išle u Trst. Kad ste rodile svoje prvo dijete, mama ili svekrva vas je učila kako se brinuti za njega. Nakon rodiljnog dopusta čekalo vas je radno mjesto, a dijete je čuvala baka ili je išlo u jaslice.

 

Kad je krenulo u vrtić, niste morali brinuti tko će ga pokupiti jer ste imale fiksno radno vrijeme, bez prekovremenih. Kad smo već kod toga, niste svaki dan išle na posao pod stresom hoćete li ostati bez istoga, što nevjerojatno povoljno utječe na psihu čovjeka, a ni na radnom mjestu se niste iscrpljivale kao danas (sad neki iz državnih službi gledaju o čemu govorim jer njima je i sada tako). Plaće su bile dovoljne da djeci možete priuštiti sve što im treba, a nije im bog zna što ni trebalo iz jednostavnog razloga što je malo čega bilo za kupiti.

 

A danas... Odakle da počnem? Kad ostanete trudne prva postaja u traženju informacija je Internet. S količinom informacija koje pruža Internet je koliko blagoslov, toliko i prokletstvo. Ne dao vam Bog da idete tražiti savjet o bilo čemu na forumima jer ste (što je sa mnom bio slučaj) prva u krugu prijateljica koja je rodila pa nemate koga pitati. Na forumima o svakoj temi imate barem pet različitih mišljenja, pritom morate provesti sate čitajući sve što su te žene na forumu napisale ne biste li prepoznale koja od njih zbilja zna o čemu govori, a koja je naprosto polupismena osoba s laptopom i flat rateom. Na kraju se često dogodi da znate manje nego kad ste upalile kompjuter. Odabir opreme za bebe? Oboružajte se strpljenjem jer će vam trebati tjedni da u šumi brendova i modela shvatite koja su kolica dobra, a koja ne, i to vrijedi i za sve ostalo, a stvari koje vam za bebu trebaju je jako puno.

 

Kad prođe porodiljni možete se samo nadati da vas čeka radno mjesto. Na poslu naravno nikoga ne zanima to što imate malo dijete (zašto i bi?) i ako slučajno ide u jaslice, jao si ga vama. Bit će stalno bolesno, a ako ga ni tada nema tko čuvati osim vas, većina poslodavaca neće baš biti oduševljena s vama kao kadrom, pritom 300.000 nezaposlenih samo čeka da vas zamijeni. Tko će vam odvoditi dijete iz vrtića, ne znam. Znam da moj vrtić radi do 17,30, što je vrlo zanimljivo jer dobar dio ljudi radi od 9 do 17. Dakle, očekuje se da imate neku pomoć oko toga ili da apsolutno nikad ne radite prekovremeno i da vam je pola sata dosta da dođete od posla do vrtića. Crtići su na televiziji cijeli dan (ne kao onda, u 19,15 pa nakon toga u krpe), a u pauzama crtića što – reklame za igračke. Proizvođači su prepoznali da su roditelji apsolutno najbolja ciljna skupina za plasirati proizvode (jer nitko ne želi štedjeti na svojoj djeci) pa je izbor ne samo igračaka, nego i odjeće, obuće i gadgeta svih vrsta za djecu beskonačan, a pritisak na vaš novčanik nevjerojatan.

 

Sve bi to čovjek još nekako preživio, odnosno preživjet će ako može zatvoriti financijsku konstrukciju. Ali glavna razlika je u tome da je nekad roditelj bio gazda u kući, a danas je to dijete. Nekad je bilo važno da je dijete sito, obučeno, zdravo, sluša roditelje, poštuje starije, pristojno se ponaša u javnosti i to je otprilike to. Danas je važno da dijete jede organsku hranu (nekad je sva hrana bila takva, samo se to zvalo domaća), da je obučeno po posljednjoj modi, roditelji bi voljeli da ih dijete sluša, ali to se nužno ne događa, starije ne da se ne poštuje, nego s njima se ne razgovara jer su potencijalni pedofili, a pristojno ponašanje je pretpostavljam obavezno samo za sirotinju.

 

Iznad svega, danas je roditeljima važno da je dijete sretno, što podrazumijeva da mu pružimo samo najbolje. Nisam ni ja tu iznimka. Ali u svijetu beskonačnih izbora to rezultira iscrpljivanjem i opterećenošću je li ono što radimo zbilja najbolje za naše dijete jer stalno dolaze „new and improved“ informacije o tome kakav će odgoj rezultirati sretnim djetetom, a kakvim ćete ga potencijalno osuditi na višegodišnje seanse kod psihoanalitičara. Pa vi riskirajte.

 

U želji da nam dijete bude u stanju permanentne sreće i blagostanja, sebi smo užasno zakomplicirali život i dodatno otežali roditeljstvo koje je zaista dovoljno zahtjevno samo po sebi. Ne idete s bebom od tri mjeseca na plivanje? Vaše devetomjesečno čedo ne uči engleski po Helen Doron metodi? Niste uložili u Montessori vrtić za svog trogodišnjaka? Kakav ste vi to roditelj? Odgajati dijete danas je jako teško, posebno kad vam je prvo. Ako ste od onih „...ali kada vidim njegov osmijeh, sve zaboravim“, slobodno odmah prestanite čitati jer vama ovi savjeti očito ne trebaju. A ako ste od onih koji nekad zaljubljeno gledaju svoje dijete, a nekad si misle što mi je sve ovo trebalo jer zbilja više ne znam kud ću od umora i užasa, evo par praktičnih savjeta kako si olakšati život, odnosno kako odgajati malo dijete (govorim o djeci do cca 3 godine, nakon toga svi ionako skuže kako se to radi) uz što manje suvišnih stresova:

 

 

Vaše novorođenče spava? Ne budite ga. Da je gladno ili mu išta fali, samo bi se probudilo (ovdje naravno govorim o djeci koja se normalno razvijaju). Vaš dvogodišnjak se mirno igra sam sa sobom? Nemojte ga sad pitati je li gladan ili hoće li na tutu. Samo ćete prekinuti idilu. Pustite ga na miru i iskoristite to vrijeme da se sami odmorite, napravite nešto po kući ili što god vam padne na pamet. Kad vas bude trebao, obratit će vam se sam, bez brige. Mogla bih ovako s primjerima unedogled jer ovo je zaista osnovno pravilo primjenjivo na sve situacije i ako ga slijedite, sebi ćete prilično olakšati život, a vašem djetetu neće biti ništa lošije. Zvuči banalno, i zbilja nije neka mudrost, ali unatoč tome iznenađujuće mali broj roditelja funkcionira po ovom principu.

 

 

Ne u smislu „kad čovjek planira, Bog se smije“, nego na praktičnom, svakodnevnom nivou. Ne radite planove jer svaki će se plan koji uključuje malo dijete nužno izjaloviti. Ako ste naumili nekamo otići u određeno vrijeme, jasno vam je da će vam se beba pokakati sekundu prije nego ste izišle iz kuće i odgoditi izlazak za daljnjih 20 minuta. Ako imate planove za vikend, sva je prilika da će se dijete razboljeti i ništa od vašeg dugo iščekivanog druženja s prijateljicama. I tako dalje i tome slično. E sad, ako si vi baš svaki dan zafitiljite da ćete napraviti ovo ili ono, a dijete vam to naravno ne dopušta, zamislite koju će količinu frustracije to izazvati. Zato budite maksimalno fleksibilne, smanjite količinu planova na minimum i zadajte si niske ciljeve (tipa, izići ćemo u šetnju ako nam bude odgovaralo). Kako osobe koji su inače kontrol frikovi prežive ovaj moment, zbilja ne znam, ali mora da je zanimljivo. Za utjehu – što su klinci stariji, to stvari više dolaze u red i može se normalno funkcionirati i raditi planove koji uključuju dijete.

 

 

To može biti prijateljica, sestra, kolegica, bilo tko ima malo dijete, a tko vam je po senzibilitetu sličan, odnosno čijem zdravom razumu vjerujete. Imat ćete puno pitanja (kako ovo, kako ono) i ako budete tražile odgovore od više ljudi, dobit ćete različita mišljenja i samo će vas sluditi. O traženju savjeta na webu sam već rekla što mislim. Odaberite jednu osobu kojoj vjerujete i držite se njenih savjeta. Naši su stari govorili da je žena 40 dana nakon poroda jednom nogom u grobu i nisu pretjerivali. Vrijeme nakon poroda je užasno teško i ako imate pouzdanu savjetnicu, to će vam uvelike olakšati život jer ćete imati tisuću dvojbi. I ne samo nakon poroda – prvih par mjeseci djetetovog života je takav emocionalni i fizički roller coaster da vam treba sva pomoć koju možete dobiti.

 

 

Da je dojenje najbolje za dijete, to vjerujem ne treba posebno objašnjavati. Ono što se pak rjeđe spominje je koliko je dojenje super za mamu. Međutim, u prvim danima oko toga uglavnom nema ničega super, nego se većina žena prilično muči dok svlada tu disciplinu (ne, to ne dolazi prirodno), bude tu i ozbiljnih bolova i problema i posljedičnih psihičkih reakcija, tako da je ponekad teško ili čak nemoguće izdržati i ne prijeći na hranjenje bočicom. Čak i ako nemate posebnih problema s dojenjem, činjenica da vam netko navlači bradavice više-manje cijeli dan (ali ne na „onaj“ način) i nije nešto čemu se normalna žena raduje. Ali ljudi moji, cica je zakon. Jednom kad se ufurate i podoji prestanu dugo trajati, cica je vaša najbolja prijateljica. Bilo dijete gladno, žedno, pospano, nervozno...

 

Date mu cicu i sve je riješeno. Ne trebate nositi sa sobom bočice, brinuti gdje ćete prokuhati vodu, čekati da se ohladi na prikladnu temperaturu... Kad se dijete noću probudi ne morate onako ukomirani ustajati i pripremati bočicu, samo mu date cicu i to je to. Ne morate prati bočice i kupovati adaptirano mlijeko. Dijete možete nahraniti, napojiti ili jednostavno utješiti bilo gdje i bilo kada. Ako imate dojeno dijete, možete s njim bilo gdje bez ikakve dodatne prtljage jer sve što vam treba imate u grudnjaku. A i činjenica da je majčino mlijeko besplatno nije zanemariva. Još nešto. Ako u išta vrijedi uložiti, to su izdajalica i fotelja za dojenje. Kad ih kupite, shvatit ćete zašto.

 

 

 

Zatvorite prozore, stavite zaštitu na štekere, držite škare, noževe, žilete, lijekove i deterdžente negdje gdje ih djeca ne mogu dohvatiti i to je uglavnom to. Možete se u miru otuširati ili skuhati kašicu dok vaš sedmomjesečnjak puzi po stanu. Ne morate u svakom trenutku bdjeti nad njim. To užasno iscrpljuje. Naravno da će vaše dijete nekad pasti, malo se udariti i slično, ali to će se neizbježno dogoditi prije ili kasnije i to ne možete, niti trebate, spriječiti. Udarci su sastavni dio života, a kad jednom padne, drugi put će biti spretniji. Još nešto za ovu dobnu skupinu – ne bacajte novce na igračke. Lonci i daljinski upravljač su sve što vašem djetetu treba.

 

 

Ništa se dobro djetetu u jaslicama neće dogoditi. Vrtić je drugo, ali ako imate ikakvo rješenje za dijete mlađe od 3 godine – tetu čuvalicu, baku, ujnu... bilo koga pouzdanog, bježite od jaslica. Ne znam zašto se tome ne govori više ili je samo meni promaklo.

 

Kao prvo, djeca mlađa od tri godine se ne mogu socijalizirati. Ne zato što Bzazz Knows, nego psihički nisu na tom stupnju razvoja da se mogu socijalizirati. Ne dajte da vas zavara činjenica da je vaše dijete jako druželjubivo i otvoreno (i moja su) i da kad ste u društvu odraslih ili bilo kog drugog djeteta ono se tako super igra… Pogledajte malo bolje pa ćete vidjeti da se uvijek igra s djecom koja imaju 3+ godina. Zato se vaše dijete s njima super druži, jer socijalizaciju „odrađuje“ ovaj stariji. Znate kako izgleda prosječna jaslička grupa? Ja znam. Cca dvadesetero djece baulja po istom prostoru, svako dijete u svom filmu (da ponovim, oni se ne znaju zajedno igrati), dio njih plače, a jedino što razmjenjuju su virusi i bakterije.

 

E sad, vi sigurno imate neku prijateljicu čije dijete ide/išlo je u jaslice i kaže da se super adaptiralo i da skoro uopće nije bilo bolesno. Dozvolite da budem malo skeptična prema tome. Za početak, što znači adaptacija? Dijete od godine dana se ne može „adaptirati“ jer ono svaki put kad ga mama ostavi u jaslicama ne misli da je ona otišla na posao, nego da ga je ostavila zauvijek. Slobodno pitajte tete i psihologa u vrtiću i to će vam potvrditi. Ta su djeca naprosto premala da bi to shvatila drukčije. Ono nakon nekog vremena shvati da će se mama ipak vratiti, ali vrijeme provedeno u jaslicama mu nije ništa zabavnije. Adaptacija djeteta znači pomirilo se s ružnom sudbinom.

 

Drugo, djeca koja idu u jaslice i relativno rijetko obolijevaju su iznimka, ne pravilo, jer je imunitet djeteta to slabiji što je ono mlađe. Sjećate se kad su vam prije poroda govorili „naspavaj se sad jer kasnije nećeš još dugo“? Niste to baš mogle doživjeti, ali sad bome shvaćate. E, pa isto je tako kad vam kažu „ako vam dijete ide u jaslice, bit će stalno bolesno“. Ne možete shvatiti što znači stalno bolesno dok to ne prođete, a vjerujte da to ne želite ni sebi ni djetetu.  

 

Treće, mame čija djeca idu u jaslice obično ne znaju kako je to kad dijete ne ide. Ja imam iskustvo s jednim i drugim (osobno i preko prijateljica) i mogu vam reći da koja god mama dobije priliku da joj netko čuva dijete više se nikad, ali nikad ne vrati na opciju jaslice, što košta da košta. Pa vi razmislite. A razmislite i o tome da mame koje vam govore da su jaslice super možda naprosto spadaju u skupinu „dajem intervju za časopis“ mama.

 

Ljudi misle da su jaslice normalna stvar zato što je to uobičajena pojava. I ja sam kad mi je dijete imalo godinu dana tako razmišljala, „pa kaj, i ja sam išla u jaslice“. Moje iskustvo je takvo da sam ga povukla van u roku mjesec dana, proklinjem svaki dan koji je tamo proveo, a jednom kad mi je teta čuvalica ušla u kuću, well… Još puno godina je nisam pustila da ode. Ne, nije normalno da se dijete mlađe od tri godine čuva u instituciji, a ne jedan na jedan. Djeca bi do cca tri godine starosti trebala biti s majkom ili drugom osobom od povjerenja (meni bi se prvoj mozak pretvorio u kašu da tri godine hodam na relaciji kuća-park, tako da razumijem sve majke koje se žele vratiti na posao). Nema apsolutno nikakve koristi od jaslica ni za dijete ni za majku, odnosno roditelje, samo je pitanje koliki će biti razmjeri štete. Jedina korist je da se majka može vratiti na posao, a pametniji među vama će sami zaključiti tko od toga zapravo profitira. Dijete sigurno ne.

 

Svjesna sam da barem 70% ljudi vodi djecu u jaslice ne zato što želi, nego jer nema druge opcije. Nema baku, tetku, nema 3000 kuna i više mjesečno da izdvoji za dadilju. Ovo pišem za onih 30% koji imaju tu opciju, ali misle da su jaslice ok pa zato upišu djecu. Ovo pišem za bivšu sebe. Ako ikako možete, nađite nekog da vam čuva dijete dok ne bude spremno za vrtić. To je najbolji ulog koji mu možete dati.

 

I to je to.

 

Bonus savjet: čuvajte se nagaznih mina.

 

Nagazne mine su sve ono što može učiniti da se osjećate kao loš roditelj. Klasičan primjer su majke koje svoju djecu uspoređuju s drugom, s ciljem da njihova ispadnu psihomotorički i u svakom smislu naprednija. Ova se pojava najčešće viđa u parku. Sjedne ona tako kraj vas, gleda djecu, sluša, pa kao poluzainteresirano pita „a koliko vam je dijete staro?“. Onda onako nehajno konstatira da je njeno mlađe od vašeg, a vi ste već skužili da priča triput više i kud i kamo je spretnije. Takve zlice sredite time što ćete reći da vam je dijete 6 mjeseci mlađe nego što stvarno jest. Ona će kući plačući (brzo na čitanje nove slikovnice za naprednu djecu), vi ćete se dobro zabaviti i problem riješen. Osim toga, vjerovale vi meni ili ne, već za koju godinu će biti potpuno nebitno kad vam je dijete prohodalo, progovorilo ili prvi put stalo na noge. Možete li zamisliti da kad dijete kreće u školu razgovarate s nekim o tome kad mu je niknuo prvi zubić? Who cares? A u tom trenutku je to bio događaj stoljeća.

 

Kad smo već kod parkova: parkovi su mjesta za igranje djece, ne roditelja. Sjednite na klupu i pustite djecu da se igraju. Ne razumijem kad je postalo normalno da roditelji moderiraju igru djece u parku. Hoćete se uključivati i kad bude bario svoju prvu curu?

 

Nagazna mina broj dva: ne čitajte intervjue s poznatim mamama u domaćim časopisima. Tamo svi lažu da su im bebe dobre kao kruh i samo ćete se osjećati loše što vaša nije. Osim toga, ti su intervju svi isti, idu otprilike ovako: „Tek otkad sam postala majka sam potpuna osoba. Promijenili su mi se prioriteti u životu, više se ne živciram oko nebitnih stvari. U početku je bilo malo teže dok se nismo uhodali, ali sad uživam u svakom trenutku majčinstva. Imam tu sreću da moja beba spava cijelu noć i jede sve. Uopće se nisam mučila s povratkom na staru težinu, kile su otišle same od sebe, znate kako je kad cijeli dan trčite za malim djetetom, haha. Suprug i ja smo sad bliskiji nego ikad prije, dijete nas je povezalo na poseban način, a njih dvoje (tata i beba) imaju svoje male rituale koji su nešto najslađe na svijetu. Naravno da razmišljamo o proširenju obitelji, jako bih voljela da moj xy dobije brata ili sestru, ali to je u Božjim rukama.“ Eto. Vidite da niste ništa propustile.

 

Par trikova za najhrabrije: neće se ništa dogoditi ako dijete jedan dan ne izvedete u šetnju. Pa ni dva, a bome ni tri. Dalje, djeca se ne moraju kupati svaki dan (čak i moj pedijatar misli tako). Naprotiv, koža će im biti sretna što je ne maltretirate agresivnim sredstvima. Koža im doduše neće biti sretna ako ih ostavite u pokakanoj peleni, ali preživjet će i ako ih ponekad ne presvučete iste sekunde (ok, sad mi već netko šalje CZSS). Hrana je lijek, ali ok je ako nekad ne skuhate ručak, nego kupite nešto gotovo. Ok je sve što vama olakšava život, a vašem djetetu ne smanjuje kvalitetu istog.

 

Za kraj, molim sve koji imaju veliku djecu da prestanu iscrpljenim roditeljima male djece govoriti „mala djeca - mala briga, velika djeca - velika briga“. Jeste li vi normalni? Kome to koristi? Kao „ako misliš da ti je sad loše, buš vidio kad uđe u pubertet...“. Thanks a lot. Vi ste izgleda zaboravili kako je to kad ne spavaš tri godine u komadu. I budući da sit gladnom očito ne vjeruje, tako ću i ja živjeti u iluziji da pubertet možda nije nešto najgore što će mi se desiti, nego da je najteže već prošlo.

 

Jer znate što, svakim danom i jest sve lakše. Kad prođu prve kritične godine, odgajati dijete postaje sve više užitak, a sve manje napor. Samo najednom shvatite da više nemate bebu, nego užasno zabavnog malog čovjeka. Malog čovjeka kojeg bezuvjetno i bezgranično volite, koji vas voli na isti način (i još misli da ste najljepši i najbolji), malog čovjeka koji je s vama čak i kad fizički nije uz vas, i koji će biti s vama cijeli život. Obitelj. A to vrijedi tri neprospavane godine. To je neprocjenjivo.